Tužila je državu i izgubila. Sljedećih deset godina otplaćivat će sudske troškove

Tu se svakodnevica Lucije i Damira Novaka, sretan brak u kojem su dobili dvojicu sinova, tada u dobi od osam i jedanaest godina, prekida. Damira Novaka, 36-godišnjeg pjevača Hrvatskog narodnog kazališta, tog je popodneva u Varoškoj ulici na nogostupu ispred kućnog broja 24 u zatiljak pogodio zalutali metak. Probio mu je lubanju.

Njegova danas  52-godišnja udovica Lucija Franić-Novak, rođena je Dubrovčanka i doktorica  znanosti koja je dala poseban doprinos očuvanju hrvatske tradicijske baštine u domovini i svijetu za što je nagrađena je najvišim priznanjem Republike Hrvatske. Njezina je zasluga što Maneken Piss, kip dječaka koji je simbol Bruxellesa, 25. lipnja odijeva narodnu nošnju malog bećara iz okolice Vinkovaca izvezenu na tečaju u Narodnom sveučilištu Dubrava. Nije joj lako vraćati se u prošlost, ali pamti sve pojedinosti. Dok govori, oči joj se pune suzama, pogled odluta negdje u daljinu...

Osim što je izgubila supruga za čiju smrt nikad nitko nije odgovarao, sada mjesečno otplaćuje 500 kuna kredita kojim pokriva sudske troškove parnice koju je izgubila protiv Republike Hrvatske jer je državu smatrala odgovornom za suprugovu smrt. I kad bi pomislili da je to jedini “šamar” koji je doživjela od države za koju se njezin Damir s puškom u ruci borio na Banovini, koji je pjevao za branitelje i njihovu djecu, ni tu njezinim nedaćama nije kraj. Odvjetnica koja ju je zastupala “propustila” je tražiti oslobađanje od sudskih troškova, rokove za druge pravne lijekove, zbog čega je sada na Disciplinskom sudištu Hrvatske odvjetničke komore. Luciji Novak-Franić to nije satisfakcija jer ona svaki mjesec plaća rentu državi. Ali, nije odustala da bitku, za koju joj svi govore da je izgubljena, nastavi.

Pisala je i tadašnjem predsjedniku Mesiću, obraćala se Jadranki Kosor dok je bila premijerka, pisala je ministru Šimi Lučinu, čeka odgovor iz Ureda predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

Žuta jakna

Hrabro i bez ustezanja i prije je govorila, i sada ponavlja:

“Zašto policija osobi koja živi u Oporovcu i nedaleko od mjesta gdje je Damir stradao i kod koje je našla ilegalno oružje nije ponudila da ide na detektor laži. Za njih je, bojim se, slučaj zaključen. Rekli su mi kad sam bila na razgovoru u sjedištu policije u Kustošiji da je metak mogao doletjeti u krugu od dva kilometra i da je vrlo teško otkriti odakle je pucano jer je Damir pao na tlo. Zašto je nalaz balističara bio napravljen tek krajem 2002. godine, gotovo godinu dana od događaja?” Sve su to pitanja koja naglas postavlja Lucija Novak-Franić. Vraćamo se opet na to kobno poslijepodne:

“Ručali smo bez Damira. Mislila sam da se negdje zadržao. Oko 14 sati zazvonio je telefon. Nazvala je majka školske prijateljice mog sina i rekla: ‘Damir leži u krvi!’. Nisam to mogla prihvatiti i rekla sam joj: ‘Nije istina!’. Poklopila sam slušalicu. Nazvala je ponovo i kad je spomenula Damirovu žutu jaknu koju je dobio od prijatelja sabrala sam se istog trenutka. Rekla sam sinovima da je tata ranjen i pohitala prema Varoškoj ulici. Sve je već bilo ograđeno, vrećica je bila na tlu... Bilo je puno krvi. Damir je navodno već bio odvezen u bolnicu u Dubravi. Na hitnom prijemu rekli su mi da je na operaciji i da je stanje teško. Bio je tamo i inspektor Marko Mikulić iz postaje u Dubravi (Damir ga je poznavao) koji je čekao da izvade metak radi istrage. Obratio mi se liječnik koji mi je rekao da će posljedice, ako moj suprug preživi, biti teške. Mozak je bubrio... Damir je umro 7. siječnja 2002. godine u 10.45 sati”, priča nam Lucija Franić-Novak.

O njegovu ranjavanju u Večernjem listu izvještavalo se danima. “Bilo je jako puno krvi”, ispričao je 27-godišnji očevidac Nikola Draženović koji je među prvima naišao na Damira kako krvav leži na pločniku i opisivao što je potom bilo: “Jedna je susjeda donijela jastuk i ručnik, a druga ga je pokrila dekom. Iz stražnjeg dijela glave je jako krvario...”

Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Novinar Jutarnjeg lista posjetio je mjesto nesretnog događaja u Varoškoj ulici u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi

Među onima koji su se brzo zatekli na mjestu stradavanja Damira Novaka bio je i 19-godišnji Domagoj Loborinec. On je novinaru ispričao: “Nismo znali što se dogodilo i sada nam još nije jasno. U prvom trenutku nismo znali ni tko je to, ali tek kad je došla supruga, shvatili smo da je to naš susjed Damir Novak!”.

Dimenzije lokve krvi

Supruga i djeca, roditelji, shrvani bolom, brojna rodbina, prijatelji i poštovatelji, njih oko dvije tisuće, oprostili su se od Damira Novaka. Policijska istraga tada je tek kretala i do dana današnjeg nije završena. Lucija Franić-Novak zapisnik o obdukciji tijela pokojnog supruga nikad nije mogla dobiti na uvid. Od dokumentacije pripremila nam je na službenu bilješku o pregledu mjesta događaja sastavljenu na Staru godinu 2001. u Odjelu kriminalističke tehnike. U njoj piše da je u Varošku 24 na očevid izašao Zdenko Posavec, istražni sudac zagrebačkog Županijskog suda i da je na mjestu događaja bilo još pet policajaca; vođa ekipe za očevide i krim tehničar te trojica operativaca III. policijske postaje Dubrava. U zapisniku piše:

“Dana 31. 12. 2001. u 14.55 sati Odjel komunikacijskog centra PUZ zaprimio je obavijest od dež. 3. PP Zagreb da je ustrjelnu ranu u predjelu glave zadobio Damir Novak, od strane NN počinitelja uz upotrebu vatrenog oružja, nep. marke i cal. u Zagrebu, Varoška ispred kbr. 24.

Započeto s radom u 15.20 sati.

Mjesto događaja osiguravaju djelatnici 3. PP Zagreb Slunjski Stjepan i Golubić Damir, a prema njihovoj izjavi isto je izmijenjeno u tome:

- što je ozlijeđenom Novak Damiru prvu pomoć pružio prolaznik Pršlja Petar koji je istog iz ležećeg položaja na trbuhu stavio u bočni položaj

- što su na mjesto događaja izašli djelatnici SHMP (Stanice hitne medicinske pomoći nap. a.) koji su ozlijeđenom Damiru Novaku pružili prvu pomoć te istog prevezli u KB “Dubrava” u Zagrebu, Av. Gojka Šuška 6

Za vrijeme očevida dan, hladno, bez padalina, a očevid se obavlja na otvorenom prostoru uz dnevnu svjetlost te upotrebu spec. bat. svjetiljke.”

Na drugoj stranici službene bilješke dva su poglavlja. Prvo pod nazivom OPĆI PODACI O MJESTU DOGAĐAJA opisuje mjesto događaja u Varoškoj 24 na kojoj je asfaltirana pješačka staza, a spoj sjevernog i zapadnog zida kuće na broju 24 uzima se kao orijentaciona točka (OT).

Drugo poglavlje PODACI O NALAZU NA MJESTU DOGAĐAJA opisuje da je na mjestu događaja uočena djelomično zgrudana lokva krvi veličine 0,95x0,4 metra i pored nje jastuk veličine 40x40 cm čija je jastučnica bila natopljena krvlju te da je fotografirana i da je uzorak krvi uzet na sterilni štapić. U Policijskoj postaji Dubrava detaljno je opisana odjeća u koju je bio odjeven Damir Novak u trenutku ranjavanja, a koja je uzeta u bolnici i na kojoj nisu nađeni korisni tragovi. Na trećoj stranici utvrđeno je da je Damir Novak rođen 12. studenog 1965. godine i da živi na adresi Oporovečki vinogradi 12 i ostali opći podaci. Službena bilješka završava poglavljem o poduzetim mjerama među kojima je uz već ranije opisane bilo navedeno da će se obaviti obavijesni razgovori s vlasnicima obiteljskih kuća u Varoškoj 24, 22 i 19 o čemu će se sačiniti službene bilješke. S Petrom Pršljom koji je prvi pružio pomoć Damiru Novaku razgovor je već bio obavljen i očevid je voditelj ekipe za očevide zaključio 31. prosinca 2001. godine u 17.45 sati.

Tragovi užljebljenja

Što se događalo u sljedećih 11 mjeseci Lucija Franić-Novak ne zna. Zna samo da je tek 9. prosinca 2002. godine bio sačinjen zapisnik o zrnu koje je izvađeno još tijekom operacije isti dan nakon ranjavanja 31. prosinca 2001., a za koje se vještačenje tražio Odjel krim tehnike PU zagrebačke 9. siječnja 2002. godine, dva dana nakon Damirove smrti. A trebalo je dati odgovor na samo jedno pitanje: koje je vrste, marke i kalibra ispaljeno dostavljeno zrno streljiva.

