Tonka Čović Popadić shrvana je nesretnom vijesti: Rajka ću zauvijek pamtiti po iskrenom dječjem osmijehu i beskrajno tužnim očima

Otišao je Rajko Dujmić (65), najveći, nepogrešivi hitmejker hrvatske glazbe izgubio je bitku sa životom na vrlo okrutan način. Čovjek sa sjevera - otac mu je bio Riječanin, majka Austrijanka, životno je vezan za Zagreb - jednom je, prije četrdesetak godina, onako nježan poput leptira, dolepršao na Splitski festival i Dalmaciji poklonio bisernu nisku šansona.

Neizlječivo talentiran pogađao je 'ono nešto naše', kao da je rođen s obje noge u moru. Srodnu dušu pronašao je u pjesniku i novinaru Momčilu Popadiću Popu - iz tog urnebesnog prijateljstva rođene su nezaboravne šansone: 'Tonka', 'Ne budi me, mati', 'Momo, zašto plačeš', 'Skitnica', 'Čuješ li me, jel ti drago', 'Reci mi tiho, tiho', 'Plava košulja', 'Nemaš više vremena za mene', 'Gdje su ona obećanja', 'Ključ je ispod otirača', 'Neveni žuti, žuti', 'Ne znam koji vjetar puše', 'Nikad više staro vino', 'Ti si moja kiša blaga', 'Tko zna s kim ti čekaš zoru', 'Pomorska večer'... Ima ih još barem toliko i lijepo je čuti da mnoge od njih žive kao da su jučer napisane.

Njih su dvojica, Pop i Rajko, bili poput bljeska. Prebrzo živjeli, prebrzo stvarali i prebrzo otišli. Ostale su sjajne pjesme. I sjećanja, a njih čuva Tonka Čović Popadić, supruga Popina, sada shrvana nesretnom vijesti o tužnoj točki na Dujmićev život. Život ju je vezao s Rajkom početkom osamdesetih, kad je počela i suradnja s Popom, a njezino ime ponijela je jedna od najljubavnijih pjesama posvećenih jednoj ženi - 'Tonka' koja treba reći cvrčak i more - objavljena je na albumu 'Budi uvijek blizu' iz 1981. godine, koji je s pola milijuna primjeraka s titulom dijamantnog bio najprodavaniji album 'Novih fosila', a pet od deset pjesama bilo je skladano na Popadićeve stihove.

- 'Tonka' je nastala u jednoj noći. Oni u Zagrebu, ja u Splitu, bilo je dva, tri sata iza ponoći kad su me nazvali u prilično 'netrezvenom' stanju i pjevali je preko telefona – prisjeća se Tonka, koja Rajka ocrtava kao Zagrepčanina s karakterom Mediteranca.

- Tu nevjerojatno nježnu 'Ne budi me, mati' napisali su u Popinoj kući u Prigradici na Korčuli, a Pope je bio toliko nestrpljiv da čuje kako će 'ispasti' pjesme koje je namijenio Rajku da mu je kupio gitaru kako bi sve bilo brže. Tu sam gitaru nedavno poklonila mladom glumcu Luji Kunčeviću i mislim da je u pravim rukama, sa svim onim pričama koje ta gitara čuva. Rajko je na nevjerojatan način za nekog tko nije odrastao u Dalmaciji razumio dalmatinsku šansonu i uskočio je u vlak Splitskog festivala kao jedan od najboljih. Jednostavno, znao je napraviti pjesmu koja bi u rekordnom roku poharala top-liste – kaže Tonka, koja nam je ispričala i kako je nastala ljubavna pjesma 'Plava košulja', još jedan od velikih hitova nerazdvojnog pjesničko-skladateljskoga para.

- Momo je napisao pjesmu, stavio je u kuvertu, pa dao Rajku prije nego je krenuo na avion. Kazao mu je kako je to pismo za Rajkovu mamu, a može ga i on pročitati, ali tek kad sjedne u avion. Rajko je, naravno, otvorio čim su poletjeli. Kad je pročitao prvi stih: 'U najdaljem kutu moje sobe, uvijek me srce tiho zazebe, kada u moru čudnih stvari, nađem jedan dio tebe...', melodija je krenula. Do Zagreba već je imao cijelu pjesmu u glavi – prisjeća se Tonka Čović Popadić.
Čula se do kobne nesreće u Gorskom kotaru s Dujmićem gotovo svakodnevno, a zadnjih dana pratila je njegovo zdravstveno stanje koje je nagovještavalo najgoru vijest. Ostali su veliki prijatelji, povezani poput prave obitelji čak i u onim 'tamnim' fazama Rajkova života.

- Rajko se u životu 'poskliznuo' kad je izgubio oslonac koji je imao u prijateljima i majci. Kad su oni otišli, i za njega je krenulo nizbrdo. Ali imao je želju vratiti se, izvući, i činilo mi se kako je baš u zadnje vrijeme bio onaj pravi. Užasna nesreća sve je prekinula i nastavak nikad nećemo doznati. Ali ostaje pamćenje. A Rajka ću zauvijek pamtiti po iskrenom dječjem osmijehu i onim beskrajno tužnim očima, blagosti i dobroti, duhovitosti i potpunoj posvećenosti glazbi. Sve ovo sad pričam, a još uopće nisam svjesna da ga više nema i da se nećemo čuti. Bol je prevelika – rekla nam je Tonka.