Na današnji dan prije točno godinu dana na ovim smo stranicama pisali o prosvjedu zbog dramatične situacije u Zadru. O tome kako je dvije tisuće djece ostalo bez pedijatra, a 13 tisuće žena, među njima i 600 trudnica, bez ginekologa. Tužno je bilo gledati očajne roditelje koji s liječničkim kartonima i tek rođenom djecom u naručju obilaze ambulante i mole nekoga da ih primi. Ili uplakane žene s trudničkim knjižicama koji u petom po veličini gradu u Hrvatskih, u 2020. godini, ne mogu ostvariti niti najosnovnije pravo. Ono koje je čak i ustavom zajamčena kategorija: pravo na zdravstvenu zaštitu.
Jednako tužno bilo je slušati liječnike primarne zdravstvene zaštite, prije svega ginekologe i pedijatre, kako doslovno preklinju Ministarstvo zdravstva i HZZO da stvari dovedu u red prije nego sustav potpuno krahira. Odlazak u mirovinu samo dvoje specijalista koje u njihovim zadarskim ordinacijama nije imao tko zamijeniti- što zbog manjka liječnika, što zbog nebrige sustava koji je na vrijeme o tome trebao misliti- ostavio je preko noći 15 tisuća pacijenata bez zdravstvene skrbi.
Zdravstvena politika tada je, kao i obično, instant rješenje pronašla u tome da dodatno optereti one rijetke i već preopterećene liječnike koji su (pre)ostali u sustavu primarne zdravstvene zaštite. Tako ginekolozi, primjerice, imaju devet tisuća žena po timu iako već godinama upozoravaju da bi s maksimalno 4200 upisanih svaka pacijentica mogla doći na pregled barem jednom u godinu dana. Usporedbe radi, njihovi kolege u Sloveniji rade s dva puta većim brojem suradnika u timu i upola manjim brojem pacijentica. Isto je i sa zdravstvenom zaštitom djece. Svako deveto predškolsko dijete već sada nema pedijatra, a u mirovinu bi do 2021. trebalo otići 85 pedijatra koji nemaju osiguranu zamjenu na specijalizaciji.
Samo da napomenem, sve ovo bilo je prije korone, prije kaosa koji je u ionako nagrizeni sustav donijela još i pandemija.
Što se dogodilo nakon toga? Opet po običaju, nakon snažnog javnog pritiska, problem je instant riješen angažiranjem liječnika u mirovini na pola radnog vremena i raspisivanjem nekoliko natječaja za popunjavanje praznih mjesta u ordinacijama. Dobra je vijest da je prijava na natječaj bilo i da je zadarski Dom zdravlja pronašao čak troje liječnika, od kojih su dvije doktorice bile spremne zbog posla preseliti u Zadar. Još jedan liječnik uskoro se vraća sa specijalizacije iz Zagreba. Loša je vijest da oni ne uspijevaju prikupiti dovoljan broj pacijenata kako bi s HZZO-om uopće sklopili ugovor o otvaranju ordinacije. Za razliku od nekadašnje prakse, naime, novi liječnici u sustavu više ne nasljeđuju pacijente zajedno s ambulantom, nego trebaju sakupiti minimalno 3000 potpisa da bi uopće počeli s radom. Ukratko rečeno, točno godinu dana kasnije od drame s početka priče, Zadar živi novi apsurd: trenutno imamo višak liječnika koji imaju manjak pacijenata.
Kako to, pitate se? Čemu tolika halabuka da fali doktora kad ih, ispada sada, imamo i više nego što treba?!
Jasno, najlakše bi bilo uprijeti prstom u "neodgovorne" pacijente koji su do jučer galamili kako se nemaju gdje upisati, a danas, eto, nisu zainteresirani niti izabrati liječnika od čak troje ili četvero koji im se nude. Naravno, i u novinare koji su od Zadra bespotrebno napravili grad slučaj, jer stvari nisu onakve kakvima se predstavljaju. E, pa nije tako.
Ti pacijenti, koje zdravstvena administracija sada rado optužuje kao glavne krivce ukoliko doktori odu, jer nemaju dovoljan broj prijavljenih, isti taj sustav izdao je onog trenutka kad ih je preko noći ostavio na cesti, bez liječničke skrbi.
Zaista ne treba velika mudrost, prije matematika drugog razreda osnovne škole, za napraviti popis svih liječnika primarne zdravstvene zaštite u Zadru i jednostavnu križaljku kad koji od njih odlazi u mirovinu. Temeljem toga, trebalo je napraviti plan specijalizacija i reagirati na vrijeme kako bi mladi liječnici bili potpuno spremni preuzeti ambulantu kad stariji kolege odu u zasluženu mirovinu. Umjesto da pacijenti završe na ulici. Uostalom, tako to rade oni oni u ozbiljnim društvima koji brinu, planiraju i dobro održavaju sustav koji bi, uz školstvo i pravosuđe, trebao biti jedan od javnih stupova svake razvijene zajednice.
Kod nas, dok se takozvani sustav sjetio riješiti problem za onih 15 tisuća koji su ostali bez liječnika samo zbog nečijeg odlaska u mirovinu, pacijenti su ga riješili sami, odlaskom u private ordinacije ili u susjedne gradove. Sustav im rješenje nudi sada, ni manje ni više nego s godinu dana zakašnjenja, pa se još iščuđava zašto su građani tako nezainteresirani. Ni za taj odgovor ne treba posebna mudrost.
Banalna je istina kako građani u taj sustav, koji financiraju svojim novcem, više nemaju povjerenja, niti od njega išta očekuju. Dokle god pacijenti moraju rješavati probleme sustava, a ne obrnuto, znači da sustav nemamo. Ili ga formalno imamo, ali sadržajno ne funkcionira. Kako god okrenete, na isto vam dođe. I jednako je zabrinjavajuće.