Negdje sredinom prosinca prošle godine na redakcijski telefon nazvala me jedna sredovječna Zadranka. Predstavila se kao majka djevojke za koju sam napisao da je postala nova djelatnica zadarskog Narodnog muzeja. Žena je bila strašno uznemirena. Na granici bijesa desetak minuta istresala se o mojoj neprofesionalnosti, bezobzirnosti i pokvarenosti, s visoka mi je objašnjavala kako je njena kćer svojom pameću i radom zaslužila posao, a ja sve to omalovažavam i slično. Dociranje je trajalo sve dok gospođu nisam upitao: „A bi li vaša kćerka bila primljena da je u mladeži SDP-a?” Naime, gospođu je užasno uvrijedilo što sam napisao da je njena kćerka aktivistica mladeži zadarskog HDZ-a. Nakon mog pitanja razgovor je završio. Poklopila je slušalicu.
Nekoliko godina prije toga, u naše dopisništvo na Narodnom trgu dotrčala je jedna mlada žena, silno uzrujana. Tresla se s hrpom fascikli u rukama, trebalo joj je dvije minute da sjedne i smiri se. Nedavno je doktorirala, govori nekoliko jezika, ali već godinama ne može naći posao u struci. Na koji se god natječaj prijavi u Zadru ne prolazi, posao dobivaju kandidati s tek završenim studijem, bez iskustva, manje obrazovani, manje sposobni... Među ostalima, prijavila se i na natječaj Narodnog muzeja, ali nije prošla. Bila je na rubu suza, otvoreno mi je rekla: „Dolazak vama zadnje je što sam mislila napraviti. Ako izađem u novine znam da u Zadru neću više nigdje neću naći posao”. Kad se smirila otišla je zamolivši da ništa ne objavljujemo još koji dan. Nazvala je idućeg tjedna i rekla da je sreću ipak odlučila potražiti negdje drugdje. Ta mlada i pametna žena danas radi u jednoj svjetskoj metropoli, u jednom od najprestižnijih muzeja na svijetu. Za Zadar nije bila dovoljno dobra. Ili podobna.
Sjetio sam se ova dva slučaja prošlog tjedna kada je na novom natječaju Narodnog muzeja zaposlena još jedna žena koja je, hm, bila najbolja između dvadeset kandidata. Nekada je radila kao novinarka i urednica u izdanjima Rena Sinovčića, a nakon propasti tog medijskog čudovišta ušla je pod skute Renate Peroš, ravnateljice Narodnog muzeja. Uhljebljivanje tih rashodovanih vedeta propalog medijskog carstva na javne proračune zadnjih je godina u Zadru normalna stvar, kao i uredno zapošljavanje stranačkih uzdanica, rodbine i prijatelja u javnim poduzećima i ustanovama. Ali nije krivnja u tim mladim ženama i majkama koje brane svoje kćeri.
Krivnja je u politici koja je svjesno i namjerno izgradila sustav klijentelističkog zapošljavanja koji Zadar rastače već desetljećima. Koji je ovdje toliko sveprisutan da mladi ljudi, ali i njihovi roditelji, uopće ne drže čudnim kad se netko tako zapošljava. Jer za drukčije oni i ne znaju. Zato je teško bezuvjetno govoriti o oportunitetu mladih, naprosto se radi o realnosti, prirodi stvari, koju oni najnormalnije prihvaćaju. I podržavaju. Ako hoćeš raditi u muzeju, stranačka iskaznica. U bolnici, stranačka iskaznica. U gradskoj tvrtki, stranačka iskaznica. Nema problema! Da tim mladim ljudima i njihovim roditeljima takvo što smeta u mjeri koliko se misli da bi im trebalo smetati, ako im je odvratan takav sustav vrijednosti, valjda bi se bunili, izašli na ulice, prosvjedovali, ili zaokružili drugog kandidata na izbornom listiću. Ali ovdje se nitko ne buni. Pobuna je nemoguća. Oporbena situacija u korijenu je osujećena. Ovdje, naime, funkcionira omerta, a oni koji je prekrše, zna se kako prolaze.
