Lako je biti general nakon bitke, pogotovo iza požara.
Prolazite opustošenim mjestom i gledate: ovdje je vatra prebacila, ove je brodove na suhom vezu trebalo polijevati, izgorjeli automobil trebalo je pomaknuti, vatra se spustila preko ceste do kuća, tu ju je trebalo zaustaviti, da je kanader bacio dvije, tri vodene bombe tamo ispod vrha brda, spriječio bi se silazak požara kroz borove do mjesta, vatrogasna cisterna mogla je presjeći prebacivanje vatre preko ceste da se mene poslušalo gdje da je dovedu…
Kako je lako rukovoditi požarom nakon što je prošao!
Ma, govorite p...
Dok koračate preko crnih dogorjelih greda, pored uništenih kuća iz kojih ljudi pokunjeno izvlače štramce natopljene vodom od gašenja, kristalno vam je jasno što je trebalo činiti u isto to vrijeme, ali prije samo 24 sata, da se ne dogodi katastrofa koja je uslijedila. Nisu vas slušali i evo što sad imamo: više od 3200 hektara zemljišta opožareno, izgorjelo više od 20 kuća, oko 60 stupova sa strujom progutala vatra, stradali brodovi, automobili, kokošinjci, konobe, maslinici, vinogradi… Šteta ogromna, ako se ikada u potpunosti i procijeni, a da su slušali vas, stratega od 24 sata kasnije, od čitavog požara bilo bi ostalo možda par crnih flekica veličine četvornog metra kao uspomena na brzinsku intervenciju na vrijeme ugašenih vatri i potvrda vrhunske pobjede čovjeka i njegove sposobnosti vladanja vatrom.
Svaki će vam vatrogasac na ove riječi kazati da, oprostite, govorite p….
U realnom vremenu sve to otprilike izgleda ovako: baš kad se najmanje nadate odjednom strka, vika, sirene… Gori! Gdje gori? Vidi se dim, ali ne znate od kuda točno dolazi. Može biti istovremeno i blizu i daleko. Dok se pokušavate snaći i smisliti što učiniti, netko javlja da je požar izgleda ogroman, da je izbio na većoj površini i da se pogonjen vjetrom velikom brzinom približava vašem naselju koje mu se baš ispriječilo na putu. I dalje pokušavate smisliti što učiniti, a panika vas polako preuzima.
Gledate kuću, okućnicu, automobil, vrt… sve što imate, dok dim iznad mjesta postaje sve gušći, a otprilike nakon desetak minuta nestaje i struje. Shvaćate da je čitavo mjesto u opasnosti. Neki ljudi trče, nose brentače i kanistre s vodom, neki su uzeli gole grane, panično viču "triba je sad prisići prema vatrenoj liniji, vatrogasci se ne mogu probiti, divlja doli uz cestu…"
A vi uopće ne shvaćate što govore.
Gdje su kanaderi? Pozvani su, ali plamti izgleda na sve strane, ne stižu, bura je prejaka… Već se plameni jezici vide na vrhu brijega s borovom šumom iznad vašeg naselja. Shvaćate da ste vi i čitavo mjesto u jednoj velikoj plamenoj mišolovci. Mjesni hidrant odavno je zatrpan jer nikome nije trebao, pritisak u vodovodnim cijevima sve više slabi, borovi oko vaše kuće i neposječena makija iza dvorišta "šibice" su za vatru da vam proguta imanje, a iz naselja nije niti jedan političar zbog čije bi se kuće napravila frka. Stiže konačno i jedna vatrogasna cisterna, razvlače se cijevi, ali ljudi je malo, oganj je sad prejak i silovit dok bura pojačava.
Pada noć. Trče ljudi prema vatrenoj liniji koja zlokobno svijetli u tmini i udaraju granama po vatri jer uđe li iza leđa gotovo je, sve će izgorjeti. Počinju frcati šišarke iz užarene goruće šume. Poput projektila šište po 200 metara i zasipaju selo izazivajući vatre gdje god padnu. Disati se više ne može, vrućina je prejaka. Mala djeca plaču, starci se guše, ukućani ih u očaju potapaju u plićak, vrućina je neizdrživa. Vi, onaj strateg i general od maloprije, ostavljate sve i bježite, sve iza vas gori i nestaje u otrovnom dimu, a vaša jedina pomisao je pobjeći, izvući živu glavu iz ovog pakla…
Da vatrogasni sustav škripi znamo već godinama, da vatrogascima nedostaje moderne opreme, bolji uvjeti i veće plaće također znamo, da elitna eskadrila kanadera (i pilota) koju imamo također zapada u probleme jer nespremni i neservisirani ulaze u požarnu sezonu zbog grešaka vladajućih, također znamo. Čitav se sustav zapravo godinama inertno oslanja na hrabrost i požrtvovnost vatrogasaca profesionalaca i dobrovoljaca koji iz tko zna kojih pobuda obavljaju taj opasan posao, jer plaće i zasluge to sigurno nisu.
Samo sami sebe možemo spasiti
Zbog visokih temperatura i daljnjih prognoza za ostatak ljeta, mi tek ulazimo u opasno razdoblje katastrofalnih požara kakvi se mogu dogoditi doslovno svakoga dana.
Nitko ne zna što nas čeka, ali moguće su doslovno vatrene kataklizme. Koliko god to otrcano zvuči, naša jedina šansa je mjesna solidarnost i građanska organiziranost. Bez lokalnih mikrosustava obrane od požara na razini od mjesnih DVD-ova, do mjesnih odbora i općina, pa čak i gradova – teško će se ovog i idućih ljeta moći spriječiti veće katastrofe poput aktualnog požara u šibenskom zaleđu ili vatrene kataklizme koja je pogodila Split prije nekoliko godina.
Drugim riječima, možemo samo sami sebe spasiti. Kad izbije vatra, treba zasukati rukave, pa u koordinaciji s vatrogascima pripomoći tamo gdje treba.
Tako se nekada radilo, kad bi u dalmatinskim mjestima izbio požar, ljudi bi se organizirano stavili na raspolaganje vatrogascima i otišli pomoći gasiti. Iako je postala davno prezrena riječ i "relikt prošlosti", u onome što nam ovoga ljeta prijeti spasiti nas može samo – solidarnost, jer sustav nam je šupalj kao probušena brentača.
Pušta na sve strane, a pritiska nema.