Ajde, vadi pare, brzo... a onda je dobila šakom u glavu

Bila je večer, nešto prije 20 sati kada se svakog dana zatvara mali zadarski kvartovski dućan. Zadarska trgovkinja (podaci poznati redakciji) već je očistila salamoreznicu, pospremila pult s kruhom, pomela pod i pobrojala inkas. Uobičajeni dan maloga dućana uobičajeno je završavao.

Tik pred zatvaranje dućana, koji se inače nalazi na malo pustijem mjestu, udaljenom od glavne prometnice i gradske vreve, odjednom su se otvorila vrata. U dućan je brzo ušao muškarac srednje građe u zelenoj vjetrovki sa šiltericom. Lice mu je skrivala kukuljica pa se izbuljio u prodavačicu samo očima koje su strijeljale kroz proreze.

- Ajde, vadi pare, brzo, ajde – nervozno je, ali odlučno stao pred kasu, a u ruci mu je bljesnula oštrica noža. Radio je pri tom nožem nervoznim kružnim pokretima od kase prema sebi, kao da oružjem požuruje prodavačicu da što prije otvori kasu.

Nesretna se se žena zblenula i prestrašila, iako je do sada preživjela već tri pljačke. Jednom je prilikom dvojicu mlađih mulaca koji su ušli u dućan s kesama na glavi i zatražili novce istjerala iz dućana doslovno nogom u guzice, ali ovoga puta se zbilja stresla, jer je nervozni pljačkaš djelovao mračno i zlokobno. Stisnula je grozničavo šifru za otvaranje kasne, jednom, pa dvaput, triput..., ali vražja kasa nikako da se otvori.

Idućeg trenutka osjetila je strašan udarac u svoju desnu stranu lica. Zamračilo joj se pred očima. Pljačkaš je približio nož pa zaurlao: vadi te jebene pare il te nema, čuješ li!

Udarila je četvri put tu šifru na kasi i konačno se, otvorila. Odgnurnuo ju je u stranu i povadio svežnjeve novčanica iz blagajne. Bilo je možda 2 do 2,5 tisuće kuna, kovanice ga nisu zanimale. Dok je trpao novac u džep vjetrovke, još je jednom zasiktao:

- Imaš još, imaš još, govori!

- Nema, to je sve, nema – promucala je žena očekujući da oštrica svakog treba krene.

Stao je trenutak, opsovao, a onda se okrenuo, otvorio vrata i izlazeći strgnuo kukuljicu. Zapazila je samo crnu kosu, lice se izgubilo u tamnoj ulici...

Vrata su se zatvorila i u dućanu je nastao tajac. Samo je mrmorila rashladna škrinja, dok se trgovkinja počela nekontrolirano tresti. Uhvatila se za lice koje joj je bridjelo od udarca šakom. I dalje je stajala nepomično, želeći da je negdje daleko, da je nema, da to nije ona...

Obrisala je suze koje su same potekle niz lice i lagano pritisnula obraz ispod oka koji je počeo oticati. Otišla je potom do skladišnih prostorija i podigla telefon.

- Halo policija, opet smo opljačkani...

Ovakvu svakodnevicu jedne zadarske trgovkinje (čije ime ne navodimo jer bi žena dobila otkaz), dijeli još najmanje desetak manjih dućana u Zadru koji se kontinuirano, godinama, pljačkaju na gotovo isti način. U pravilu se to događa u večernjim satima, kad se spusti noć, na mjestima koja su malo zabačenija i opuste prije zatvaranja kada su kase najpunije, a kupaca više nema. U tim dućanima rade žene za dvije – tri tisuće kuna, a strah koji pri tom trpe ravan je, ako ne i veći, onome kojega su trpili branitelji dokazujući kasnije oboljelost od PTSP-a.

- Svake večeri se isto pitam. Kad će se otvoriti vrata i kad će opet doći netko opljačkati dućan. Za neke se pljačkaše već i zna koji su. Ima jedan koji je otac troje djece. Ne radi nigdje i on svako malo krene u dućan i to ne jedan dućan već više njih. Ima i narkomana koji zgrabe na brzinu bilo što i pobjegnu, ali u pravilu to su ljudi kojima to više nije prvi put i svaki put je način sličan. Jedino je razlika hoće li doći s nožem ili pištoljem. A što možemo? Vlasnici trgovina osigurali su u osiguravajućim društvima štete od provala i razbojništava, tako da oni pokriju svoj financijski gubitak, a nas prodavačice tko šiša. Postavljen je doduše u dućanu i video nadzor, ali što vrijedi kad oni uglavnom uđu zamaskirani pa se preko snimke ne mogu prepoznati. Mislim da je video nadzor više dokaz za štetu od osiguranja, nego zbog naše zaštite. Mi nemamo niti neki alarm kojega možemo aktivirati za poziv policiju. Gazdama to i ne pada na pamet. Ma niti te ne nazovu nakon pljačke da bi pitali kako si. Ništa. Njih uopće nije briga za nas. Prepuštene smo same sebi – kaže prodavačica.

Jednu njenu kolegicu prije nekoliko godina jedan posebno nervozan pljačkaš izrezao je nožem u pokušaju pljačke jer mu se odlučila suprotstaviti. Ženu su kupci pronašli u trgovini u lokvi krvi. Pljačkaš je nakon opsežne policijske potrage ipak pronađen i suđeno mu je za to i više kaznenih djela.

Ali malo se koga uhvati jer i iznosi koji se opljačkaju u malim kvartovskim dućanima nisu toliko visoki da bi se tretirali kao ozbiljne oružane pljačke, već više kao sitna razbojništva. Zapravo, toliko smo se svi skupa već naviknuli na pljačke malih dućana, da se više niti ne osvrćemo na njih. Dođu nešto kao povremena krupa koja padne ponekad za olujna vremena.

- A što možete učiniti? Dućan je otvoren i ne znate tko će doći i s kakvim namjerama. Dok pozovete pomoć, pljačkaš je već daleko. I tako stalno. Zadarska policija obilazi u večernjim satima ugrožene dućane ne bi li svojim prisustvom otjerali pljačkaše, osobito kad je nevrijeme, kiša, tad je najopasnije. Prije neku večer došli su u ovaj dućan policajci u civilu i sjedili su u skladištu čekajući hoće li pljačkaš doći. Jedino tako ga mogu uhvatiti na djelu. Ali oni ne mogu sjediti tu svaku večer, tako da je sutra opet sve isto. I tako svaku večer. Morate jednostavno živjeti s tim, ali ne možete se na to naviknuti, to je nemoguće. Što možete kad gazde nije briga? To što mi proživljavamo, to samo mi znamo – kaže nam trgovkinja.

Ona tako svoj kruh zarađuje u malom dućanu koji se svako malo pljačka. Radi zapravo najopasniji posao u gradu, a plaća joj je tek – nadnica za strah.