Turizam, kažete?
Dakle tura pelinkovca, Maraskinog, najboljeg. Sjedimo na Trgu i pijemo.
- Konobar – pozovem ga. – Mogu li platiti.
- Naravno – odgovori. - 60 kuna.
60 kuna! Šezdeset kuna! Tri pelinkovca.
Da smo naručili četiri, za taj novac mogli smo u dućanu kupiti cijelu bocu pelinkovca. Ali nismo, sjeli smo na Trg, popili piće i tri pelinkovca platili 60 kuna.
Zašto, pitam se cijeli dan. Zašto tri pelinkovca na Narodnom trgu u Zadru koštaju skoro koliko litra pelinkovca u dućanu? I ne samo pelinkovca. Zašto kava na Trgu košta 15-20 kuna?
- Zato što sjediš i piješ na glavnom gradskom trgu – kaže mi mudrac za stolom.
- Da, i? Što to plaćam na tom trgu u tih 20 kuna pelinkovca? Koju to dodatnu vrijednost plaćam osim PDV-a?
- Kafić i lokaciju.
Kafić i lokaciju? Okej, ajmo vidjeti.
Kafić u kojem pijemo pelinkovac ni po čemu se ne izdvaja od drugih kafića na Poluotoku, da ne kažem u Zadru. Zapravo spada u neki osrednji rang, ima puno bolje uređenih i ljepše opremljenih, ali nisu na toj lokaciji, na glavnom gradskom trgu. Konobari u ovom lokalu već godinama nose iste isprane majice, u pravilu ne pozdrave goste ni kad ih uslužuju ni kad im naplaćuju, dvojica u smjeni koja su radila tog jutra na prsima su imala vidljive fleke od nečega, smiješak na licima im je rjeđi nego glavni zgoditak na lotu.
Onda piće, Maraskin pelinkovac. To kultno zadarsko piće koje bi zakonom trebalo zaštiti malo tko u Zadru zna servirati kako treba. Tražili smo jednu kocku leda s malo limuna, dobili smo tri kocke i suhu koricu nečega. Razvodnjen okus, piješ nešto što bi najradije ispljunuo, ali, jebiga, to košta 20 kuna, jer piješ na Narodnom trgu. A to je... šta?
Šta je to na Narodnom trgu da u cijeni pića trebam plaćati lokaciju? Pogled na more? Mir i tišina? Jedinstvena atmosfera? Ambijent kulturnih spomenika nulte kategorije?
Narodni trg u Zadru je postao užasno klaustrofobičan prostor. Zadnjih desetak i više godina svakog dana svi se trude to neumitno dokazati. Od jutra do maraka. Ujutro, kada s ranom jutarnjom kavom Trg postaje parkiralište za bezbrojna dostavna vozila, kamione, kombije, automobile i prometala gradske Čistoće. Tko se ujutro zatekne na Trgu treba jako dobro paziti da ne završi pod kotačima nekog vozila. Ako i to preživite još uvijek vas oko 10 ili 11 sati može zakačiti retrovizor dostavnog vozila za pića po okolnim kafićima. U takvom, dakle, jedinstvenom ambijentu kao gost na terasi možete uživati u posebnoj koncentraciji ispušnih plinova, zaglušujućoj buci motora te svađama ugroženih pješaka i bezobraznih dostavljača, nerijetko na rubu fizičkog obračuna. Ono, to je taj mediteranski šušur...
Onda to prođe pa sjedite na Trgu kojem su tri četvrtine prostora oduzete od građana i predane za sitne novce na korištenje ugostiteljima treće kategorije. Ne samo što se zadnjih desetak godina Trgom ne može normalno proći, nego je pohlepa toliko bahato raširila terase da se neki od ugostitelja silno vrijeđaju kad im se kaže da su izašli izvan svojih gabarita. Umjesto da ih se strogo penalizira, a oni pokriju ušima, gradske vlasti, kojima se cijeli taj košmar događa ispod nosa, sve to šutke podržavaju u strahu da ne naruše uhodanu harmoniju komunalnog kaosa.
Onda taj još za vrijeme Kalmete zamišljeni koncept sadržaja (ponude) na glavnom gradskom trgu. Ništa od toga nije ostalo! Imamo jednu slastičarnu koja radi četiri mjeseca u godini a ostatak vremena gledamo njene bijele izloge. I kad radi, bilo bi bolje da ne radi. Ima štekat na skoro četvrtini trga iako ga uopće ne bi smjela imati jer nema zahod za goste pa im konobari mušterije šalju u susjedni kafić ili WC u prizemlju gradske uprave! I tako je već godinama, to svi znaju, od gradonačelnika do Dade & Vlade, i nitko prstom da mrdne jer je vlasnik, valjda, zadužio ovu vlast, stranku i grad do trećeg koljena.
