Ničeg čudnog nema u činjenici da je poljskim autobusom kojim je prije nekoliko dana na autocesti A4 kod Brežničkog Huma u smrt odvezeno 12 osoba upravljao 72-godišnjak.
Kako tvrdi naš sugovornik, i hrvatske ceste pune su umirovljenika koji mizernu penziju upotpunjuju šoferskim honorarima za tvrtke koje muku muče s radnom snagom.
– Problem je to pred kojim ne smijemo zatvarati oči, no bojim se da je njegovo rješenje prekomplicirano – kaže nam Mario Pražen iz Šibenika, predsjednik Udruge Autobusi HR, koja okuplja više od 50 autobusera iz cijele zemlje.
Vozača je na tržištu premalo, pogotovo ove sezone kada se tržište oporavilo nakon dvogodišnjega pada prouzročenog pandemijom koronavirusa. Prema Praženovim riječima, sada smo na 80 posto pretkriznog prometa. I to je dobra vijest. Loša je, međutim, što nema vozača. Poglavito mladih.
– Mnogi su otišli vani, trbuhom za kruhom, i nisu se vratili – objašnjava Pražen.
Zakonodavac je omogućio da autobuse mogu voziti i umirovljenici, pod uvjetom da su zdravi i da to mogu potkrijepiti liječničkim uvjerenjem. I da dnevno ne rade više od četiri sata. A rad je u njihovu slučaju jednako vožnja. Sve ono prije i poslije se ne računa. Baš kao ni ono između, recimo kad se jedan vozač odmara dok drugi vozi.
– Rekoh da je kompleksno. I opasno. Jer uopće nema dileme kako se starija osoba svojim psihofizičkim predispozicijama ne može mjeriti s mlađima. Kod te računice, nema rasprave. A opet, bez starijih vozača, onih u mirovini, mnogi od nas ne bi mogli održavati sve ugovorene linije – tumači Pražen.
Pojednostavljeno, bez vozača umirovljenika mnogi bi autobuseri propali. I zato ih rado primaju u svoje redove. I na njih se oslanjaju. Baš kao i naš sugovornik u čijoj tvrtki, kako nam otkriva, umirovljenici uglavnom voze kraće izlete. I đake. Djecu. U školu, iz škole.
– Ovdje je bitno da naglasimo jednu razliku. Nije, naime, isto kad starijem vozaču dadete da vozi dnevnu izletničku liniju od Šibenika do Krke ili kad ga pošaljete na noćnu turu do Vukovara. Na to treba strogo paziti – naglašava prvi čovjek Udruge Autobusi HR.
A mnogi, nažalost, ne paze. Pa na dalek put, baš poput vlasnika tvrtke iz Poljske, šalju starije vozače.
– To je neodgovorno i nedopustivo, ali, eto, događa se, tako da slobodno mogu reći kako je samo pitanje dana kada će se slična nesreća opet dogoditi – upozorava Mario Pražen.
Liječnički pregledi su rigorozni. Ili bi barem trebali biti. I visoki tlak je dovoljan da vozač izgubi dozvolu. Ako se, međutim, osjeća dobro, ako nema zdravstvenih tegoba, dobno ograničenje za vožnju autobusa ne postoji. Ako nam dopustite crni humor, može voziti dok ne umre.
– Da, znam da zvuči nelogično, ali je tako – potvrđuje Pražen.
A nelogično zvuči jer svim ljudima, pa tako i vozačima autobusa, nakon određenih godina pada moć koncentracije, brže ih svladava umor, refleksi su im sporiji, vid lošiji...
– Sve je to istina... – opet potvrđuje Pražen.
I unatoč tome za volanima autobusa sve je više penzionera.
– Dobro, morate uzeti u obzir da su ove situacije kad autobus vozi osoba starija od 70 godina ipak ekstremne te da je dobar dio naših umirovljenika vozača mlađe životne dobi, od pedeset godina naviše – ističe Šibenčanin.
A to je, pak, posebna priča. To s Hrvatima i penzijom.
– Ne ulazeći u to kako je i zašto neki relativno mlad šofer otišao u penziju, činjenica je da većina tih penzija iznosi jedva 3000 kuna i da su ljudi prisiljeni tražiti posao kako bi preživjeli. Tako da njihov angažman dobro dođe i njima i nama. Samo što bi poslodavci trebali biti odgovorniji i dobro paziti gdje raspoređuju starije vozače, odnosno izbjegavati duge i noćne vožnje – zaključuje Pražen.
Nesretni Poljak, 72-godišnjak koji je vjernike noću vozio na daleko hodočašće u Međugorje, izgubio je kontrolu nad autobusom po lijepom vremenu i na dijelu ceste koji se ni po čemu ne smatra opasnim. Obdukcija je pokazala kako nije bio pod utjecajem alkohola ili opojnih droga te da nije bolovao od akutnih bolesti. Bio je, ukratko, zdrav.