Jednakom brzinom kojom je postala udarna tema ovoga ljeta, tema divlje gradnje na pomorskom dobru i obali iščezava iz medija. Od Festivala bespravne gradnje i devastacije prirode u Vruji nije prošlo ni mjesec i pol dana, a svima se već čini kao da je to bilo prije sto godina. Mediji su se umorili, a javnost zasitila, kao i s ljetnim zabavama. Sezonska roba. Betonizirane uvale, devastirana priroda, trajno uništeni krajolici, nisu više udarna vijest. Tema se polagano feljtonizira, postaje rubna. Čekamo da se netko uskoro zapita, što je tu bio problem, zašto se o tome uopće govorilo. Uza svu pažnju javnosti, aktiviste, prosvjede i novinske priloge, nisam primijetio da je itko iz vladajuće kaste na temu bespravne gradnje nešto suvislo izjavio. Da je istupio, obećao, zauzeo se ili podržao neku inicijativu. Osim Milanovića, koji je pokušao ukrasti show, ali njega ionako nitko više ne uzima zaozbiljno. Naprotiv, šutnja je i ovaj put bila gromoglasna, zbog čega pad u medijski zaborav još snažnije odjekuje.
Više je razloga za takav kolektivni bijeg od suočavanja s istinom. Za stanje u prostoru odgovorna je politika, ona koja donosi prostorne planove i ona koja bi trebala provoditi nadzor nad provođenjem planova. Svi uključeni u lanac odgovornosti za devastaciju obale dobro su poznati jer su dio činovničkog aparata države i jedinica lokalne samouprave. Nabijati im odgovornost na nos, dosad nije dalo nikakve rezultate. Nakon legalizacije, koja je petrificirala taj hrvatski magnum crimen, nitko ne voli leševe iz ormara. Iako tu nema nevinih. Jer svi su se besramno okoristili, a takvih nije malo. Raznorazni investitori, naši brojni sugrađani, koji su izgradili na tisuće objekata tamo gdje nisu smjeli, svjesno preskačući propise. Okrvavili su ruke i sada im, kao dijelu javnosti, ne odgovara potenciranje teme. A mnogi među nama nemaju čistu savjest. Znaju što su zidali, koliko su betona istresli u muliće i terace, koliko su podigli divljih apartmana i uneredili prirodnih uvala.
Zapanjuje činjenica kako smo do toga došli. Kako je država godinama dopuštala takvu devastaciju i zašto je bilo moguće uništavati obalu uz sve te silne službe koje su tobože trebale brinuti o zaštiti prostora. Jer prostor je - vrijedi po stoti put ponoviti - naš najvredniji resurs, a prema njemu se ponašamo kanibalski. Ako je prostor naš glavni resurs, zašto ga ne štitimo? Ako je odnos prema prostoru stvar odgoja, za državu je to stvar nadzora. I kako ga država štiti? Loše i nikako. Da nije tako, ne bi nam se ovo dogodilo.
Ilustrirat ću to kroz nekoliko nekima možda poznatih primjera.
Uvala Paladinka na Pagu je prije dvije godine doslovno samljevena u papar. Škrape i sike bagerom su poravnane, a pedesetak metara zaobalja preorano je traktorom. Do dana današnjeg nitko za to nije odgovarao. Lučka kapetanija je nakon provedenog nadzora podnijela dva prekršajna naloga protiv izvođača radova, a pravomoćna odluka u tom sporu još nije donesena. Ministarstvo mora je utvrdilo da je u Paladinki počinjeno kazneno djelo bespravne gradnje, ali kaznenu prijavu nitko nije podnio. Zašto? Zato što je, prema članku 212. Kaznenog zakona, samo gradnja na pomorskom dobru kazneno djelo! A u Paladinki nisu gradili na tih šest metara od obale, nego su je samljeli. Dakle nepovratno uništili. A to nije kazneno djelo, iako se bespravna gradnja može ukloniti i prostor koliko-toliko vratiti u tzv. prvobitno stanje.
Drugo, kad je Slobodna Dalmacija 2019. ”otkrila” Paladinku, iz Lučke kapetanije Zadar su za RTL rekli da „cijelu obalu kontrolira pet njihovih inspektora, koji rade po dojavi komunalnih redara”, odnosno da bi se „za lokalne probleme trebala pobrinuti lokalna samouprava”. „Imamo članak 10 koji kaže da o pomorskom dobru brine RH putem jedinice lokalne i područne samouprave. Realno je da na ovom prostoru od Karlobaga do Šibenske županije, od Velebita do Dugog otoka imamo jednog inspektora, a imamo u prošloj godini preko 300 predmeta na jednu osobu”, izjavio je tada zadarski lučki kapetan Alen Rukavina.
Meni je to frapantno. Ako je prostor naša nafta, ako nam je pomorsko dobro naše zlato, zašto ga svim silama ne čuvamo nego praktički svima dopuštamo da ga crpe i uništavaju? Zašto država nema službu koja može meritorno nadzirati stanje na pomorskom dobru? Jedan inspektor od Karlobaga do Šibenske županije, od Velebita do Dugog otoka, kako kaže lučki kapetan Rukavina, jasna je poruka da državu apsolutno nije briga što se događa na pomorskom dobru. Ono, radite što vas je volja, nas to baš i ne zanima. Očekivati da jedan lučki inspektor uvede red na području s nekoliko tisuća kilometara obale jednako je razumno kao očekivati da jedan policijski inspektor za droge pobijedi u ratu protiv trgovaca kokaina u Kolumbiji.
