Popriličan je broj kandidata na ovim izborima koji su predizbornu kampanju iskoristili za masovno silovanje birača, a da nakon toga ne mogu napraviti pobačaj - čak ni ilegalan.
Vrhunac degutantnih ispada na tu temu je izljev Miroslava Škore po čijem bi dubokom uvjerenju silovana žena, koja je zatrudnjela u tom nasilnom činu, oko pobačaja morala provesti konzultacije s članovima obitelji. Potpuno je nebitno je li Škoro ovakvu gnjusnu idiotariju prevalio preko usta zato što doista tako misli, zato što se nespretno izrazio ili zato što se nastoji dodvoriti biračima.
Ionako zagađen javni prostor u kojem se prebrojavaju krvna zrnca, u kojem istupaju ljudi poput HDZ-ove perjanice Ive Lučića i pjevaju žalopojke zbog nikad provedene lustracije i potiču strah od Udbe za koju današnja djeca nisu niti čula, u kojem se palamudi kako djeca trebaju mamu i tatu, a nipošto dvije mame ili dva tate te besramno naklapa da su plodovi silovanja u ratu u BiH izrasli u sretne ljude, Škoro je kontaminirao do daske.
Stavovi koje slušamo o ženama (pa i iz ženskih usta), o obitelji, djeci, homoseksualcima, pobačaju, odgoju i koječemu još ponekad su toliko nakaradni i nazadni da bi se čovjek najradije pravio da ih nije niti čuo. Na trenutke se čini da ekipa s estrade koja bi nakon srpnja htjela novo radno mjesto na Markovu trgu (ako ne u Vladi, onda barem u Saboru) živi u nekom drugom svijetu.
Kao da postoje dvije paralelne Hrvatske koje žive u isto vrijeme i na istome prostoru. U jednoj se okreću volovi na ražnju, maše se zastavama, prebire po žicama tamburica i pjeva o sudbi. U toj se Hrvatskoj zaklinje u Boga, oblače narodne nošnje i kune u tradicionalne vrijednosti prema kojima u centru završi žena koja bi trebala biti dobra i pokorna te uz nogu svoga muža.
I ona druga Hrvatska se obraća Bogu, ali s molbom da nas poštedi korone koja se opet razmahuje, da nam pošalje što više (zdravih) turista, i velikom molbom da oni koji će osvojiti vlast budu dovoljno pametni i sposobni da na jesen uspiju isplatiti mirovine, a da nam u rujnu ili listopadu, kada više neće biti suspenzija ovrha, broj blokiranih ne premaši 300.000 ljudi i da trećini njih ne ode sva imovina na bubanj. Ova druga Hrvatska, koja ne razmišlja o pobačajima i ne vidi prijetnju u homoseksualcima, zabrinuta je što će biti i kamo će s djecom ako škole na jesen ne otvore vrata.
A onima kojima je pobačaj najvažnije pitanje topla preporuka da pročitaju odluku Ustavnog suda. U velikoj će mjeri čak biti zadovoljni njome jer je prilično kilava, u nekim dijelovima rastezljiva, pa pomalo čak i sklona kompromisima. U najvažnijem je ipak jasna i nedvosmislena - u Hrvatskoj se ne smije zabraniti pobačaj.
Dakle, ako je žena iz bilo kojeg razloga odlučila da neće roditi, nitko je na to ne može i ne smije natjerati. Ustavni je sud dao prostora novom zakonodavcu koji će pisati Zakon o pobačaju da ženi koja je odlučila pobaciti maksimalno zakomplicira život i na putu do realizacije odluke baci joj petnaest klipova pod noge. No, bitno je da ženu nitko ne može spriječiti u ostvarenju te odluke. Pobačaj je zlo, a za ženu je to strahovito težak i traumatičan čin. Ali, veće je zlo i trauma natjerati je da na svijet donese neželjeno dijete.
Treba poštovati da ima onih koji misle drugačije i dakako da se i njihov glas treba čuti. No, ako već raspravljamo, neka to bude sučeljavanje argumenata, a ne silovanje birača i zdravog razuma.