Željko Garača: Čeka nas najteža kriza ikad, dužnici će biti prisiljeni prodavati imovinu, a bogataši će sve pokupovati za siću

Pandemija koronavirusa bacila je gospodarstvo na koljena, i kao ni jedna kriza do sada izazvala poteškoće u poslovanju, a time i smanjila kućne budžete. Što se u tom smislu može očekivati, kako preživjeti i prebroditi krizu, pitali smo prof. dr. Željka Garaču s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Korona-kriza u posebno težak položaj dovela je ljude koji otplaćuju kredite a ostali su bez prihoda ili su im oni znatnije smanjeni. Banke su im omogućile moratorije, ali uvjeti im i nisu najpovoljniji. Što im je raditi nakon moratorija?
– Prema prvim najavama, moglo se očekivati da će banke više izići u susret građanima i poduzećima koji zbog krize nisu u stanju redovito servisirati kreditne obveze.

Tome je u prilog išla činjenica da banke raspolažu s velikim viškom likvidnosti te im taj novac nije neophodan. Uz to je i HNB kao regulator stvorio preduvjete da banke bez dodatnih troškova mogu odobravati moratorije na kredite, povećao im likvidnost i smanjio regulatorne troškove.

No, ono što svakodnevno doznajemo nije u skladu s tim očekivanjima. Bilo je naivno očekivati da će se banke ponašati mimo svoga primarnog cilja ostvarivanja što veće dobiti, a ne biti solidarne više od onoga što im odgovara.

Banke nisu dobrotvorne udruge. Ovaj problem je trebalo riješiti zakonom i prisiliti banke na povoljnije uvjete moratorija. Iskustvo s kreditima u švicarskim francima pokazuje da je to moguće.

Mnogi su ostali bez posla. Kako oni mogu preživjeti i hoće li porasti broj zaposlenih?
– Iskazana nezaposlenost mnogo je manja od one koja je na neki način prikrivena mjerama Vlade za očuvanje radnih mjesta. Kako ove mjere budu slabjele, možemo očekivati i rast registrirane nezaposlenosti. Prognoze o padu BDP-a u ovoj godini svakodnevno se pogoršavaju i situacija će vjerojatno postojati sve gora u odnosu na ovo što smo dosad proživjeli.

Rast zaposlenosti možemo očekivati tek sljedeće godine, ali dosezanje pretkrizne razine čekat ćemo nekoliko godina. Preživljavanje onih koji su ostali bez posla, ili će tek ostati bez njega, obveza je države. Sredstva za tu namjenu bit će iznimno velika i teško se mogu namaknuti uštedama u proračunu.

U tom smislu zaduživanje države je neizbježno iako i ovom prigodom moram reći kako postoji ogromna fiskalna rezerva koja bi se postigla suspenzijom drugog mirovinskog stupa i time osiguralo oko 12 milijardi kuna godišnje, te za toliko smanjila potreba zaduživanja države. No, o tome nitko ne želi raspravljati.

Tržištima kapitala trebat će vremena za oporavak. Što mogu očekivati oni koji ulažu u vrijednosne papire?
– Moguće je da će se tržišta kapitala relativno brzo oporaviti i prije općeg ekonomskog oporavka. Razlog je tomu što su tržišta kapitala, posebice tržišta dionica, izgubila svaku vezu s realnom ekonomijom i postala svijet za sebe.

Vrijednost pojedinih dionica nema više praktično nikakve veze sa stvarnom vrijednošću kompanija u smislu stvaranja profita i isplate dividendi. Sve se svelo na očekivanja zarade na rastu vrijednosti dionica, što je primarno spekulativno i psihološki uvjetovano.

Na svjetskim burzama, upumpavanjem golemih količina novca od strane središnjih banaka preko velikih institucionalnih investitora: banaka, mirovinskih, investicijskih i drugih fondova, umjetno se kreira vrijednost dionica kroz dodatnu potražnju.

U jednoj analizi CROBEX-a, indeksu Zagrebačke burze prije krize sam predviđao rast od oko 15 posto za ovu godinu, nakon rasta od oko 17 posto prethodne godine iako realnih razloga za to nije bilo. Jedina pretpostavka predviđanja bila je da neće biti vanjskih šokova, koji su se pak dogodili. Potrebno je samo da postoji dovoljan broj relativno velikih i likvidnih institucionalnih investitora u neformalnom dogovoru pa da CROBEX programirano raste.

