Dva tjedna nakon što nam je koronavirus pokucao na vrata, svakome od nas se "omaklo". Netko je kupio duplu dozu tjestenine, netko povećao zalihe smrznutog mesa, a netko u kolica ubacio dodatnu konzervu pelata. Graha. Kiselih krastavaca. Ili tune...
Drugi su pak otišli u malo veću "spizu". Natrpali su se toaletnim papirom, pokupovali kartone trajnog mlijeka, poradili na zalihama ulja i brašna, piva, riže i čipsa.
Za svaki slučaj, ako zatreba. Ako se koronavirus proširi, a liječnici potpuno zakažu u njegovu obuzdavanju. I ako se, u nekom ludom scenariju, karantena poput one u Italiji proglasi i u našem gradu.
Teško je vjerovati da će se u tom slučaju Hrvati ponašati imalo drukčije od Kineza, Talijana, Nijemaca, Amerikanaca... Ili naoružanih pljačkaša iz Hong Konga koji su ovih dana ukrali 600 paketa toaletnog papira.
Očekivani stampedo
I kod nas će nastati stampedo. Masovno pražnjenje polica trgovina u paničnom strahu od nestašice. To prije što mi već imamo jedno krizno iskustvo. Ono ratno iz 1991., kada su zalihe nagomilane u ljeto doista pripomogle civilima u napadnutim selima i gradovima.
Pritom ćemo, naravno, svi zaboraviti da je tada riječ bila o preživljavanju u ratnoj zoni. A danas o virusu protiv kojega se najbolje bori ne odlaskom u trgovinu, nego redovitim i detaljnim pranjem ruku.
Zašto je korona izazvala takvu histeriju?
Stručnjaci kaži da odgovor leži u psihologiji, u strahu od nepoznatog. Kao i dubokom ljudskom uvjerenju da dramatični događaji zahtijevaju dramatičan odgovor.
– Potpuno je racionalno da se ljudi pripremaju za nešto što se očekuje da će doći. No, nije racionalno pritom otići u trgovinu i kupiti 500 konzervi kuhanog graha za eventualno razdoblje izolacije koje traje dva tjedna – tvrdi u izjavi za BBC David Savage, profesor mikroekonomije ponašanja sa Sveučilišta u Newcastleu u Australiji. On se detaljno bavio proučavanjem skupljanja zaliha u kriznim situacijama.
U slučaju poplave ili potresa, većina ljudi ima jasan pregled što bi im u tim situacijama moglo zatrebati. No, kada je riječ o koroni, kada je još uvijek nejasno do kada će epidemija trajati, ta nesigurnost tjera ljude na paničnu kupnju. Bez obzira što će zbog golemih gužvi na blagajnama trebati čekati satima. Bez obzira što će se morati tući za WC papir ili što će, na valu te histerije, kupiti puno stvari koje im, zapravo, uopće neće trebati.
– U uvjetima kao što su ovi, ljudi osjećaju da trebaju napraviti nešto proporcionalno veličini krize koja je pred njima – pojašnjava pak Steven Taylor, profesor i klinički psiholog na Sveučilištu u Britanskoj Kolumbiji, autor knjige "Psihologija pandemije".
– Znamo da je pranje ruku i higijensko ponašanje pri kašljanju sve što trebamo raditi. No, za puno ljudi to izgleda prejednostavno, preobično. Dramatični događaj poput koronavirusa zahtjeva i dramatičan odgovor, što dovodi do toga da ljudi počnu bacati novac u nadi da će se tako zaštititi – zaključuje Taylor.
Uvijek nečeg fali
Dio ih to čini u strahu da sutra neće biti flaširane vode ili toaletnog papira. Dio jer je uvjeren da će namirnice, ako kriza potraje, poskupjeti. A dio jer su na društvenim mrežama vidjeli slike praznih polica. Pa ni oni ne žele biti iznimka.
Pritom su potpuno u drugi plan stavili jednu važnu istinu. Koliko god da su kolica napunili, neće moći kupiti sve što im treba za, recimo, razdoblje od 30 dana, koliko će potrajati karantena u Italiji.
Uvijek će biti nečeg što će im zatrebati. I trgovine na kantunu u kojoj će to moći nabaviti.