Ako bih vjerovao onome što se na internetu može pročitati o Brazilu, tamo ćete sigurno biti opljačkani, možda i oteti, ako ne i nešto gore, pojest će vas pirane i krokodili, nećete se vratiti kući u jednom komadu...
Nimalo motivirajuće ako se spremate putovati u tu najveću zemlju Južne Amerike, koja je, prema površini i broju stanovnika od preko 207 milijuna stanovnika, peta najveća zemlja na našem planetu.
Čak su me i prijatelji začuđeno gledali kad bih im rekao da na gotovo tri tjedna idem u Brazil, i to sam, u vlastitu aranžmanu, a ne preko agencije (inače nikad ne putujem preko agencije jer je puno povoljnije kad sami sebi organizirate i napravite plan). Htjeli ili ne htjeli, morate se zapitati pa je li to tamo uistinu tako. Entuzijazam mi je još više splasnuo čitajući jednu putopisnu knjigu, a u kojoj autor piše kako je dva puta opljačkan u Brazilu.
Jedan naš glazbeni menadžer rekao mi je kako su prije nekoliko godina supruzi i njemu na Copacabani, popularnoj plaži u Rio de Janeiru, dvojica mladića na biciklima doslovno strgala lančiće oko vrata. Poznanikov prijatelj je, pak, bio opljačkan kad je išao u WC. Sve te informacije koje su dolazile do mene nekome bi “dale misliti”, međutim nisam dao da me to odvrati od putovanja u zemlju sambe i nogometa.
Putovanje tamo već mi je godinama bila velika želja, a kako uvijek krajem siječnja dio godišnjeg odmora iskoristim da nakratko pobjegnem od zime u toplije krajeve, još prije nekoliko mjeseci odlučio sam da je sad vrijeme za Brazil. Dodatnu motivaciju dali su mi prijašnji posjeti u zemlje Južne Amerike; prošle godine u ovo sam vrijeme bio u Kolumbiji, za koju sam se također svega naslušao, no na kraju je ispalo i više nego dobro. Tako je bilo i s Brazilom! Prva pomisao kad sam nakon dvanaest sati leta iz Londona stigao u Sao Paulo, najveći grad na kontinentu, bila je: “Je li moguće da sam napokon tu, u zemlji o kojoj sam toliko čitao i maštao...?”
Zapravo me cijelo vrijeme u Brazilu pratio osjećaj sreće i euforije kakav mi se uvijek javlja na svim putovanjima, a osjećaj da će me netko napasti ili nešto ukrasti potpuno se istopio. No krenimo redom!
Za ovako veliko putovanje nije samo dovoljno kupiti avionsku kartu preko noći i kazati: “Evo, za tjedan dana idem u Brazil!” U mom slučaju organizacija počne barem tri mjeseca ranije, kad nastojim pronaći jeftin let. U doba korona-krize i ruske invazije na Ukrajinu cijene su se dobrano povećale i kad su letovi u pitanju, pa sam tako nakon višetjednog traženja, početkom studenoga prošle godine, kupio povratnu kartu Zagreb – London – Sao Paulo kompanijom Latam Airlines, koja me došla oko 700 eura (nekad su se karte od Zagreba do Rija mogle kupiti i za 500 eura).
Kako sam odlučio da ću, osim Sao Paula, posjetiti još Salvador u državi Bahia, inače rodni grad manekenke Adriane Lime, nezaobilazni Rio de Janeiro i mali gradić Paraty, na vrijeme sam bukirao i unutarnje letove, također kompanijom Latam Airlines, koji su u prosjeku došli od 60 do 70 eura po letu. Rezervirao sam i hotelske smještaje preko Bookinga (jedno noćenje u hotelima s tri ili četiri zvjezdice uključujući doručak kreće se od 30 do 40 eura), kao i nekoliko izleta preko stranice GetYourGuide.
Istina, Brazil jest opasna zemlja, ali ne toliko koliko se priča, i ako se pridržavate određenih pravila, velika je vjerojatnost da će vam putovanje proći bezbolno, bez stresa te da ćete u njemu uživati. Pitate se sad koja su to pravila.
