"Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje..." Čuveni Gundulićevi stihovi kao da su se preslikali na ovogodišnju turističku sezonu, od koje se, čini se, više strahuje nego što se od nje očekuje. Sve što smo do sada poznavali o i u turizmu kao da je pandemija koronavirusa "metlom pomela". Veliki resorti, apartmanizacija koja je iselila stanovnike iz gradskih jezgri, avioturisti koji pristižu niskotarifnim letovima u dnevnim rojevima, masovni koncerti poput Ultre, koji dovode nezamislive količine potrošača koji ostavljaju zadnji euro u svega nekoliko dana, pa čak i kruzerski turizam s kontingentima gostiju koji preplavljuju ulice Dubrovnika, Splita, Zadra... sve su to postale daleke slike i "uspomene" na turizam koji je postojao do ožujka 2020., te svjetski "nesretne" godine za zdravlje, gospodarstvo, a pogotovo za – turizam.
Turistički pomor
Hrvatska, posebno Dalmacija, ovisni o turizmu, doživjeli su turistički "pomor" više nego tragično jer, ruku na srce, što Dalmacija osim turizma uopće ima? Poljoprivredu, koja osim u nekoliko svijetlih primjera nije značajnije razgranata ni konkurentna, a (nekadašnja) proizvodnja postoji tek u tragovima? Znači, turizam ili ništa, a zadnju godinu i pol to je uglavnom ništa u usporedbi s prijašnjim brojkama.
Pa ipak, poput tračka svjetla u tunelu, ovih se dana zamjećuje jedan jumbo plakat na ulazu u Zadar, koji je bio nezamisliv u prijašnjoj podjeli turističkih karata. "Dobro došli u turizam Ravnih kotara"... čini mi se da je takav smisao tog upečatljivog plakata koji usmjerava upravo na one sadržaje koje korona nije uspjela uništiti – pitoreskne kuće za odmor, mir, tišinu, domaće gastrospecijalitete, vinske i biciklističke ture, izletnički turizam u manjim, obiteljskim grupama, disperzirani smještaj, povratak prirodi, sebi i – nepohlepi!
Jer, priznajmo, sve što je hrvatski turizam vodilo posljednjih desetak godina bila je pohlepa k većim brojkama, većim noćenjima, sve većim masama turista koje je valjalo nagurati u sve više termina. Kvaliteta i maštovitost ponude posustali su pred masovnošću, a korona se samo oblizivala u zapećku dok joj se taj i takav turizam ukazivao.
Je li nas korona naučila pameti?
Povratak prirodi, sebi, povratak iskonskom turizmu ugošćavanja gosta, posvećenosti osobi i individualnom doživljaju destinacije, to je nešto na čemu možemo graditi turizam ove, nimalo sjajnije od lanjske, 2021. godine. O tome nas može naučiti turizam udružene Turističke zajednice Ravnih kotara, koji, gle čuda, postaje ove godine veća fora od razvikane Kalelarge i Foruma, gdje COVID još uvijek vlada i određuje pravila ponašanja (i zarađivanja).
U poljoprivredi se opet događaju zanimljive pojave. Iskoristivost biomase dosad je bio nepoznat pojam u širim razmjerima, a odjednom je, na primjeru Poljoprivredne zadruge Masline i vino u Polači – Tinju, koja je sklopila sporazum s Energanom Benkovac, stvoren novi "proizvod" – čista energija, koja se do sada bacala u obliku drvne mase kakva nastaje od rezidbe maslina, vinove loze ili od opožarenih površina. U poljoprivredi se događa obrnuti proces od turizma. Usitnjenost i disperziranost "ne prolaze", profesionalne plantaže zasnovane na suvremenim tehnologijama, povezivanju "malih" u sustave poljoprivrednih zadruga – udruženja, jamče opstanak na nesigurnom tržištu hrane, koje se pokazalo znatno otpornijim u korona-krizi nego nesiguran turizam.
Možda nam se korona i trebala dogoditi, da nas nauči pameti u puno stvari, prije svega da ekonomiju ne možemo temeljiti samo na suncu i moru jer što ćemo kad se naoblači, sjesti i plakati? Te da poljoprivredu valja graditi na uzusima struke, a ne polufeudalno-trgovačkim odnosima (i lobijima) koji još uvijek guše svaki značajniji razvoj. Sve se to sad jasno vidi i zna, ali bojim se kad korona prođe (a proći će jer sve je prošlo pa će i to), da ćemo brzo sve zaboraviti.
I tko bi doli, ostat će – doli...