Obično ne gledam nogometne utakmice ni u kojem "formatu", ali se ne ponosim time. Ne osjećam se ni posebnim zbog toga. Štono bi se reklo - "cijepljen" sam. Imun. Volim reći testosteroncima vulgaris, ono kad im je glava sva u balunu: "Ja stvarno ne razumijem vas muškarce..." Ili, kad sam nervozniji: "Koji je k... vama muškima?!"
Iako znam da tu nisam posve pošten: uz navijačku subkulturu i spektakle svakako idu i žene, ne nužno kao mužjački "rekviziti". Ima ih koje su dogurale do zavidne pozicije novinarki uz aut liniju. A jedna je bila i predsjednica RH.
I jedna moja vrlo ozbiljna zagrebačka kolegica, intelektualka, priznaje da ne može odoljeti. Pa će na Facebooku objaviti urbi et orbi:
"Zašto se ja uopće ešofiram oko Svjetskog prvenstva? Zašto zapravo želim pobjedu reprezentacije? Koje to primitivne porive u meni izaziva? Samu sebe ne razumijem. Doslovno pravim planove, pomičem sastanke, kako da gledam utakmicu, a zašto? Što mi je? Što nam je? Evo, konketno: imam zbilja dosta ozbiljnih briga, ali o čemu ja mislim - kakva šteta da nema Mandže, falit će više nego bilo tko. Joj, da je barem Mandžukić ostao..."
I ja joj se čudim, drago mi je što se barem preispituje, ali ne usudim joj se to reći, jednom me već bila "odfrendala" zbog sličnog dociranja.
Svejedno, kad zafibra oko neke baš jako velike utakmice, znam i ja pokleknuti - ne možeš, recimo, ne gledati rusko finale Vatrenih. Jače od toga samo je Goranovo "proljeće" u Wimbledonu (iako je bilo ljeto), ali polako - tek je počelo, ovo u Kataru...
Utakmicu s Marokom nisam niti slušao, kamoli gledao, imao sam pametnijeg posla. Na poslu, iako od kuće. Čujem da neki nastavnici nisu imali pametnijeg posla, ali nema smisla drviti više o tome.
Možete me sad razapet, ali ne "šmrčem" ni poljudsko bijelo i znam da bih se zbog toga - usred Splita istetoviranog Torcidinim muralima - morao osjećati "nezgodno ko zebra na Brionima". Evo, autao sam se, pa što bude...
Zašto uopće imam potrebu ovako se izlagati? Zato što se moram "legitimirati" prije nego što svima koji se odveć rajcaju oko Svjetskog prvenstva u Kataru poručim: "Nemam ništa protiv, sve dok to radite u svoja četiri zida." Čak i ako stadion shvatimo kao taj ograđeni prostor.
Zašto mi "ateisti", kojima je badminton možda napetiji od ove najnapetije muške stvari na svijetu, a navodno najvažnije sporedne (čuj, sporedne?!), moramo svako malo gledati njihove ekstaze i mamurluke u javnosti, na ulicama, radnim mjestima, u školama...?
Zašto ne možemo mirno nastaviti sa svojim malim, dosadnim životima? Zašto ja na nacionalnim televizijama i internacionalnom internetu moram gledati zrele muškarce, navijače, koji su potrošili nekoliko desetaka tisuća kuna da bi se pržili u nekim pustinjskim logorima. Ej, pa naši stari to su radili samo u krajnjoj nuždi i besplatno, sjetimo se El Shatta...
Eno, dvojicu zaskočilo u nekom Dnevniku na zagrebačkom aerodromu. Pita ih novinarka da jesu li već euforični!? Ni u avion još nisu ušli.
A pravo pitanje je zapravo koliko ljudi se osjeća ovako kao ja; nisam baš siguran da smo manjina. Ne bih si ga, doduše, sam postavljao, rekoh da sam imun i ne bih vam nametao svoj stav, e da me danas oko podne nije nazvao urednik i "naručio" da se baš to zapitam. Prvo me upitao gledam li utakmicu. U radno vrijeme! E, baš bih njemu priznao, čak i da jesam, iako mu nisam morao lagati. Dakle, kvalificiran sam za ovaj komentar.
On je, naime, uvjeren da je nas "nenormalnih" zapravo više i baš je nabrijan oko dokazivanja te teze, a ja mu - u nedostatku ozbiljnih istraživačkih alata - mogu samo predložiti da osmisli neku klikabilnu anketu za čitatelje "Slobodne".
Zanima li ih Svjetsko nogometno prvenstvo, štimaju li život po njemu? Jesu li ovih dana, poput moje prijateljice, nenormalno zaokupljeni nogometnom pustinjskom olujom, iako je ovo s Marokom - kako vidim po internetu - bilo daleko od ikakve oluje. Sa sjevera ili otkud već...
On bi, urednik, mene zavađao s navijačkom masom! Sad se sjetio, a sve do maloprije - odmah sam išao provjeriti - plasirao je na portalu ovakve naslove: "Jakica iz Calgaryja navija za Hajduka, zato je i obukla Livajin dres. Evo što očekuje od Hrvatske na Svjetskom prvenstvu", "I bivša predsjednica bodri Vatrene: danas nije na stadionu, ali na posao je stigla u prigodnom modnom izdanju, uputila im je i poruku", "Saborski zastupnici na radno su mjesto došli u navijačkim kombinacijama, neki su razvili i šalove, tu je i jedna neobična kapa, a najviše nam se svidio detalj na Nikoli Grmoji"...
Ovima zadnjima se najmanje čudim, to je točno taj profil...