Od Marka Babića dirljivim govorom oprostila se i partnerica, Zadranka Tina Biloglav, svi su zaplakali: ‘S tobom mi je uvijek bila bonaca‘

Prerano preminulog Marka Babića u petak ujutro na zagrebačkom Krematoriju na vječni počinak ispratili su obitelj i stotine prijatelja, kolega i poštovatelja. Zagrebački arhitekt i marketinški stručnjak obolio je od Ewingovog sarkoma prije dvije godine, a svoju hrabru i inspirativnu borbu s bolesti opisao je u knjizi "Putovanje zvano igra", koja je odmah po izdavanju postala bestseler - javlja Jutarnji.hr.

Markova sestra Iva na oproštaju je rekla kako je on sve o čemu je govorio i pisao i živio te da je ponosna na to kakav je bio čovjek i koliko je ljudi taknuo. Ispričala je kako jednu od njegovih posljednjih noći oboje nisu mogli zaspati pa su do jutra glasno slušali muziku i pjevali iz sveg glasa.

Markova partnerica Tina Biloglav, s kojom je dobio dvije kćeri, oprostila se od svog voljenog dirljivim riječima: "Zadnje dvije godine prošli smo puno nevera, ali meni je kad smo skupa uvijek bila bonaca", što je još jednom rasplakalo sve okupljene.

Na sprovodu su svirali "Iskra" Damira Urbana, "Korak po korak" Prljavog kazališta, "Galeb i ja" te "Poštar lakog sna" benda Pips, Chips & Videoclips.

Ubrzo nakon dijagnoze Marko je odlučio da bolest neće prihvatiti kao grčevitu borbu za život, nego kao putovanje - jednu etapu života koja mu daje priliku da postane bolji čovjek. Snagu za svaki korak davala mu je obitelj, ali i više od 33.000 pratitelja na njegovom Instagram profilu s kojima je dijelio svoje trenutke, izmjenjivao savjete, ali se i šalio na račun bolesti.

"Mi mislimo da imamo kontrolu u svojim rukama. I sposobni smo držati te nepostojeće uzde od prvog do zadnjeg dana. Uvjereni da utječemo na život. Dok sve ono na što čak i možemo utjecati lagano skakuće oko nas. Ali mi to ne vidimo. Zaslijepljeni smo strahom, navikama i vlastitom nesigurnosti.

Mi ne shvaćamo da je vrjedniji onaj dan koji promijeni sve od onog koji ne promijeni apsolutno ništa. Mi jašemo u istom krugu i iznova se divimo istim slikama. Ne shvaćamo da je trčanje u krug jednako stajanju. Kad stojim, propadam. Rekao je jednom jedan izniman dječak koji se volio loptati.

Ja sam imao životnu sreću nekad to čuti i zapamtiti. Imao sam sreću prije 365 dana odlučiti da neću stajati i neću propadati. Odlučiti izvući maksimum iz potpunog crnila koje me okružilo u trenutku. I otkrit ću vam tajnu. Kad se oči naviknu na tamu, shvatiš da se u njoj krije puno više nego što si ikad mogao pomisliti", napisao je na prvu godišnjicu od dijagnoze.