Tko su talibani?
- Talibani (učenici) pripadnici su radikalnoga islamističkoga pokreta koji su 1996–2001. vladali većim dijelom Afganistana. Pokret je nastao 1994. na području Kandahara, pod vodstvom mule Muhameda Omara. Pripadnici su uglavnom Paštuni, znatnim dijelom bivši polaznici medresa (talib je učenik, tj. student islama) u Afganistanu te u Pakistanu.
Nakon osvojenja Kabula (26. IX. 1996) talibani su Afganistan proglasili emiratom (priznali su ga Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati), te su uveli šerijat i provodili drastična kažnjavanja za njegovo nepoštivanje (zabranjeno je bilo školovanje djevojčica i žena, gledanje televizije, slušanje glazbe i dr.) - navodi Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.
- Potkraj 1990-ih svoju su vlast nastojali proširiti na sjever Afganistana, progoneći Hazarijce, Tadžike i druge nepaštunske narode (Iran, Rusija i Uzbekistan pomagali su antitalibanske snage).
Znatnim su se dijelom financirali od raširene proizvodnje i prodaje opijuma. S pojedinim zapadnim naftnim kompanijama te Pakistanom i Turkmenistanom dogovarali su gradnju plinovoda i naftovoda preko Afganistana.
Od 1998. talibanski režim bio je pod pritiskom SAD-a zbog pomaganja terorističke skupine Al-Qaide, predvođene O. bin Ladenom, a od listopada 1999. bio je i pod ograničenim sankcijama UN-a (u kolovozu 1998. Al-Qaida je napala američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji, a SAD je potom raketama uništio nekoliko njezinih uporišta u Afganistanu).
Međunarodne osude talibanskoga režima izazvalo je i njegovo zatiranje ljudskih prava (posebno žena i djece), razaranje školstva, afganistanske kulturne baštine i dr. Nakon što je Al-Qaida izvela teroristički napad u New Yorku i u blizini Washingtona (11. IX. 2001., s približno 3000 poginulih), slijedila je vojna intervencija SAD-a i saveznika u Afganistanu (u listopadu 2001) i rušenje talibanske vlasti.
Nakon toga talibani se organiziraju u gerilu i poduzimaju bombaške napade, s uporištima u južnom dijelu Afganistana i dijelovima susjednog Pakistana.
Prije nego su talibani preuzeli Afganistan stanje je bilo ovakvo:
Afganistan je podijeljen između vladinih snaga, koje podržavaju međunarodne trupe, talibana i njihovih militantnih saveznika, ekstremističke skupine tzv. Islamske države (ID) i skupa manjih stranih terorističkih skupina. Sjedinjene Države i talibani potpisali su u veljači 2020. ključni sporazum čiji je cilj “donijeti mir Afganistanu”.
Sporazum predviđa dogovor o podjeli vlasti između afganistanske vlade i talibana i potpuno povlačenje svih stranih trupa, navodi Radio Slobodna Europa.
Dok je talibanska delegacija dolazila u Kabul na razgovore o puštanju zarobljenika i dok se afganistanska vlada i talibani pripremaju za pokretanje izravnih mirovnih pregovora, oko većeg dijela zemlje vode se žestoke borbe i opustošen je nasiljem, a zaraćene frakcije slijede strategiju “bori se i razgovaraj”.
Afganistanska vlada je sve do prije nekoliko tjedana kontrolirala glavni grad Kabul, provincijske prijestolnice, glavne centre i većinu okružnih centara, kako navodi Odlučna podrška (Resolute Support), misija koju u Afganistanu vodi NATO.
Oko 30 posto od 407 okruga u Afganistanu je u vladinim rukama, talibani drže oko 20 posto, a oko ostatka zemlje se vode borbe, prema časopisu Long War Journal.
Procjenjuje se da je oko 60.000 stalno angažiranih talibanskih militanata i oko 90.000 povremenih boraca. Međutim, vladine snage trpe rekordan broj žrtava, visoko su utučene i niskog morala. Za to se uvelike krivi pobunjene talibane, neučinkovito vodstvo u oružanim snagama i kroničnu korupciju.
Predsjednik Ašraf Gani izjavio je 2019. da je oko 45.000 afganistanskih vojnika i policajaca ubijeno otkako je preuzeo dužnost 2014. - ili nevjerojatnih 849 mjesečno. U 2018. vlada je prestala objavljivati informacije o smrtnim slučajevima.
Mediji su u ljeto prošle godine pislai kako talibani kontroliraju više teritorija nego ikad još od američke invazije koju je predvodio SAD 2001. godine kad su srušili fundamentalističku skupinu s vlasti.
Vodstvo fundamentalističke militantne grupe pobjeglo je u susjedni Pakistan, gdje je navodno dobilo utočište, obuku i oružje, optužba je koju je Islamabad odbacio. Iz svojih sigurnih utočišta u Pakistanu, talibani su vodili pobunu protiv afganistanskih i međunarodnih trupa.
