Đurići, Vučkovići, Lazići, Milivojevići... putokazi su za sela i saseoke oko Polače pokraj kojih se približavamo Kninu. Idu Tice, Baše, Dršci, Crnogorci, Radulovići i – janjci!
Cesta je popeglana, nema šta, a prije spuštanja u jednu od ljeti najvrućih hrvatskih kotlina pred vama se u daljini ukažu vjetroelektrane. Asocijacija na bivšu kninsku gradonačelnicu je neizbježna iako je povod našemu dolasku jači vjetar od onoga koji je nju pogonio na kriminal, piše Slobodna Dalmacija.
Bliži se, naime, proslava Oluje, a politički neverini već se dižu. Čak nam je pomalo i neugodno jer sve novinarske ekipe su, kao i u Vukovaru, naročito znatiželjne za život u gradu pred taj veliki državni praznik.
I baš kao da sluti našu nelagodu, kolega Ivica Šimić, autor velike monografije o Kninu kojeg smo prvog nazvali, nije pristao na razgovor.
"Ionako nemam običaj davati intervjue, a pogotovo ne pred Oluju", odbio nas je ljubazno nam ponudivši svaku drugu pomoć.
Kasnije ćemo shvatiti da je to bio loš predznak, jer gotovo nitko od građana ni riječ nije htio prozboriti za novine. "Nipošto!", "Ne, ne hvala, ne bih ja", "Nemojte mene", "Može, ali bez imena"...
Puno je hrvatstva u Kninu
U centru je živahno, naročito u kafićima. Tek je deset sati, na štekatima je hlad, ljudi čavrljaju, smiju se, cirkuliraju auta svih registracija, od Ljubljane do Beograda i njemačkih oznaka, svako malo projure vojni džipovi i kamioni, avion prelijeće kao da vježba svečani let za Dan zahvalnosti, pred pekarama su redovi ljudi pod maskama...
Samo automat klubovi još spavaju. Ima jedan na Trgu 5. kolovoza što mu je ulaz natkriven golemom šahovnicom, valjda je neki "esteta" pomislio: "Nek' bude kockasto iznad kockarnice!" ili "Nek' bude jasno da je tu unutra hrvatsko kockanje."
Puno je hrvatstva u Kninu, od naziva ulica do spomenika. Tu su na tablama valjda sve brigade do Kninske bojne iz posljednjeg rata, tu je i cijeli niz povijesnih veličina - od Bribirskih knezova, preko Kraljice Jelene, Kralja Petra Krešimira IV., Kneza Frana Krste Frankopana do Uskočke...
Glavna ulica se zove, pogađate, po doktoru Franji Tuđmanu kao i osnovna škola u centru čije dvorište je toliko ljupko koliko je prvi hrvatski predsjednik bio ozbiljan.
Šarene su tu klupice konstruirane kao od velikih drvenih boja, na podu iscrtana igra školice pred ulazom i s vrlo urednim parkom sa strane u kojemu se za vrijeme Adventa, kažu nam, montira klizalište. To budu vedri dani u godini kad se čini da grad nije zarobljen na satu povijesti dok se svi kunu da treba gledati u budućnost.
I nitko od novinara da tada dođe, požalila nam se Romana Marković, šefica Turističke zajednice. Teško je, vjerujte, živjeti u gradu kad vas svaka oznaka i simbol vraćaju na neku traumu pa neka je bila i pobjednička.
A ove godine se sprema velika obljetnica, 25. godina je prošlo od oslobodilačke akcije Hrvatske vojske, i po mnogo čemu će ova biti različita od prijašnjih. Ne, nije samo zato što konačno stiže predstavnik Srba iz Vlade Boris Milošević, zbog čega se nadigla graja od Zagreba do Beograda i Banja Luke, nego zato što su slavljenici zamoljeni da tog dana ostanu doma zbog rizika od koronavirusa.
Gradonačelnik Marko Jelić kaže da su naši veterani i branitelji rizična skupina i nikako ne bi volio da se netko od njih razboli. Pozvani su zato da izvjese taj dan zastave sa svojih prozora i tako uveličaju proslavu. Što oni sami o tome misle nismo uspjeli doznati, ali zato su nam se ovako povjerili neki mlađi Kninjani.
