Još 2013. godine Europska je komisija predložila, a onda i odustala od reguliranja tržišta maslinova ulja u onom dijelu u kojem to ulje nalazi put do konzumenta i kupca kroz ugostiteljstvo. Bit propalog prijedloga je bila u tome da se maslinovo ulje u ugostiteljskim objektima, na razini cijele Unije može nuditi isključivo u zatvorenim i deklariranim pakiranjima, bez mogućnosti nadolijevanja.
Bio je to pokušaj suzbijanja sivog tržišta i podvala s uljem u kojima se masna tekućina nepoznatog porijekla nudi na stolovima restorana, uz kvalitetna i skupa jela, kao dodatak i začin, uglavnom u neprimjerenim pakiranjima koje je uz to obično i patvorina, mješavina koječeg lošeg što fingira maslinovo ulje pa i ono najskuplje i najkvalitetnije – ekstra djevičansko.
I hrvatski zakonodavac s Ministarstvom poljoprivrede, ugostitelji u Hrvatskoj su, nakon propasti prijedloga na razini EU, odahnuli. Prvi, jer su imali dobar alibi da se ni u ovoj, u biti ne osobito značajanoj maslinarskoj zemlji, uopće ne bave ovim pitanjem te da tim svojim odnosom i dalje zdušno podržavaju tardicionaolno sivo tržište.
A Hrvatska s količinama proizvedenog ulja možda i jeste beznačajna u svjetskim okvirima – ne možemo ga proizvesti dovoljno ni za vlastite potrebe – ali zato je od Istre do Prevlake stasalo mnoštvo manjih i većih maslinara koji proizvode vrhunska ulja. Eminentni maslinarski stručnjaci iz cijelog svijeta koji su se na svom Kongresu okupili u listopadu u Splitu poručili su hrvatskim maslinarima, kako ne mogu računati na ozbiljnu ulogu u maslinarskom svijetu kad su količine u pitanju, da igraju na kartu kvalitete, brendiranja svojih vrhunskih ulja te njihovu promociju i prodaju kroz čvršće povezivanje s turizmom i ugostiteljstvom s obzirom na važnost te djelatnosti u ovoj zemlji.
Na terenu se događa sve samo ne to. Recimo, ova je godina i u maslinicima Ravnih kotara bila iznadprosječna po količinama, a još bolja po kvaliteti ulja. Ovdašnja ulja osvajaju priznanja i pohvale ma gdje se pojavila – izvan svog kraja. Veće količine se u legalnom otkupu čak odvoze u Istru, tamo pakiraju u manje boce te postaju – istarska, te se s visokom cijenom prodaju na tamošnjem tržištu turistima ili izvoze u obližnju Italiju.
Ugostiteljstvo u Zadru još nije prepoznalo vrijednost tog proizvoda kojeg imaju u najbližem susjedstvu, u zaleđu Zadra. Vina ovog kraja sramežljivo, ali sve više i više stižu na vinske karte restorana, ali je zato ulje ostalo, s časnim iznimkama dva-tri restorana, najlošiji i najsramotniji dio ponude i najcijenjenijih lokala. Patvorine od 'ulja s greškom' pomiješanih sa onim slavnim 'biljnim' uljem od nepoznate biljke ili s jeftinim uvoznim, a sad se i službeno otkriva, i gotovo otrovnim uljem, servirano u neprimjerenim bajicama i prozirnim bočicama, redovita su praksa većine restorana. Gostu restorana ne nudi se niti mogućnost da bira između tog besplatnog ulja, koje je u statusu soli i papra, i ekstra djevičanskog, kojeg bi – zašto ne – trebalo posebno platiti ako je propisno zapakirano i deklarirano.
U takvu ponudu mogla bi čak ući i 'tradicionalno dalmatinsko ulje' od maslina koje su prije prerade deponirane u more, koje jeste po stručnim standardima ulje s manom, ali bi moglo proći u ugostiteljskoj ponudi naprosto zato da se ne podcijeni tradicionalni okus i navike konzumenata.
O somelijerstvu maslinovih ulja i kombinacijama ulja, hrane i vina ovdje se tek može sanjati.
Šteta da je tako. Ne samo da je ovakav odnos ugostitelja, koji je duboko u sivoj zoni plastičnih kanti koje stižu bez računa, podcijenjivački prema trudu i radu maslinara i uljara, nego je štetan i za same ugostitelje. Naprosto, svakodnevno gube priliku da u svojoj ponudi imaju još jedan vrhunski proizvod kojim bi prezentirali svoj kraj, regiju i podneblje i pri tome zaradili.