Prvo i osnovno je da nemate sa sobom velike svote novca kad ste vani. Uzmite onoliko koliko mislite da vam je za taj dan potrebno. Čak i moji prijatelji Brazilci, poput Karine iz Brasilije te Nathana i Felipea iz Sao Paula, ništa skoro ne plaćaju gotovinom, nego karticom instaliranom na mobitelu i zaštićenom lozinkom. Kažu mi da tako radi većina Brazilaca.
Neki od njih imaju i dva mobitela, jedan nose sa sobom kad izlaze, a drugi im je kod kuće i služi kao rezerva u slučaju da im prvi bude ukraden. Preporuka je da mobitel držite u zaštitnoj plastičnoj navlaci preko vrata, koju je kradljivcu teže strgati, no ja to nisam prakticirao. Naprosto sam pazio da se krećem mjestima gdje ima ljudi, a to su ionako bili popularni turistički punktovi, držao sam oči dobro otvorenima, a kad bih napravio fotografiju, odmah bih mobitel stavio u džep.
Velika preporuka je i da se tijekom kretanja između određenih točaka koristi Uber, koji je u Brazilu iznimno pouzdan i teško da će vam se s njihovim vozačima dogoditi neka neugodnost. Važno je i da se nipošto ne krećete sami kad padne mrak, pogotovo onim dijelovima gradova koji nisu turistički. Ako posjećujete favele, siromašne četvrti na brdima, svakako je dobro sa sobom imati lokalnog vodiča, koji u pravilu i živi u faveli, pa će vas upozoriti što možete, a što ne smijete snimati.
Ako se pridržavate tih pravila, koji zapravo vrijede za sve zemlje Latinske Amerike, uistinu su male šanse da će vam se nešto loše dogoditi. Zlu ne trebalo, dobro je i prije puta ugovoriti putno osiguranje, sve vrijedne stvari, dokumente i novac držati u sefu hotela, te imati fotokopiranu putovnicu. Prvo što uvijek učinim kad dođem u neku zemlju izvan Europske unije je da kupim SIM karticu kako bih mogao koristiti Google Maps, ali i imao internet.
U Sao Paulu sam odmah prvog dana uzeo karticu kompanije Claro, koja mi je za 20 eura služila tijekom cijelog putovanja, a osim što možete zvati brazilske brojeve, imate na raspolaganju i 30GB za korištenje interneta. Sad kad sam to riješio, moja je avantura i službeno mogla početi.
Vremenska razlika između Brazila i Hrvatske je samo četiri sata, tako da nisam imao neki veliki jet lag i nakon kratkog sna bio sam spreman za istraživanje. Stigao sam u Sao Paulo ranom zorom, a već na putu prema hotelu u starom dijelu grada shvatio sam koliki je ovo velegrad. Već u šest ujutro prometnice ovoga grada, s više od 11 milijuna stanovnika, doslovno su zakrčene, a bogatiji građani zbog ovog problema čak imaju vlastite helikoptere i vozače, kojima idu na posao ili od točke A do točke B.
Prvo što ćete zamijetiti u Sao Paulu nepregledna je džungla nebodera, koji se protežu kao da im nema kraja. Brazilci će kazati kako su ljudi ovdje radišniji i posvećeniji poslu, dok u Riju, a Bahiji pogotovo, vrijedi ona Dalmatincima dobro poznata uzrečica: “Polako, nema priše!” U Brazilu se plaća realima, a za jedan euro dobit ćete 5,5 reala. Cijene su u usporedbi s Hrvatskom puno povoljnije, što u restoranima, što u supermarketima.
Razlika je velika, gotovo pa i do 50 posto manje nego kod nas. Primjerice, jastog ili veliku porciju očišćenih škampi možete u restoranu uz more pojesti za 20-ak eura. Nezaobilazno piće koje u Brazilu svi piju je caipirinha, koja se smatra nacionalnim pićem. Pravi se od limete, malo šećera, leda i cachace, alkoholnog pića destiliranog od svježe šećerne trske. Iz prve ruke, caipirinha je za prste polizati i samo sam to pio.
