- Eno opet jedna fotelja kod kante za smeće u dvorištu. Onako, poprilično velika. Ali i nije nešto, ofucane su joj ručke. Onaj kauč prije nekoliko dana bio je gajnc nov, možda smo ga trebali uzeti, ali djeca su bila protiv... – govori mi susjeda, čiji sam poziv na kavu odbila zbog kućnih obaveza, ali može se, očigledno, vrijeme tratiti i bez kave... Unlimited opcija na mobitelu i eto pakla zvanog razgovor unedogled.
Međutim...
Fotelja, ofucana manje ili više, ispred ulaza stoji danima. „Čistoća“ odveze komunalni otpad, ne vuče fotelje za sobom, zavezane za kamion. Čija je to fotelja, sad već znatiželjno pitam sveznajuću susjedu, koja me ovaj put razočara odgovorom da ne zna.
Znači, ne mogu nazvati vlasnika/vlasnicu i pitati je zašto fotelja nije u reciklažnom dvorištu nego je danima ispred zgrade. U Zadru, od naše zgrade do reciklažnog dvorišta u Gaženici je nekoliko stotina metara. Muž, zet, prijatelj, poznanik... pa stane to u portapak i besplatno se odloži u „Čistoćino“ reciklažno dvorište, koje, pride, nije jedino koje Zadar ima.
Upravo tih dana dobijem i video, snimljen „u najstrožoj tajnosti“.
- Da, da, to je bila naša sačekuša, a tebi je smiješno. Pssst, ne govori tko ti je dao video – konspirativan glas ječi iz mobitela.
Video u trajanju od nekoliko minuta prikazuje jezivu stvar: frajer doveze kamion na staru, austrougarsku cestu iznad Obrovca, da bi bio neuočljiv, a onda podiže zadnji dio kamiona i ogromna količina građevinskog otpada stušti se u kanjon Zrmanje. U rijeku, direkt! To je bio samo jedan video, a praksa dotičnog građevinca traje duže vrijeme.
S područja Obrovca gledam i tek snimljene fotografije, prijatelj šalje na mobitel, uz jedva razumljivu poruku da su održali „elenu cisku“.
- Je l' zelena čistka? – zovem i pitam. Je, mumlja on nakon tek održane akcije i ustiju punih zaslužene marende.
- Ali ja ovdje vidim djecu... – kažem.
- Da, naravno, njih uključujemo odmalena, bili su tu i drugi volonteri, mnogi ljudi dobre volje. Hvala svima, naročito našim najmlađim pomagačima – zaključi moj sugovornik, jasnim riječima.
Lijepo je da se mladi (djeca!) uče volontiranju, ali čišćenje tuđeg otpada po šumama i gorama je, čini mi se, nešto sasvim drugo. Skupila su djeca silne crne kese otpada. Ponosni su na uspješnu akciju. Jer je netko prije njih tuda bezočno bacao automobilske gume, madrace, lavandine, prazne kante, komade namještaja i svu silu „sitnog“ smeća.
Pa u subotu, prije samo dva dana, na zadarskom Bilom brigu građani su sami zasukali rukave i piturali fasade. Uz to su pokupili infektivni otpad kojega ima posvuda po kvartu i ljudi se boje za svoju djecu.
Fekalije iz kruzera
Ostanimo u Zadarskoj županiji. Samo u Zadarskoj županiji, a tako je posvuda uz obalu - nižu se akcije čišćenja podmorja, skupljanja smeća s izletišta i sa šumskih staza, objavljuju se na društvenim mrežama fotografije tolikog broja divljih deponija da ona „sačekuša“ kojom su ljudi htjeli snimiti video i saznati tko baca građevinski materijal u kanjon Zrmanje dobiva svoj smisao. Postaviti neke kamere? Angažirati ljude „na crno“, neka čekaju i fotografiraju, snimaju...
Onaj tko pregleda na stotine fotografija pobacanog otpada u prirodu, nastalih u samo nekoliko posljednjih tjedana, mora osjetiti kako mu postaje vruće. U licu. Jer, istini za volju, za akcije slušamo od mladih dana. Onda prođu desetljeća. Dođe 2021. I...? Došli još divljiji, otjeraše pitome? Zašto imamo naše službe? Zašto svaka Općina, a ima ih, Bogu hvala, 28 u Zadarskoj županiji plus šest gradova, ne upregne svoje komunalce i ne šalje ih svaki dan uokolo? Zašto ne zovu inspekcije? Zašto će, ako ih se o tome pita, objasniti kako se, zapravo, tu ništa ne može učiniti?
Hoćemo li malo i o fekalijama iz kruzera? O tome kako čitatelji snimaju i upozoravaju (koga??) na užas zvan pristajanje kruzera u Gaženicu koji nakon iskrcavanja putnika napravi nekoliko sporih krugova i ispušta ne samo fekalije, već i zauljene vode, te sav ostali otpad?
Ono što ne vidimo (ne želimo raditi) mi, Europa hoće. Čistit će naše smeće i naše fekalije. Evo, samo za projekt ECOWAVES dali su 16 milijuna kuna. Kome je lakše, iskesali su 2,11 milijuna eura, ali točno određeno - baš za fekalije! Projekt obuhvaća nekoliko zemalja, a Europa ga je popratila objašnjenjem da su ovi problemi „uglavnom neriješeni i ozbiljni, bilo zbog lošeg upravljanja, nedostatka političke volje, nedostatnih ulaganja ili nedovoljne ekološke osviještenosti.“ Pa su nam tako naložili da se uhvatimo (i) kruzera. Naložili Zadru da postave senzore u Gaženicu koji će automatski upozoravati na odstupanja od referentnih vrijednosti „kako bi se točno znalo tko je i u kojoj količini izbacio kakav otpad i uzrokovao nekakvo onečišćenje.“
Mi nemamo svijest o tome što ne smijemo raditi. Rješavamo posljedice. „Iz ovog morate naučiti“, stalno nam ponavljaju kod dodjele sredstava iz EU-a.
Tko će, pita me uvaženi susjed, za početak reći stanovnicima diljem županije (čast iznimkama!) da septičke jame prestanu kopati samo lopatama? Sve na taj način ide u zemlju ili u more. Postoje propisi kako septička jama mora izgledati.
Stvarno su i fekalije nerješive? Ako nema, kaže EU, političke volje ni u Hrvatskoj za brigu o otpadu, uzmimo stvar u svoje ruke i bez grižnje savjesti organizirajmo sačekuše.