Nezaposlenost u Hrvatskoj definitivno više nije problem. Radnika kronično nedostaje na depopulariziranim područjima poput Korduna i Banije, Like i Gorskog kotara, a čim se turizam probudio, i na Jadranu se opet pokazao manjak djelatnika svih profila: kuhara, recepcionera, konobara, sobarica i čistačica, vozača i trgovaca... O majstorima da ne govorimo. Njih nema ni za lijek. Dogodi li vam se bili kakav kvar na otoku, možete se pozdraviti s popravkom do rujna ili listopada. Ljudi jednostavno ne stižu na sve strane, a posla je preko glave.
Na vrhuncu sezone naš turizam puca po šavovima. Rezervacije stižu u posljednji tren. Nitko se nije pripremio za ovakvu navalu gostiju pa su posljednjih dana nerijetke situacije u kojima strancima nema tko pružiti usluge smještaja, čartera ili rent-a-cara, a u mnogim restoranima, zbog manjka radne snage, narudžbe jedva stižu na vrijeme.
Nije više problem ni u niskoj cijeni radne snage. Rekordne 2019., kuharima, kao deficitarnom i zbog prirode posla cijenjenom kadru, plaće su osjetno porasle, no svejedno ih fali jer ih traže i ovdje i u inozemstvu, a za dobrog chefa ne žali se novca. Pranje posuđa u kuhinji i osoblje koje pomaže kuharu, poslovi za koje nisu potrebna posebna znanja već samo dobra volja, plaćaju se i po osam tisuća kuna neto, no svejedno nedostaje onih koji bi radili na tim pozicijama.
Gdje se kriju razlozi manjka radne snage? Što se to događa u Hrvatskoj posljednjih godina? Desetljećima smo kukali "nema posla, mladi ne rade", a sad se sve okrenulo naopako.
- Problem je kompleksan. Postali smo žrtve vlastitog uspjeha i kvalitete koju smo postigli u određenim područjima. Evo, gledajte nogomet. Mi smo svjetski doprvaci. Naši talentirani igrači igraju mahom po stranim klubovima jer su tamo dobili kudikamo bolje ponude, pa su logično iskoristili te šanse. Što se naše ugostiteljske ponude tiče, ali i generalno gledajući cijelog uslužnog sektora, mi taj posao znamo raditi i radimo ga iz godine u godinu sve bolje. Slikovito rečeno, u gastronomiji mi nismo najbolji, ali igramo Ligu prvaka. I to je poznata stvar i izvan naših granica. Zato naši kuhari, konobari, ali i frizerke, maseri, trgovci..., dobivaju izdašnije ponude iz Europe, pa provjereno dobar kadar završava u Njemačkoj ili Irskoj - kaže Ivo Vrdoljak, vlasnik poznatog splitskog restorana "Zrno Soli".
Vrdoljak je mišljenja da se odlazak radne snage preko granice, može zaustaviti samo pametnom i sustavnom državnom politikom.
- Nemam, srećom, taj problem, jer sam na vrijeme okupio dobar tim, ali dio poslodavaca u Hrvatskoj prisiljen je s tržišta rada angažirati bilo kakvu radnu snagu jer jednostavno ne može birati. Neshvatljivo je da iz naših srednjih škola pa i s fakulteta, dolaze mlade djevojke i mladići koji jedva što znaju o poslu za koji su se školovali. Umjesto da ih se učilo ugostiteljstvu, rješavali su zadatke iz matematike koji bi i meni, koji sam bio vrsni matematičar i odlazio na natjecanja, zadavali muke.
Hoću reći, Europa nam s jedne strane boljim plaćama mami najbolji kadar svjesni da te poslove radimo bolje nego oni, jer u ugostiteljstvu zbog turizma imamo više iskustva, recimo, nego Nijemci, a s druge strane, školstvo nam se nije prilagodilo tržištu rada. Poslodavci troše izuzetno puno vremena da bi našu mladost nakon školovanja osposobili za određene poslove koji su im potrebni - veli Vrdoljak, koji ne misli da je problem u sezonalnosti turizma, jer zimi nema potrebe za tolikom radnom snagom kao u ljetnim mjesecima, već u pristupu poslu.
- Stvari su prilično jednostavne. Ako nekome stvarno treba radno mjesto, plaća, ako o tome egzistencijalno ovisi jer nema drugih prihoda, onda mu sigurno neće biti važno koliko će dugo raditi, nego će odmah prionuti poslu. Država ne smije dozvoliti da nezaposleni primaju naknadu na Zavodu za zapošljavanje i rade na crno. No, to se ne rješava drakonskim kaznama, nego stvaranjem stimulativne poslovne atmosfere u kojoj će takvo ponašanje postati iznimka, jer se ono, jednostavno, neće isplatiti - zaključuje Vrdoljak.