Tragedija postaje farsa kada dobijete odgovor iz Državnog inspektorata. Pitali smo ih što su poduzeli nakon naš „novog otkrića”, o kojem cijeli Pag već dvije godine bruju, da njemački investitori i dalje devastiraju Paladinku, na nekoliko hektara površine, bez ikakvih dozvola.
„Građevinska inspekcija Državnog inspektorata na lokaciji iz Vašeg upita, 2019. godine vodila je inspekcijske postupke, a vezano za postavu građevina nepoznate namjene. Nakon izdanih rješenja o uklanjanju, investitor je postupio po rješenjima, te su inspekcijski postupci obustavljeni. Napominjemo kako je uz građevinsku inspekcija na navedenoj lokaciji postupala inspekcija Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture stoga Vas ljubazno upućujemo da im se obratite s upitom. Tijekom 2021. godine zaprimljena je prijava za istu lokaciju te je inspekcijski postupak u tijeku”. Dakle, jedno veliko ništa.
Umjesto da se odmah nakon objave teksta na Paladinki pojave inspektori i ograde je žutom trakom, oni nas upućuju na Ministarstvo mora koje je prije dvije godine prvo reklo da kaznenog djela ima, pa su onda podnijeli dva prekršajna naloga, koja do danas nisu okončana! Još je smješnije isticanje da su dobili prijavu i ove godine, ali eto, još ništa nisu poduzeli, čekaju valjda da se inspektori vrate s godišnjih odmora od prošle godine, pa da izađu na teren kad nije jako sunce, ne bi li, uza sve naše fotografije i priznanja, saznali što se to tamo zapravo događa...
Tu dolazimo do novog problema, smisla postojanja građevinske inspekcije. Bivši načelnik Vira Kristijan Kapović više je puta javno rekao kako su on i njegove službe, nakon one čuvene kampanje rušenja na Viru, podnijeli preko 500 prijava za bespravnu gradnju na otoku, ali na nijednu inspekcija nije reagirala. Bit će da i građevinskih inspektora, kad se skupe, za područje od Luna do Pirovca, ima oko jedan, pa nije red da ih se uznemirava.
Drugi primjer (ne)funkcioniranja građevinske inspekcije objasnio je načelnik Starigrad Paklenice Krste Ramić. Čim je počeo graditi kuću u svom rodnom mjestu, uz odgovarajuću građevinsku dozvolu, odmah su mu se stvorili inspektori kako bi provjerili gradili li objekt u skladu s dozvolom. Kad je nadobudne inspektore pitao jesu li na putu do njegove kuće vidjeli i druga gradilišta, sva redom bespravna, rekli su mu da jesu, ali njih nisu pregledavali, nego samo ona za koje postoje izdane građevinske dozvole. Kakva je to građevinska inspekcija koja pored zdravih očiju ne želi vidjeti što se događa u prostoru, nego samo ono što piše u papirima? Jer karta kanta, a mi smo pravna država. Zato su i projektanti za Paladinku samo jednom bili na terenu, a izdavači dozvola na teren ne idu nikad. Oni samo budno paze da sve bude po katastru, a to što će parcela možda biti u moru, kao kod one kuće-amfibije u Selinama, nije važno, važno je da se, kako mi jedan kaže, „pokriješ po zakonu”.
Treći primjer sam već navodio, a odnosi se na rudarske inspektore. U cijeloj Dalmacije donedavno je bio aktivan samo jedan rudarski inspektor. Tako je bilo desetljećima, u zlatno doba poslijeratne izgradnje Dalmacije, kada se gradila autocesta i spojne ceste, kada je buknula apartmanizacija, kad se gradila krupna infrastruktura od Zadra i Šibenika, do Splita i Dubrovnika. Na cijelom tom potezu aktivno je bilo nekoliko stotina kamenoloma, samo na zadarskom području više od 50, i baš niti jedan nije imao sve uredne papire i rudarske dozvole za eksploatacijska polja. Milijune kubika izvađenog kamenog materijala koji je završio kao sirovina za beton i asfalt, nitko nije kontrolirao. Država je svoje rudno bogatstvo odlučila zaštiti jednim čovjekom za kojeg danas više nisam siguran je li stvarno postojao ili je bio legenda o kojem su naši „građevinski poduzetnici” zbijali viceve dok su veselo šalovali katove i asfaltirali ceste, a crna lova se slijevala u slapovima.
Nije mi jasno: ako država ne štiti svoje, zašto drukčije ponašanje očekuje od svojih građana? Da hoće, mogla bi imati vojsku od 150 inspektora koji bi nadzirali pomorsko (i svako drugo) dobro i radili za dobre plaće od naplaćenih prekršaja. Ako mislite da ne bi imali posla, onda sigurno nikada niste bili u Dalmaciji.