U nalazu vještaka dipl. ing. Damira Tomašeka, vještaka za balistiku, piše da je vizualnim pregledom ustanovio da je zrno streljiva kalibra 7,9 mm, da je izvagana težina 12,72 grama i da se radi o vojnom univerzalnom streljivu koje je u bivšoj JNA nosilo oznaku M49. Izrađeno je od bakrene legure tzv. tombaka. Mikroskopskim pregledom uočeni su mehanički tragovi užljebljenja cijevi vatrenog oružja koja posjeduje četiri polja i četiri žlijeba s kutem uvijanja udesno, a po slabo izraženim mehaničkim tragovima koji odjeljuju žljebove i polja moglo se zaključiti da se radilo o starijem oružju čija je cijev istrošena i vjerojatno korodirana. U usporedbi s ostalim zrnima u MUP-ovoj zbirci, ovo je zrno najviše odgovaralo zrnima ispaljenima iz puškomitraljeza M53 jugoslavenske proizvodnje kalibra 7,9 milimetara te općim karakteristikama zrna ispaljenima iz puške Model 33 (sistem Mauser, modifikacija modela 24) češke proizvodnje u kalibru 7,9 milimetara. Vještak je dozvolio mogućnost da je korišteno i prepravljeno oružje za koje je korištena cijev puškomitraljeza M53.

Policijska istraga došla je i do saznanja o mogućim sumnjivcima s područja Oporovca. Kod njih su i našli oružje koje nisu smjeli posjedovati, ali brzo su ih isključili kao počinitelje. I to prije nego je napravljeno vještačenje. To je ono što i danas Luciji Franić-Novak stvara gorčinu i osjećaj da se nekoga štitilo. Je li bila u pitanju profesionalna solidarnost istražitelja? Jedno ilegalno oružje nađeno je dva dana nakon Damirove smrti u Oporovcu. Ali, odmah je isključeno. U toj godini na snazi je bila i kampanja “Zbogom oružje” kad su građani mogli nekažnjeno vratiti i “dugo oružje” pa je hipotetički i počinitelj koji je ispalio kobni hitac mogao bez posljedica vratiti mitraljez M53. Te su duge cijevi kasnije rastopljene u visokim pećima sisačke željezare i dokaz je možda zauvijek uništen. Lucija Franić-Novak aktivno se uključivala i javno progovarala protiv produljivanja roka za vraćanje ilegalnog oružja.

Kad je bilo očito da policijska istraga o tome tko je ispalio smrtonosni hitac neće dati rezultate, angažirala je odvjetnike zajedno s tada malodobnim sinovima, Damirovim ocem (koji je u međuvremenu preminuo od karcinoma) i majkom i podnijela tužbu za naknadu štete smatrajući državu odgovornom za smrt svog supruga. U prvom odštetnom zahtjevu kao argument je navedeno da je MUP bio dužan postupati s povećanom pažnjom, da je država odgovorna zbog toga što nije poduzela ili nije pravodobno poduzela sve da pronađe počinitelja. Među ostalim propustima navedeno je da je pretraga stana jednog mogućeg počinitelja obavljena tek godinu i pol dana nakon kaznenog djela.

“Tražila sam zapisnik o obdukciji svog supruga, ali ga nikad nisam dobila”, kaže Lucija Novak. Uslijedilo je gotovo deset godina parničenja. Donesena je međupresuda u njihovu korist, međutim, kasnije je Županijski sud uvažio žalbu tužiteljstva koje je zastupalo Republiku Hrvatsku, prepričava nam ukratko sudski postupak Novakova udovica.

U posljednjoj presudi od 26. travnja prošle godine Županijski sud u Zagrebu odbio je kao neosnovanu žalbu Lucije Franić-Novak, njezinih sinova i svekrve da im se svakom na ime duševnih boli isplati po 250.000 kuna te da dvojica sinova dobivaju mjesečnu rentu od po 2100 kuna. S obzirom na to da su izgubili spor, naloženo im je da plate 81.750 kuna sudskih troškova. Već ranije bilo je ustanovljeno da Republika Hrvatska nije odgovorna za smrt Damira Novaka.

Nesavjesna odvjetnica

“U postupku nije utvrđeno koje su sve radnje pojedini državni organi i koji od njih trebali učiniti, a nisu, te postoji li adekvatna uzročna veza između njihovih propusta i nastale štete, a ukoliko se utvrdi da i postoji, nije utvrđen stupanj krivnje koji se traži za odgovornost države ili propusta u radu njezinih tijela. Djelatnici MUP-a poduzeli su sve potrebne radnje u cilju otkrivanja počinitelja kaznenih djela... U cilju pronalaska počinitelja prikupljali su obavijesti, pretraživali su stanove i druge prostorije, određena su vještačenja kao i privremeno oduzimano oružje i eksplozivne tvari”, branila se država od optužbi.