- Ma tog petog osmog većina nas ode nekud iz grada – otkrivaju nam mladići za stolom jednog kafića. Anonimnost smo im zajamčili, a oni nam dodaju da mjesta za izlet u okolici grada ima napretek što i turisti ovdje sve više otkrivaju. Čuj, turisti u Kninu! Da, ima ih itekako, Marković nam govori nevjerojatan podatak da ove godine u odnosu na prošlu imaju dulji boravak gostiju. Broj dolazaka u odnosu na lanjsku godinu prvih sedam mjeseci je, kao i drugdje, oko pedeset posto. Bilo bi ih i više ali nedostaje smještaja, u jednom danu može u gradu prenoćiti tek dvjesto ljudi.
Grad na sedam rijeka
Nabraja vam Romana prirodne ljepote, grad leži na sedam rijeka, da, i to malo ljudi zna. To su Krka, Krčić, Orašnica, Kosovčica, Butižnica, Marčinkovac i Radovac. Malo ih zna i da je jedan izvor rijeke Krke ispod Topoljskog buka što je prirodni fenomen. Tu su i Šarena jezera, mijenjaju boju ovisno o položaju sunca...
Sretna je Marković što turizam ima potencijala, još kad se proglasi Park prirode Dinara i još kad se Kninu omogući ulaz u Nacionalni park Krka. I svašta tu ima lijepoga, ali mi se vraćamo i još uvijek muvamo oko kružnog toka na Trgu Oluje, simbolično i stvarno. Tu negdje je i tabla sa šonetama, ima ih na latinici i na ćirilici. Neodlučni smo za čiji ćemo štekat, kod Šime & Jose ili onaj do njega.
- Dobar dan, biste li malo popričali s nama priđemo gostima jednog kafića, njih trojica ugodno čavrljaju uz prijepodnevnu kavu.
- A o čemu?
- O životu u Kninu. Šta se radi, ima li posla i to, kako stoje stvari pred proslavu?
- Aaa, ja ne živim tu, a i ne bih govorio.
- A di živite?
- U Njemačkoj sam odavno. Inače jesam iz Knina, dođem malo ljeti da vidim rodbinu tako da nisam ni mjerodavan za izjave - govori jedan, a ostala dvojica šute i čekaju da nelagoda prođe. Pokušamo razgovor i s konobarom, a on se zavuče još dublje pod masku: "Ni govora, pitajte nekog drugog!"
Šetnja dalje je već naporna, bliži se podne, a temperatura raste. Taj dan dosegla je 38 u hladu, a za priču iz onog vrućeg augusta 1995. Anje Šimprage još nismo znali. Zakuhalo se oko njenog govora u Saboru tek sutradan, a trzavica će do srijede, čini se, biti još.
U "Škafiću" uz cestu koja dalje vodi iz grada prema kontitentu rokerski je đir. Na tabli zgodno stoji "Škafić nikad neće biti kafić", ali već je prilično prazan. Trojica mladića pri kraju su sjedaljke, ne bi ništa govorili za novine jer ionako, kako kažu, više tu ne žive. Rasuli su se posvuda po Europi, jasno je i zašto, posla za njih tu nema. I oni dođu samo ljeti vidjeti obitelji i to je sve.
Fali im - bazen!
Šta osim posla nedostaje Kninu, ipak ih stignemo upitati.
- Bazen! - nasmiju se, pokažu nam put do "A3", još jednog kafića u kojemu se ne može čuti cajka.
Da u Kninu ima urbanih zbivanja doznajemo od Romane koja je članica Udruge Atribut čija najveća aktivnost se odvija u tom "A3" lokalu, a idejni tvorac je Jug Ramljak, inače bubnjar benda "The Alibor", jedinog koji je od njih desetak od prije 20 godina opstao u gradu.
Okupljaju u tom svom kafiću alternativce s hrvatske glazbene scene, organiziraju izložbe, kvizove, čak snimaju i tv novele. Može se jer, kako kažu neki, ovi šta su ostali u gradu taman su se dobro rasporedili. I sad svak svakoga poznaje, zato se i ne žele javno izložiti.