Zadarski Narodni muzej nije jedina ustanova koja se tako ponaša. Sjećam se grupe mladih diplomanata koji su dobili posao u jednom od najvećih radnih kolektiva u Zadarskoj županiji. Kad su došli na potpisivanje ugovora, na stol im je stavljena i pristupnica za stranku. „Potpisao sam, žena mi je trebala roditi...” opravdavao mi se jedan od njih kasnije. Stranački valjak tako gazi, melje ljude i protiv svoje volje. Sebi proširuje izbornu bazu za novi ciklus izbora, a pojedincu omogućuje karijeru.
Čitajući odličan tekst Sandija Vidulića o hinjenom nadmetanju Zadra i Splita oko statusa metropole Dalmacije, kao podtekst bi se mogao napisati cijeli traktat s bezbroj primjera kako su političke oligarhije u tim gradovima desetkovale ljudski kapital kroz zadnja tri decenija. Kako su ostracirale sve koji nisu bili na njihovoj političkom fonu te koliko su nepopravljive, dugotrajne i supstancijalne štete napravile za zdravu budućnost tih gradova. Zadar danas, kao i Split, ima nevjerojatnu dijasporu mladih, talentiranih, obrazovanih, pametnih i uspješnih ljudi, veću nego što je ikada imao za bivše Jugoslavije. Neki su otišli jer su ih otjerali, neki zato što su morali jer u ovoj sredini ne bi nikada postali ono što danas jesu, ali većina ih je otišla zgađena korupcijom koja je kapilarno prodrla u sve pore života. Cijena koju Zadar i Split zbog toga plaćaju, nesaglediva je.
U Splitu koji je na vlasti promijenio više stranaka nego čarapa, politička uhljebljivanja su sezonski trendovi, ali u Zadru, gdje je tri desetljeća jedna partija na vlasti, stranačka pripadnost se podrazumijeva. To je „must have” ako želiš raditi u javnoj sektoru. Ili ako želiš poslovati s javnim sektorom. Možda ne moraš živjeti stranački život ili formalno biti član, ali kad stranci zatreba, onda izranjaju manekeni, tzv. nestranački kandidati. Začudili biste se koliko ih ima, nikada za njih ne biste rekli da su „u stranci”. Ali zbog interesa moraju biti umreženi u sustav, da bi se osigurali poslovi, zadržale direktorske pozicije, vratili krediti, školovala djeca... O tome glasno ne pričaju, nekima je čak i neugodno zbog toga, ali svejedno ne odustaju. Oportuno je, lakše i toplije. I ništa ne boli. Kao nekada u SKJ.
Čast izuzecima. Jedan od rijetkih koji, kažu, još nema stranačku iskaznicu, a njegov tvrtka je uvijek tu gdje su i javni poslovi, neuništivi je Zdravko Livaković. Kao što to nije slučajno, tako nije slučajno da se stranačka, rodbinska i prijateljska zaposlenja redovito događaju u ustanovi pod upravljanjem Renate Peroš, živim spomenikom političke korupcije. Ali problem je dugoročan.
Peroš je na čelu ustanove kojoj su na upravljanje povjereni Kneževa i Providurova palača. Jedna je obnovljena, a druga se upravo obnavlja silnim novcima iz EU fondova. Kad se dovrši, nadamo se dogodine, Zadar će dobiti najveći kulturni centar u Dalmaciji. Imat će multimedijske dvorane, galerije i infrastrukturu, ali hoće li imati kompetentne ljude koji će to znati i moći voditi? Hoće li to biti mjesto nove kvalitete i izvrsnosti ili luksuzni depo za zbrinjavanje podobnih mediokriteta i stranačke bulumente? Zna se...