Svaki put kada objavimo vijest kako je Mladen Grdović ponovno vozio mrtav pijan, ponovno slupao auto, ponovno prenoćio u policiji ili ponovno završio u pritvoru, zazvoni nam telefon u redakciji.
Zove nas gospođa srednjih godina iz Šibenika, kulturno se imenom i prezimenom predstavi kao Mladenova obožavateljica i tu negdje naglo prestane sva njezina finoća. Psovke i uvrede koje nam isporuči u monologu koji uslijedi idu do trećeg koljena unazad, uključujući i puno nepristojnih glagola koji počinju na "j". Negdje između redaka ipak uspijete iščitati ono što je muči: prokleta novinarska gamad opet se uhvatila jadnog čovjeka koji svojim ponašanjem nije naštetio nikome osim sebi.
Da se razumijemo, nije ona jedina. I većina komentara koje su nam čitatelji zadnjih dana ostavljali ispod tekstova o Grdoviću sličnog je tona. Ako je slupao auto, slupao je svoj koji je pošteno zaradio. Ako voli piti, i to je njegov problem, a ne tuđi. Ako alkoholizam uopće treba smatrati problemom, jelte. Ako je vozio pijan, pa što, nije nikoga ubio na cesti. I što vama, dosadni novinarski lešinari, smeta da naš dobri čovjek Cule, nakon 70 evidentiranih prometnih prekršaja, još uvijek ima vozačku dozvolu?!
Mogu do sutra nabrajati u čemu je evidenitan problem, počevši od toga da se ne kažnjava za posljedicu nego za stanje koje će dovesti do te posljedice i da bi svugdje u normalnom svijetu Grdović već davno bio sankcioniran, pa makar najveća prijetnja bio sam sebi, ali bit ću kratka i osobna. Meni smeta. Ja stvarno ne želim strahovati hoće li se u mene na cesti zabiti pijani Grdović koji u krvi ima toliko promila da je na granici alkoholne kome.
Vama je svejedno? Meni nije.
Drugim riječima, neka smo dosadni.
Pisat ćemo i dalje.
