U bitci za Vukovar Niko Zeko izgubio je oca, brata, dva bratića i tetka, njegovoj supruzi Dušici je tijekom bitke preminuo otac za čijim posmrtnim ostacima i dalje traga. Ipak, niti jedan od tih gubitaka ne može se usporediti s gubitkom djeteta. Bez kćerkice Antonije ostali su kada je bila stara tek jedan dan. Ona je najmlađa rođena žrtva bitke za Vukovar.
Dušica je u rodnom Vukovaru provela lijepo djetinjstvo i mladost. Nakon školovanja zaposlila se na administrativnim poslovima u Medicinskom centru Vukovar. Početkom 1990. upoznala je Niku, ubrzo su se zaručili, oženili i počeli graditi kuću u Borovu naselju kamo su se planirali preseliti iz stana u centru Vukovara. Svi planovi polako su se počeli rušiti kao kula od karata od proljeća 1991. S njihovog gradilišta jasno se vidjelo Borovo Selo u kojem se 2. svibnja dogodio strašan zločin nad hrvatskim policajcima.
"Bila sam na poslu u bolnici kada je jedna kolegica koja je bila baš iz Borova Sela rekla – Tamo je pravi rat, tamo se puca! Uhvatio me nemir, panika. Otišla sam nakon posla do naše kuće na kojoj je Niko radio. Čuli smo JNA koja je pozivala preko megafona naše policajce na predaju. Kao danas se sjećam tenkovi idu, hitne pomoći. Nemir se počeo uvlačiti u stanovnike. I Srbi i Hrvati počeli su polako napuštati grad.", prisjetila se Dušica.
Njezin Niko je bio među prvim dragovoljcima koji su se stavili Tomislavu Merčepu, organizatoru obrane, na raspolaganje. On mu je dao zapovijed da ode do Dalja preko Osijeka te se vrati u Vukovar kroz Borovo Selo. Njegov je posao bio dostava tiska te se nadao da bi zbog toga mogao proći kroz barikade pred selima sa srpskim stanovništvom. Tako je i bilo. U centru Borova Sela vidio je gomilu naoružanih ljudi, tenkove, a na izlazu iz sela jedan je od pobunjenika primijetio u kombiju naljepnicu s natpisom "Hrvatska – moja domovina" na što je Niki dobacio – E neće biti!
"Tih sam dana saznala da sam trudna, da trebam postati majka. Sretno se vrijeme čekanja našega prvog djeteta nije uklapalo u vrijeme barikada, strepnje, granatiranja, pucanja i bježanja iz vlastitih domova.", sjeća se Dušica za koju napuštanje grada i supruga nije bila opcija. Niko ju je nagovarao i molio da ode:
"Rekao sam joj neka otiđe, spasi sebe i dijete, a nama koji ostanemo kako Bog da. Međutim njezina ljubav prema gradu i prema obitelji zadržala ju je. Ona je jednostavno odlučila tako i rekla mi je – ako me ti uguraš u autobus koji ide iz grada na prednja vrata, ja ću izaći na stražnja."
Neće proći puno, u Vukovaru će početi prava bitka, a Niko Zeko će postati pripadnik interventnog voda Zbora narodne garde, pod nazivom "Šumari", kojeg je predvodio legendarni Antun Dugan Samuraj. Gdje god je bila probijena linija oni su je vraćali. Teške borbe na raznim dijelovima obrane grada postale su dio svakodnevnice. Obruč oko grada se stezao, a Dušičin termin poroda koji je trebao biti početkom veljače postajao je svakim danom sve bliži. Ona je međutim i u tim okolnostima nastojala davati maksimalan doprinos:
"Radila sam u bolnici, osjetila se nervoza. Neke su kolege srpske nacionalnosti otišli, a poneki su ostali. Često su znali provocirati i govoriti nam da smo tuđmanovci. Mnogi su otišli bez riječi. Nisu željeli prihvatiti pomisao na hrvatsku državu. U listopadu su padale prve granate na bolnicu. Odlazili su i posljednji konvoji s ranjenicima. Uvijek je trebalo obaviti nešto administrativno: neko otpusno pismo, pripremiti papire za konvoj ranjenika... Bila sam trudna, ali sam mislila da mogu bar nekome donijeti čašu vode. Svaki je dan bilo sve više ranjenika, sve više mrtvih. Postajalo je sve groznije."
S prijateljicom i kolegicom Ljerkom, Dušica se na relaciji sklonište – bolnica kretala gotovo svakodnevno. Svaki je odlazak na put od tek par stotina metara bio vrlo riskantan. Smrt je vrebala sa svih strana. Početkom studenog u skloništu je osjetila vodu, mislila je da se prehladila no kada je iduće jutro otišla u bolnicu na pregled rekli su joj kako je krenuo porod. Dušici je takav razvoj situacije bio nezamisliv
"Doktorica Žužić dala mi je injekcije kojima je pokušala zaustaviti porod. Rekla je da ako to ne uspije, da ću morati na carski rez. Carski rez, operativni zahvat, u takvim uvjetima u pretrpanom podrumu vukovarske bolnice bio mi je nezamisliv. Pitala sam se i kako će prerano rođena mala beba preživjeti sve to…"
U noći sa 7. na 8. studenog, nešto nakon ponoći na nosilima u podrumu vukovarske bolnice Dušica je rodila maleno nedonošče. Potiho je probudila ženu do sebe i rekla da se porodila i da nekoga pozove. Kada su došli doktori uzeli su bebu, a iscrpljenu Dušicu odveli na infuziju. Mislila je da je beba mrtva, međutim…
"Nakon infuzije vraćali su me u sklonište. Bilo mi je teško. Tada su mi rekli – Dušice, tu je tvoja beba. Nisam mogla vjerovati. Bebica je bila živa, stavili su je u inkubator. Imala je samo 800 grama."
