Jednako kao što prije nekoliko desetljeća u Zadru nismo znali valorizirati kulturnu baštinu na Poluotoku, do te mjere da bi turisti sasvim slučajno nabasali na najvrjedniji spomenik arhitekture u Zadru, crkvu sv. Donata, te bi pri ulasku dobili zgužvanu malu ulaznicu i baš nikakvu popratnu tiskanu informaciju, tako danas ne valoriziramo cijeli Poluotok.
Zadarski Poluotok je tako koncipiran da kulturološki, na svjetskoj razini, parira gradovima koji su po sebi spomenici kulture: samo u staroj gradskoj jezgri na otvorenom se može pratiti preko dvije tisuće godina razvoja grada, kroz spomeničku arhitekturu, od antičkog Foruma do suvremenih umjetničkih zahvata u prostor. Nakon devedesetih, gradske su se vlasti uprle da se baština valorizira, da se crkvicama iz predromanike, inače iznimno rijetkim građevinama takvog tlocrta kakve nalazimo na Poluotoku, dade odgovarajući značaj, obnova i pripadajuće informativne ploče; Zadar je poslije rata dobio i Morske orgulje i Pozdrav suncu, dobio je milijune eura iz EU fondova kojima je obnovljena Kneževa palača, uređuju se bedemi i Providurova palača, puno prije toga formiran je i svjetski raritet – Muzej antičkog stakla, Grad je obnovio trgove, poput Trga pet bunara i osvijetlio spomeničku baštinu koja, uz poznati zadarski zalazak sunca, stvara iznimnu sliku uređenog grada o kojem se vodi briga.
No, onako kako je izvana stvaran, tako je iznutra u međuvremenu - umro.
Apartmanizacija nije pojava koje su pošteđeni i drugi mediteranski gradovi. U kombinaciji s niskobudžetnim letovima svatko je postao turist, što je općepoznato, ali nije se svaki grad na isti način s tim nosio. Zadar se isprsio da sve stavi u službu kapitala.
U trenu su nestale četiri knjižare, s njima ubrzo i peta unatoč 'opiranju', Gradska kavana dobila je 'izgon' pred modernim brendovima, restoran za samoposluživanje je otprhnuo među prvima, dva kina su propala da nitko nije ni prstom mrdnuo da ih se spasi, na druge adrese preseljene su Glazbena škola i Gradska knjižnica, potom i Radio Zadar, nema više ni Tehničke škole, a u jedinoj Osnovnoj školi koja na Poluotoku i dalje radi broj učenika sve je manji.
Iselila se nedavno Policijska uprava, a odselit će uskoro i Zavod za mirovinsko osiguranje, te Zavod za zdravstveno osiguranje.
Od institucija, osim gradske uprave, nitko neće ostati.
Na Poluotoku imamo suvenire, pekarnice, banke i toliki broj restorana da grad ljeti „potone“ kada tisuće ljudi nahrupi u staru jezgru. Kapitalu smo se poklonili do te mjere da se stolovi i sjedalice stavljaju na ulice, a tende strše do pola Kalelarge.
Građani su odselili, u velikom broju. Novac se od turista ubirao, a o planovima revitalizacije Poluotoka samo se ex katedra razgovaralo.
Nije se na vrijeme ozbiljno razgovaralo o zaustavljanju iseljavanja s Poluotoka, nisu rađeni planovi o sadržajima nužnim za stanovnike, nije se spriječilo odumiranje Poluotoka koji je pretvoren u spavaonicu za turiste. Na neki bahati način – živjelo se dobro.
Dok se pila nije okrenula naopako. Ove jeseni sve se urušilo. Avioni jedva dolaze, a kafići, restorani, picerije, suvenirnice i luksuzne trgovine – zatvorile su vrata. Ne dolazi nitko.
Zadar je postao Grad duhova. „Rasprodaja do totalnog zatvaranja“, stoji na još ponekoj trgovini, dok je na desetke trgovina i lokala jednostavno zatvoreno. Na izlozima su razvučeni bijeli papiri. Nema pekara, nema restorana ni slastičarnica, „bijela“ stakla ima i najpopularniji kafić na Kalelargi, a neki su na bijele papire stavili i oglase o iznajmljivanju. Zatvorene su mjenjačnice, suvenirnice, trgovine odjećom, brojni mali restorani, zlatarnice i turističke agencije. Ponegdje maštovito piše „Preuređuje se“, a unutra vlada mukla tišina, kao što tišina vlada i na cijelom Poluotoku usred dana.
Prema Aristotelu, grad je množina građana.
Izostankom bilo kakvog plana koji bi građanima Poluotoka omogućio suživot s nuspojavama zgrtanja kapitala od turizma, koji bi im sačuvao dignitet „množine građana“ u svom gradskom prostoru koji je morao sačuvati Grad za građane i čvrsto voditi računa o sadržajima na Poluotoku – izostankom dakle, takvog plana, građani su rezignirano prodali svoje stanove i otišli.
No tko je od vladajućih očekivao da će ove jeseni otići i sve ostalo?
Zašto vas brine kako ću organizirati prvu pričest u crkvi, kad ću imati devet prvopričesnika, kaže mi župnik katedrale Svete Stošije. Volio bi, kaže mi, imati takve brige; u župi na Bilom brigu bilo je 90 prvopričesnika. Ljudi se iseljavaju s Poluotoka jer nemaju najosnovnije uvjete za život, kaže mi župnik, koji godinama uzalud na to ukazuje.
Zadar je postao Grad duhova. Stara gradska jezgra sada je Grad bijelih 'lancuna' navučenih na izloge, Grad bez ljudi i Grad bez plana.