Dobri nogometaši su solidni tehničari, pucaju i lijevom i desnom nogom, umiju nadskočiti suparnike i opaliti glavom, imaju širok pregled igre i talent da anticipiraju poteze odnosno kretnje protivnika, a k tome su i u sjajnoj kondiciji. Slabi nogometaši imaju samo jednu vrlinu, iako ni ona ustvari ne postoji, nego su je navijači izmislili. Radi se, naravno, o dišpetu, inatu ili, šire gledano, srcu. Kojeg, vidi vraga, imaju gubitnici, ali ne i šampioni. Njima su, valjda, ugrađeni pacemakeri. I onda svake prestupne godine, kad se dogodi čudo pa momčad sastavljena od tugaljivih igrača nadjača neusporedivo kvalitetniju ekipu, u novinama osvanu naslovi tipa "Pobijedio je dišpet" ili "Trijumfiralo je srce".
To što luzeri pripisuju inatu, zasluga je statistike koja nas uči kako nijedan trend ne može biti apsolutan i vječan, jer uvijek postoji prostor za iznimke. A one se događaju samo zato da bi potvrdile pravilo. Kad čujem da neka momčad o kojoj ne znam ništa igra na gorivu dišpeta, o njoj više ni ne trebam ništa saznati jer mi odmah svane: radi se o luzerima koji manjak talenta pokušavaju kompenzirati gorljivošću. Desetak minuta trčat će kao navijeni, a onda će ih opjevano srce - u paketu s mišićima - bezdušno izdati i njihova će se igra raspasti.
Kardiološki ključ
Što vrijedi za nogomet, manje-više vrijedi i za sve ostale sfere života. Oporbeni političar kojemu istraživanja javnog mnijenja ne daju nikakve šanse za pobjedu, također polaže velike nade u dišpet, svoj, svojih suradnika, ali i inače apatičnih građana za koje želi vjerovati kako će se izbornoga jutra probuditi aktivistički prčeviti i spremni pokloniti mu glas. Znamo kako to u pravilu završi: pobjedu, i to glatku, odnosi HDZ.
Konačno, i ukrajinski se rat pokušava tumačiti u istome, kardiološkom ključu gdje se srce shvaća kao sila nadmoćna bilo kojoj borbenoj tehnici. Ne od prvoga dana, nego od prvoga sata invazije, slušamo dvije ocjene: da je Putin lud i da je njegov poraz neizbježan. Prva je tvrdnja šarmantno djetinjasta, jer polazi od pretpostavke da onda problema – globalnog, velikog i razornog - zapravo nema. Ili ga ima, ali je malešan kao i sam građanin Vladimir Vladimirovič Putin. Naime, ako je on samo lud, jedna ojača medicinska sestra mogla bi izaći na kraj s njim, ušlogirati ga injekcijom i odjenuti mu košulju koja se vezuje na leđima, kupljenu, naravno, na dječjem odjelu.
Tvrdnja, pak, da on nikako ne može izbjeći poraz, nije samo promašena nego i opasna. Evo već mjesec dana Putin propada, uvjeravaju nas stručni komentatori, geopolitički znalci i obavještajni eksperti. Cijela Rusija, od vojske nadalje, puca po šavovima, sve odlazi u krasni nježnik, i treba biti samo malo strpljiv, ispušiti cigaretu-dvije, dok nam iz Moskve konačno ne prispije vijest kako je svemu došao kraj, jer su Rusi skrušeno priznali poraz.
Dok Putin tako propada, Ukrajina se pretvara u veliko parkiralište. Rakete i bombe ravnaju tamošnje gradove, drobe sela, peglaju nebodere, ulice tapeciraju leševima... Cijela zemlja pretvara se u set hollywoodskog horrora o zombi apokalipsi. S druge strane, u Rusiji, zemlji koja je velika kao kontinent, nikome se nije razbila ni jedna jedincata pepeljara. Djevičanski netaknuta ona hrli u susret neizbježnom porazu. A zašto, jer su ukrajinsko srce i dišpet nadmoćni svakoj sili.
Kad će biti gotovo?
Ne, žalim slučaj, nisu. I da živimo u bajci, takav bi rasplet bio nemoguć. Braća Jacob i Wilhelm Grimm maštala su o boljim svjetovima od ovoga našeg, ali nisu šmrkali supstancu nalik oštrome brašnu, uvijek su se trudili barem nekim tankim končićem ostati privezani uz tlo stvarnosti.
To je strašno, tragično i uznemirujuće, ali Ukrajina ne može pobijediti. Ne želim reći da bi se zbog toga trebali predati, sebe i svoju zemlju izručiti na milost sili koja milost ne poznaje. Ne nudim ni ideje ni rješenja, jer ih nemam. Znam samo to da od življenja u fantaziji kako će se rat završiti happy endom, dakle, pobjedom dobrih momaka odnosno napadnute strane, nitko neće imati nikakve koristi, a najmanje Ukrajinci.
Zato bi možda bilo pametno i pristojno da zapadni kibiceri prestanu živjeti u navijačkim fantazijama da će srce i dišpet na koncu pobijediti. Osim što sumnjam u pobjedu, sumnjam i u konac: da će se ukrajinska nesreća kojoj svjedočimo, za našega života, čak i za života naše djece, na bilo koji način trajno rasplesti. Uostalom, jeste li baš sigurni da su svi ex-jugoslavenski ratovi iz devedesetih godina definitivno gotovi? Baš se i ne bih zakleo...