Onda imamo lokale dva-tri priučena ugostitelja kojima bi više preporučio prodaju građevinskog materijala nego usluživanje ljudi, jednu pristojnu parfumeriju, jednu prodavaonicu nekakvog nakita, jednu trgovinu cipela te jednu trgovinu naočalama. I to je to, to je taj zadarski Trg, jedan i jedni, famozni i neprikosnoveni, reprezentativni gradski prostor na kojem kava košta pet kuna više nego na splitskom Peristilu, ispod zvonika Sv. Duje, usred UNESCO-ovog spomenika nulte kategorije!
Kulturni ambijent? Istina, tu je Gradska loža u kojoj se uredno redaju buvljaci čarapa i donjeg rublja, jeftinih knjiga, izložbe zmija i nebitnih umjetnika, te Gradska straža pretvorena u skrovitu terasu obližnje kavane s nekakvom etnografskom zbirkom za koju nitko ne zna i za koju nikoga nije briga. U blizini su i ostaci jedne ranoromaničke crkve za koju je malo tko uopće čuo, ali kakve sve to ima veze s terasom na kojem jedan ni po čemu poseban kolač košta 40 kuna? Sa štekatima sa šporkim jastucima, ljepljivim stolovima, s konobarima i konobaricama u izdanjima u kakvom oni dragi ljudi na benkovačkom sajmu prodaju živahne odojke, s kamenim pločnikom zacrnjenim zalijepljenim žvakama, s do temelja izgorenom kućom u susjedstvu, okruženi zgradama s prljavim fasadama i škurama koje samo što ne padnu po glavama prolaznika, sa zapišanim portunima, s egzotičnim punktom za prodaju kokica i glazbenom kulisom ukomponiranom od mladih netalentiranih uličnih svirača i dozlaboga repetirajućeg tandema na električnim mandolinama... Jedinu istinsku životnost, malo temperamenta i šarma u tom otužnom kičeraju, donosi onaj crno-bijeli ljepotan Ziggy što se lijeno rasteže po stolicama...
I što na takvoj lokaciji u tom pelinkovcu vrijedi 20 kuna? Kakva se to ”destinacija”, ”imidž” i ”autentičnost” meni tu naplaćuju? Pozivati se na dvije tisuće godina dugu zadarsku urbanu povijesti u takvoj poseljačenoj atmosferi uistinu je krajnje bezobrazno.
Da, središnji trgovi u svim gradovima, poglavito povijesnim središtima, imaju svoju cijenu, ali nešto zauzvrat ti trgovi i nude. A što je ovo? Ljepših i starijih trgova ima gdje hoćeš, ambijentalno ugodnijih i kulturno oplemenjenih također, uređenijih, s neusporedivo boljim ugostiteljstvom i ponudom, bez automobilskog i kamionskog prometa, bez nepristojnih konobara i bezobrazluka, čistijih stolova, podova i jastuka, i većina ih je jeftinija. Nije ovo ni Venecija, ni Rim, ni Pariz, nego Zadar, grad bez poštenog hotela, s više candy shopova nego dobrih restorana.
Ali vratimo se još malo na meritum, na pelinkovac. Od jedne litre pelinkovca ugostitelji natoče 33 pića. Puta 20 eto 660 kuna! Za litru nečega što košta 75 kuna. Što je ostatak? Inflacija? PDV? Najam terase? Sezona? Trošak radnika? Nabava? Lokacija? Ponuda i potražnja? Nemojmo se lagati, plaćamo cijenu za budale. Plaćamo komunalni nered i pohlepu ugostitelja.
Ugostitelji na Trgu su očito donijeli odluku: nas ne zanimaju Zadrani, nas zanimaju gosti. Zadrani su nužno zlo, nešto što moraš trpjeti, uslužiti ako baš moraš, a najradije bi da uopće ne dolaze. Kada krene sezona neka lijepo isele iz Grada i puste nas da zaradimo lovu. Ako nećeš, plati porez na budale. Pardon, plati pelinkovac 20 kuna. Ili šuti ili idi. Izbora imaš. I imam.
Ne samo ja, kao gost, nego i svi drugi. Uključujući gradsku upravu. Koja je postavila okvir za ovakvo bahato ponašanje na prostoru kojem je nepostojanje osmišljenih javnih politika i komunalnog reda ubilo svaki karakter gradskosti i urbanosti. Iz kojeg se ulazi na Kalelargu, najdužu ulicu u povijesnoj jezgri u Dalmaciji lišenu svakog smisla i karaktera, potpuno isključenu iz tijela i duha grada. Takva politika upravljanja javnim prostorom sve nas svodi na mjeru jednog pelinkovca. Ili plati ili se makni.
Ziggy oprosti. Ja se mičem. Ne želim sudjelovati u mučkom, proračunatom, hladnokrvnom ubojstvu ovoga grada.