Država se i uspjela obraniti iako je u jednoj fazi postupka koji je Lucija Franić-Novak vodila s državom sud bio na njezinoj strani i odlučio da je država odgovorna za smrt njezina supruga. A onda je uslijedio novi šok za udovicu opernog pjevača. Odvjetnica koja ju je zastupala nije ju šest mjeseci obavijestila o tome da je donesena presuda Županijskog suda.

“Rekla mi je da je to učinila ‘omaškom’. Ali, kad sam joj rekla da smo sada izgubili i rokove za podnošenje izvanrednih pravnih lijekova, da me onemogućila u podnošenju ustavne tužbe, a potom i tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava, odgovorila mi je da bi ionako te postupke izgubili. Što meni znači što ona ima policu osiguranja od 600.000 kuna kad ja moram mjesečno plaćati 500 kuna za sudske troškove, a otplaćujem i stambeni kredit u visini do 5000 kuna. Iako je Damir bio branitelj, naša djeca nisu imala ni prednost pri upisu na fakultet, jer su mi rekli da im otac nije poginuo na bojištu. Bila sam i kod ministra Medveda i jedino su i on i bivši ministar Pančićpokazali razumijevanje za moju situaciju”, priča Lucija Franić-Novak.

Predočila nam je i opširnu prepisku koju je imala s Hrvatskom odvjetničkom komorom. Uvažili su njezine argumente i 12. lipnja ove godine dobila je obavijest da je Disciplinsko tužiteljstvo Hrvatske odvjetničke komore 25. svibnja ove godine podignulo optužnicu protiv odvjetnice Vedrane Suša Pavić zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva. Ishod tog postupka nije poznat. Obratila se Lucija Franić-Novak i pismom Uredu predsjednice i tražila razgovor o toj temi.

“Košarica” od predsjednice

“Odgovorili su mi da me predsjednica ne može primiti i uputili na razgovor kod čelnika službe za odnose s građanima Tajništva Ureda predsjednice. Nazvali su me i na telefon, pa sam ja povratno nazvala i zamolila termin kod savjetnika, ali ga nikad nisam dobila”, kaže nam Lucija Franić-Novak.

Slučaj smrtonosnog ranjavanja Damira Novaka za policiju je još uvijek otvoren. Formalno. Ali, teško da će se nakon proteka sada već uskoro 16 godina ikad doznati tko je tog popodneva ispalio hitac koji je ubio Damira Novaka. Iako je imao diplomu graditelja glazbala, nikad se nije zaposlio u očevoj radionici, čije su inovativne tambure (u obliku licitarskog srca prethodno nagrađene u istom središtu EU srebrnom i brončanom Eurekom) i u muzeju u Bruxellesu izložene kao dio hrvatske narodne baštine upravo zahvaljujući Luciji Franić-Novak.

Damir je osim gitare i mandoline virtuozno svirao električnu gitaru, obožavao Claptonai Stefanovskog, Beatlese i Pink Floyd, basove Samuela Rameyja i Cesarea Siepija. Bio je i član grupe Bohemi koja je u vrijeme nogometne nacionalne euforije 1998. godine popularnost postigla hitom “Mare i Kate”. S njima je trebao svirati i te večeri.

 Otac mu je izradio četiri mandoline. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji i bio je profesor glazbene kulture. U HNK je otpjevao niz epizodnih uloga, od glasnika u Zajčevom “Zrinjskom” do matičara u “Madame Butterfly”, ali imao je niz zapaženijih rola za koje je dobivao odlične kritike. Čekalo ga je veliko operno iskušenje - impozantna uloga Sarastra iz Mozartove “Čarobne frule” za koju se izborio pred Vladimirom Kranjčevićem, očevim školskim kolegom iz Križevaca.

Sve to prekinuto je zalutalim hicem koji je ispalio još uvijek nepoznat netko, najvjerojatnije u Oporovečkim vinogradima. Sigurno nije htio ubiti, ali je mogao biti svjestan posljedica koje bi njegov rafal mogao izazvati. Taj još uvijek nepoznati pucač na savjesti nosi jedan život. Država pak od svojih troškova za naknadu troškova za dobivenu parnicu ne odustaje. Bez obzira na to što je možda omogućila da čovjek koji je usmrtio Damira Novaka nekažnjeno preda oružje koje je uništilo sreću jedne obitelji.

Iako se približava vrijeme kad je sjećanje vraća na dan koji im je zauvijek promijenio život, Lucija Franić-Novak odlučila je ispričati još jednom ovu priču o stradanju svog supruga, o udarcu koji je dobila od države koju svojim radom promovira u Europi i svijetu kako bi još jednom upozorila one koji se u silvestarskoj noći laćaju oružja da to - ne čine.