Da, ne smijem zaboraviti ni guaranu, piće s dodatkom ekstrakta guarane koje već stoljećima pomaže Indijancima da povrate izgubljenu snagu nakon iscrpljujućeg rada. Iznimno su popularne i preukusne rolice kruha Pão de Queijo, koje se rade od njihove specijalne vrste brašna (tapioca) i sira.
Osim raznih jela s ribom, poput moqueca de camarão (gulaš od kozica kuhan u kokosovu mlijeku i palminu ulju, uz dodatak paprike i rajčica), nezaobilazna je i feijoada, tradicionalno jelo od crnoga graha s različitim vrstama mesa i kobasica. Baš kao i coxinhas, male pržene kuglice koje se spravljaju od piletine i kremastog specifičnog sira. A ako se poželite slatkog, onda nikako ne smijete propustiti kušati açaí bobice podrijetlom iz Amazone, koje se koriste kao glavni sastojak voćnih salata i smoothieja.
Ma što god da probate od brazilskih specijaliteta, nećete požaliti, budite sigurni! Ne moram vam ni spominjati kako na sam spomen Croacije (Hrvatske na portugalskom) svi odmah duboko udahnu i sjete se kako smo ih nedavno izbacili na penale u četvrtfinalu Mundijala.
Onda krene nabrajanje naših nogometaša (počnu s Lukom Modrićem), a srpski igrač Dejan Petković Rambo, koji je igrao u Brazilu, za njih je istinska legenda. Da, nogomet je uz sambu i nadaleko poznati karneval u Riju ovdje tema broj jedan. Iako Brazilcima najvažnija sporedna stvar na svijetu u ovom trenutku i nije toliko bitna. Imaju, naime, važnijih problema.
Od poplava koje su pogodile Sao Paulo netom nakon što sam otišao iz zemlje, nesređene političke situacije (pristaše donedavnog desničarskog predsjednika Jaira Bolsonara izveli su invaziju na Kongres), o korupciji i siromaštvu koje pogađa gotovo polovinu zemlje da i ne pišem...
Unatoč svemu čini mi se da u Brazilu kao da nema vremena za kuknjavu i plakanje, život se iz dana u dan odvija takav kakav je. Rijetko ćete vidjeti nekoga da nije dobro raspložen ili da ga nešto tišti. Možda se varam, pa je to samo privid. A možda je i stvarno tako u ovoj “opičenoj” zemlji vječnog ljeta, pa se brige i problemi ostavljaju po strani i rješavaju nabacivanjem osmijeha na lice. Od milijunskog Sao Paula, Salvadora prožetog afričkom kulturom, do Rija, u koji zapravo dolazi i najveći broj turista
Ono što me tamo iznenadilo jest da ako želite kupiti stan u samom centru, to će vas stajati za hrvatske prilike “samo” tridesetak tisuća eura. Nije loša investicija, zar ne? Rekla mi je to Aline, koja me jedno jutro provela kroz centar i obližnju četvrt Santa Teresa, do koje se dolazi uspinjačom pa tramvajem. Gdje god da se nalazite u Riju, pogled će vam bježati prema divovskom kipu Isusa Krista na brdu Corcovado (visok je 40 metara i jedno je od sedam novih svjetskih čuda) ili prema brdu Glava šećera, visokom 396 metara, s kojeg se pruža prekrasan pogled na grad i Atlantski ocean.
Fascinantan je posjet i stadionu Maracana, koji je u svojoj povijesti ugostio jedne od najznačajnijih utakmica, a sam karneval je priča za sebe. Toliko šarenila, boja, plesa i pozitivne energije prije svega, na Sambodromu, 700 metara dugoj stazi u samom centru grada, nisam nikad dosad doživio.
Uistinu je to priča za sebe. I eto me, vratio sam se iz Brazila živ i zdrav, nije mi pala kosa s glave, šta se kaže. A zemlja mi se toliko svidjela da već sad znam gdje ću ići za godinu dana krajem siječnja. Osjećam da se moja brazilska avantura mora nastaviti, pa ćete za 365 dana čitati o Amazoni i nekim drugim brazilskim krajevima koji tek čekaju da ih otkrijem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....