- Ovde vam svi svakoga etiketiraju pa ljudi žive u strahu, to vam je valjda štokholmski sindrom - govori Jug. Tvrdi da u Kninu ima puno individualca i kreativaca.
- Ma ima ovdje ljudi koji su zdravi u glavi, ali generalno fali pametnih u ovoj ljepoti koja nas okružuje. Ta Josipa Rimac je, na žalost, samo kap u moru, imamo mi ovdje stotinu takvih - nije sretan Ramljak.
Oko jedne ure grad se ispraznio kao da su Božinović i Capak naredili karantenu. Osim žutog cvijeća što s grana divljeg bagrema lagano sipi po tlu i dvojice radnika "Čistoće i zelenila" što orezuju živicu, sve se zaustavilo.
- Je li teško?
- Nije.
- A to sređujete pred dolazak glavešina?
- A nije, mi ovako stalno sređujemo. A ti političari dođu jednom na godinu.
- A kakva je plaća?
- Loša.
- Šta je još loše u Kninu?
- Loše je šta se zgrade ne obnavljaju.
- Šta biste vi napravili da ste na vlasti?
- Na vlasti? Ja to nikako ne bih htio. Ma niti jedan dan. reče jedan od njih i hrabro se predstavi: "Ja sam Pavo Rajić, a onaj tamo je Veselko Vidović".
Pakleno vruće
Da su imali još koji prigovor odmah bi ga bili ispričali gradonačelniku koji nas je primio u svom rashlađenom uredu. Taj dan prije nas dao je, govori nam, već tri izjave za medije. Djeluje ovaj mirkobiolog po struci pomalo umoran od svega i dosta je filozofski raspoložen. Čita Dietricha Bonhoeffera koji piše o gluposti, spominje Hobbesa i društveni ugovor, Maxa Webera...
Promatra sve kroz evoluciju u prirodi, kaže da kao kršćanin vjeruje u evoluciju duše i društva. Pun je razumjevanja za zbivanja oko proslave Dana zahvalnosti, sam je bio jednom u koloni kad je napuštao rodnu grudu i dobro shvaća sve one kojima se to isto dogodilo.
Drago mu je da na proslavu dolaze predstavnici SDSS-a i sretan je što za njegova mandata nije nikad bilo ekscesa na taj dan, a nada se da neće ni ove godine. I odradit će samo ovaj mandat, neće se, kaže, više kandidirati.
- Ajmo mi do tvrđave, gore ćemo vas slikat - predlažemo mu iako se taman bio s nje vratio. U autu termometar pokazuje 46 stupnjeva, nema te klime koja spašava. Ipak je na tvrđavi muving, tu je ekipa iz Gorske službe spašavanja, a čuje se i žamor iz restorana.
Vrućina crpi do iznemoglosti, stara lipa odmah iza ulaza ne daje puno hlada, a Jelić u odijelu. Žalimo unaprijed uzvanike iz državnog vrha jer prognoza za 5. kolovoza je jednako ubitačna. Umjesto velikih misli koje bi čovjek mogao imati na tom mitskom mjestu, ja se tek pitam kako su se po skliskom makadamu političarke u štiklama snalazile.
Čekaju ih zaštitari
Pogled odozgo spušta se na stari dio grada, na novouređeni stadion Oluja, na pogone DIV-a, na čuveni željeznički kolodvor... Je li stvarno Knin 1991. godine bio ništa osim te prašnjave željezničke postaje i tvornice šarafa, kao što kaže predsjednik Zoran Milanović?
Kninjani sigurno ne misle tako, ali gradonačelnik se ne da navući na polemiku. Dok nas ispraća kroz veliku kapiju tvrđave Jelić uoči da su spale verige s balvana pa klekne i uz manji napor popravi stvar. Jer zamisli da u srijedu dođe do kakvog neočekivana belaja.
- A šta ako dođu ovi u majicama s "domoljubnim" natpisima - podbadamo ga za kraj.
- Bit će tu zaštitarska služba, ne brinem se - odgovori staloženo kao da smo mu, ustvari, spomenuli endemsku pastrmku.