Tako je, na primjer, samo s jednom kunom dodatnog kapitala moguće povećati tržišnu vrijednost dionica na Zagrebačkoj burzi za jednu milijardu kuna. Pri tome je sve legalno. Stoga je moguć skori oporavak iako će ipak biti spor jer su mirovinski fondovi, kao veliki i likvidni investitori, zbog krize opet usmjereni na ulaganje u državne obveznice.

Isplati li se štedjeti u bankama onima koji to ipak mogu? U kunama ili eurima? Kamatne stope i nisu baš poticajne.
– Kroz ekonomsku povijest štednja je bila preduvjet ekonomskog rasta, no to se počelo mijenjati napuštanjem zlatnog standarda i prepuštanjem bankama da kreiraju novac iz ničega. To je posebice eskaliralo tijekom prethodne ekonomske krize.

Od tada smo u situaciji da se rast sve više temelji na dugu. Novac za investicije osigurava se kreditima koji više ne moraju imati potpunu protutežu u realnoj štednji. Same banke mogu iz ničega, besplatno, kreirati dovoljne količine novca i ne isplati im se plaćati visoke kamate na štednju.

Kad tome pridodamo i ponašanje središnjih banaka koje iz ničega stvaraju ogromne, donedavno nezamislive, količine novca, smisao štednje kao načina zarade potpuno se gubi. Na osobnoj razini preostaje samo potreba nekog oblika štednje kao vlastita osiguranja za slučaj nevolje. Stoga i štednja u bankama, bilo u kunama ili eurima, gubi smisao. Problem je što su drugi oblici štednje slabo dostupni u Hrvatskoj.

Postoji oblik štednje koji bi bio u interesu i države i građana, a to je direktno ulaganje građana u državne obveznice. Nažalost, o toj mogućnosti se u Hrvatskoj ne može ni raspravljati jer je to izrazito protivno interesu bankarskog sektora.

Prizor s jednog od prosvjeda Udruge Franak na Markovu trgu

Damjan Tadić/HANZA MEDIA

Svaka kriza nekome je prilika. Kakve prilike vidite i za koje skupine?
– Krilatica da je svaka kriza nekome prilika vrlo je popularna, ali ja bih je jako relativizirao. Malo je onih za koje je kriza prilika, a to su oni koji su i prije krize bili jaki, bogati, agilni, inovativni. Kao takvi, oni će brzo zauzeti prostor oslobođen slabostima drugih.

Na globalnom planu najveći dobitnik ove krize bit će Kina, koja se najbrže oporavlja i grabi nove prilike. Javljaju se i teorije urote da je krizu namjerno izazvala financijska elita da bi se još više obogatila. Teorije urote su najutjecajnije kada u njima ima istinitih činjenica, što je ovdje slučaj.

Najbogatiji Amerikanci se dodatno ubrzano bogate, dok većina siromaši do ruba egzistencije. I kod nas će bogati pojedinci dobro proći jer će jeftino doći do mnoge imovine kojoj cijena pada zbog krize.

Rijetki su oni koji će vlastitom inovacijom realizirati pruženu priliku, ali to nije dovoljno da se ublaže svi negativni učinci krize.
No, postoji i brojna kategorija onih koji u krizi postaju svjesni da se ne mogu ponašati na stari način. Utoliko je kriza poticaj da se pojedine stvari mijenjaju nabolje, ali za velike iskorake potrebni su resursi koji su u krizi ionako devastirani.

U ovom kontekstu neizbježno je pomisliti i na hrvatsku realnost u svim ekonomskim i društvenim aspektima za koje odavno postoji konsenzus da ih treba mijenjati. Tu kriza stvarno može biti katalizator osmišljavanja novih rješenja, ali za njihovu implementaciju ipak treba pričekati ekonomski oporavak te biti spreman za njihovo provođenje.

Takve krupne promjene, da ne kažem reforme, skupe su, dugotrajne i neizvjesne. Iz jedne relativno davne i manje krize proizišla je jedna reforma za koju mainstream političari, ekonomski analitičari, pa i većina znanstvenika, i danas tvrde da je veliki uspjeh, ali ja znanstveno dokazujem da je to zapravo veliki neuspjeh i da je ova kriza prilika da se ta reforma dokine.

Čini se da je ta prilika već propuštena nedavnim donošenjem zakona kojim se jačaju obvezni mirovinski fondovi. Šteta!