Istog dana ujutro bebu je stigao vidjeti i otac Niko s prve crte koji će taj dan pamtiti zauvijek:
"Došao sam vidjeti Dušicu i pitati je kako je. Rekla je da se porodila i kada sam ugledao bebicu zaplakao sam od radosti. Mahala je rukicama i nožicama u inkubatoru. Bio sam presretan i ponosan na svoju kćerkicu. Drugi dan plakao sam od žalosti."
Bolnica se nalazila na meti agresorskog topništva. Projektili su je stalno pogađali, a pod kišom granata znali su stradati i agregati pa bi nestalo struje. U jednom trenutku granata je pogodila agregat i izbio je požar. U takvim uvjetima inkubator nije mogao funkcionirati i davati bebi uvjete potrebne da preživi.
Nažalost 9. studenog njezino je srce prestalo kucati. Dušica najviše žali što niti jednom nije imala prilike dotaknuti svoju kćerkicu. Njezino su tjelešce stavili u neku kutiju i odnijeli. Sretna je i tješi je što su je uspjeli krstiti:
"Časna sestra Damira pitala me koje ime bi dala djetetu. Kako smo osobito štovali svetog Antu ovdje u Vukovaru, a iz Vinkovaca sam imala jednu školsku kolegicu Antoniju, odlučila sam neka bude Antonija. Kako je bilo upitno hoće li preživjeti u tim nenormalnim uvjetima kao časna sestra krstila ju je – Ako ne daj Bože umre, da ne ode nekrštena. Tako je u improviziranim okolnostima obavljeno i krštenje."
Patnja i bol bili su neopisivi nakon gubitka djeteta, a situacija u gradu beznadna. Očaj se uvukao u skloništa, a branitelji su na prvoj crti imali sve manje streljiva. Dušica nije imala snage niti za hodati. U bolnici nije bilo vode, ljudi su skidali radijatore i iz njih vadili vodu da bi malo popili. Oko podneva 17. studenog u bolnicu je došao Niko s prijateljem Željkom. Kazali su Dušici da se ide u proboj:
"Već ranije spominjao je Niko mogućnost da ako obrana ne izdrži da se ide u proboj. Rekla sam mu tada da mu nikada ne bi oprostila da me ostavi. Kada sam ga ugledala po izrazu lica znala sam da mi neće reći ništa dobro. Kada je rekao da ide u proboj odmah sam rekla da idem i ja. Bog mi je dao snage da krenem i da izdržim. Tijekom noći sa 17. na 18. studenog padala je kiša i puhao vjetar. Šuštali su kukuruzi kroz koje smo se provlačili, ali i oni kroz koje se nismo provlačili. U jednom trenu skoro smo otkriveni. Metci su fijukali iznad naših glava koje smo prislonili uz tlo.
U jednom trenutku nisam više mogla hodati u teškim čizmama punim blata i vode pa sam nastavila bosa. U jednom trenutku Niki je pozlilo pa sam ga nosila s jednim prijateljem dok nije došao k sebi. Preživjeli smo i idućeg dana stigli u Vinkovce. S nama je bio sin doktorice Bosanac. Nazvao je bolnicu i javila mu se majka kojoj je rekao da se izvukao na sigurno. Idući put kada je zvao javio se glas koji mu je odgovorio da ondje nema nikakve doktorice Bosanac."
Iz Vinkovaca su Zeke ubrzo otišli u Zagreb gdje su u hotelu Internacional započeli svoj prognanički život. Dušica je 1993. rodila sina Dinu na zagrebačkom Svetom Duhu. Bila je to trudnoća s malignim stanicama no Dušica je pod dijagnozom karcinoma rodila zdravo dijete i sama se izliječila. Niko je ratni put nastavio kroz 5. gardijsku brigadu sve do operacije "Maslenica" kada odlazi na bolovanje, a zatim i mirovinu. Nakon rata vratili su se u Slavoniju i započeli život u Vinkovcima. Na koncu život ih je odveo u Borovo naselje gdje i danas žive. Antonija, njihov anđeo, stalno je prisutna u njihovom životima.
FOTOGRAFIJE:
Antonija Zeko - Mama ne vidim nebo, autor Vladimir Köter, preuzeto iz knjige "Mama, ne vidim nebo" autorice Ani Galović.
Dušanka Zeko - Srce Vukovara, screenshot dokumentarca
Privatni album