”Godine 1669., miseca marča na 17. budući otiša Ilija Bogdanović u četu sa šest drugova, ter ošpija Turke na Zadvarju i poruči po ostale četnike da dojdu, i podje ji osamdeset ljudi k njemu i uzeše kulu na Poletnici i u kuli tri kršćanina.
Kulu opališe, izašli Turci iz Zadvarja na pomoć, ali ji naši dočekaše u busiji, tri ubili, a jednog živog dovedoše. Ubiše i Hasanagu Arapovića i to tako”, zanimljiv je to događaj, opisan u kronici fra Pavla Šilobadovića, koju je vodio od 1662. do 1686. godine, na kojeg nitko do sada nije ni obraćao posebnu pažnju iako se radi o vrlo značajnom dijelu naše povijesti.
Tim više što se radi o jednom od glavnih likova slavne “Asanaginice”, nastale između 1646. i 1649., a koju je 1774. godine na temelju usmene predaje zapisao talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je tada “morlačkom baladom”.
Tri i pol stoljeća kasnije profesor povijesti Milan Babić u svojoj knjizi “Dalmacija u sjeni mletačkog lava i osmanskoga polumjeseca” iznosi zanimljiv podatak o mogućem pronalasku groba Hasanage Arapovića u Potpoletnici, selu negdje na pola puta između Šestanovca i Jadranske magistrale.
Tragom njegovih navoda vaš reporterski dvojac zajedno s autorom povijesne zbilje uputio se na lokalitet Bare podno zaselka Carevići, kojeg mještani još uvijek zovu Popova glava.
– Prije dvadesetak godina tragom povijesnih činjenica i raznih navoda po kojima je upravo taj lokalitet okarakteriziran kao stratište moćnog Hasan-age, pedesetak metara od puta koji vodi od izvora Kjevo, s turskog prevedeno Žena, na barovitom terenu pronašli smo uzdignuti humak visine oko jednog metra. Podgrađen je čvrstim kamenim gromadama, dugačak oko šest, a širok tri metra.
Na humku se nalazi ploča od kamena vapnenca, duga negdje oko metar i šezdeset, široka sedamdeset i debljine četrdesetak centimetara, a po procjeni teška oko tone. Položaj ploče je u smjeru istok-zapad. U njezinu donjem dijelu su tri reljefna lika muškaraca visoka nešto manje od četrdeset centimetara.
Na sredini je reljefna glava koja je djelomično oštećena tako da je teško procijeniti što ona točno predstavlja. Jasno da je reljef s vremenom izgubio debljinu i dosta splasnuo u plohu paralelno s pozadinom – tvrdi 80-godišnji profesor iz Gornjih Brela koji se nakon dva desetljeća ponovno uputio u potragu za svetim gralom hrvatske usmene književnosti.
O njegovoj starosti, kaže Babić, za sada se može samo nagađati. Po obrisima likova može se zaključiti da ga je izradio vješti klesar, a sigurno bi, da je bio pismen, ostavio zapis tko ga je isklesao ili možda u čast koga i kojom prigodom je izrađen.
– Ponovnim pronalaženjem i otvaranjem humka sigurno bi se otkrila tajna koja se u njemu krije. S otkopavanjem ovog nalaza treba požuriti ili će u protivnom netko nestručan, i u prvom redu pohlepan, umiješati svoje prste i devastirati taj značajan arheološki ostatak važan za našu prošlost – upozorava naš sugovornik.
Kula Poletnica, upravo kao nedaleka tvrđava Duare u Zadvarju, imala je veliki obrambeni značaj, a ujedno je predstavljala granicu između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike. Prema nekim podacima, na crtežu zadvarskog teritorija nepoznatog autora iz vremena Kandijskog rata (1645. – 1669.) može se primijetiti kako nad Zadvarjem “strše” tri utvrde.
Uz Duare i onu na Poletnici postojala je još jedna manja kula, svojevrsna karaula Avala, smještena na vrletnom planinskom masivu istočno od zadvarske kule. Osim Šilobadovića, o smrti zadvarskog dizdara podno kule Poletnice u svojim “Razgovorima ugodnim” stoljeće kasnije spominje i njegov redovnički brat Andrija Kačić Miošić.
”Di je sada zmija od Mostara; po imenu Turčin Hasan-ago Orapović; silni mejdandžija? Pogubi ga Kulišić Tadija na Zadvarju, više sinja mora. Baš se biše junak na junaka namirio.”
– Nema sumnje da se upravo pod pločom na Barama nalaze zemni ostaci opjevanog turskog vojskovođe. Prvenstveno iz razloga što Osmanlije svoje poginule vojnike nisu nosili na groblja već su ih zakopavali na mjestu gdje su stradali.
Pronalazak groba mogao bi osim u arheološke svrhe poslužiti i kao turistička atrakcija i rado posjećeno mjesto, jer je čuvena Hasanaginica prevedena na više od pedeset svjetskih jezika – smatra profesor Babić.