Talibani su slijedili ono što sigurnosni stručnjaci nazivaju strategijom “izvana prema unutra” koju su učinkovito koristili drugi pobunjenici u Afganistanu, uključujući mudžahedine koji su se borili protiv sovjetskih i afganistanskih vladinih snaga u 1980-im.
Iz svojih utočišta u Pakistanu, talibani su zauzeli ruralna područja Afganistana i konsolidirali kontrolu nad većim dijelom seoskih područja, istovremeno dobijajući nove borce i resurse. Posljednjih godina talibani su krenuli u naseljenija područja s ciljem da ih izoliraju i potom zauzmu.
Oko 20 stranih militantnih skupina djeluje u Afganistanu, uključujući pakistanske ekstremističke skupine poput Pakistanskih talibana, Laškar-e Jhangvi, Laškar-e Taiba, Jaiš-e Muhamed i srednjoazijskih militantnih skupina, uključujući Islamistički pokret Uzbekistana (IMU), Islamsku džihadsku unija i Islamski pokret Istočni Turkestan, militantna skupina koja se bori za neovisnost Ujgura u Kini.
Neke od tih skupina djeluju pod talibanskim kišobranom. Ne mogu djelovati u Afganistanu bez dopuštenja talibana. Svaka od ovih skupina ima jedinstven odnos s talibanima - operativno, ideološki ili ekonomski, navode stručnjaci.
Al-Kaida je u velikoj mjeri smanjena, sa samo nekoliko stotina boraca u Afganistanu. Ali ona ostaje presudni dio talibanske pobune. Dvije skupine su dugogodišnji partneri te su međuovisne, smatraju stručnjaci. Prema američkom State Departmentu, “primjena američko-talibanskog sporazuma zahtijevat će dugotrajno praćenje kako bi se osiguralo da ga talibani poštuju, budući da se vodstvo grupe nerado javno odriče s Al-Kaide”.
U skladu s tim sporazumom, talibani su se obvezali “spriječiti bilo koju skupinu ili pojedince, uključujući Al-Kaidu, da koriste tlo Afganistana kako bi ugrozili sigurnost Sjedinjenih Država i njihovih saveznika”.
Ovako je Glas Amerike 2001. pisao o talibanima:
Peter Tomsen bio je posebni američki izaslanik pri afganistanskom pokretu otpora krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Gospodin Tomsen uspoređuje talibane s najgorim političkim zločincima moderne povijesti, kao što su Adolf Hitler i Josif Staljin.
"Talibane moramo smatrati - kako je to nedavno kazao i predsjednik u svojem govoru – totalitarnim pokretom poput nacista ili sovjetskih komunista, koji sve vidi bijelo ili crno i koji strogo kontrolira medije kako bi prenosili samo njegova stajališta. Talibanima nije važno što je točno, a što nije, što je ispravno, a što nije, sve dok se u javnosti stvara utisak koji oni žele stvoriti. To im je cilj."
Medjutim, neki stručnjaci misle i drugačije. Novinar i stručnjak za južnu Aziju Eric Margolis, autor knjige “Rat na vrhu svijeta” ne prihvaća takvu karakterizaciju talibana. "To mi zvuči kao predratna dezinformacija. Jasno je da su takve karakterizacije usmjerene na jačanje zapadne podrške korištenjem posebnih riječi u vezi s talibanima, kao što su “nacisti” ili “koncentracijski logori”, za koje se zna da će ih mediji prenijeti.
To je veliko pretjerivanje. Talibani nisu nacisti. Oni su nazadni, primitivni, uskogrudni brđani, koji se ne razlikuju posebno od bilo kojeg plemena u drugim dijelovima Afganistana, na sjeveru Pakistana, u ruralnoj Indiji ili, čak i u Saudijskoj Arabiji, u kojoj bi se zapravo osjećali kao kod kuće. Mnogi su Afganistanci podržali talibane, zato što su uveli red, nakon višegodišnjeg razdoblja kaosa, nasilja, silovanja i pljačkanja poslije sedmogodišnjeg građanskog rata, makar taj red uveli i drakonskim mjerama."
Veleposlanik Tomsen na to odgovara da, iako se ovaj povijesni trenutak znatno razlikuje od nacističkog ili staljinističkog razdoblja, talibanski čelnici često koriste metode slične onima koje su koristili nacisti i staljinisti. "Da ste Afganistanac, koji već četiri-pet godina živi pod talibanskom vlašću, bila bi vam kristalno jasna totalitarna priroda tog režima. Radi se o čitavom nizu pravila uvedenih ne samo protiv žena, već i protiv cijelog stanovništva, koje provodi vojska. Na televiziji smo mogli vidjeti tajno snimljene video-zapise, na kojima se vidi kako talibani na stadionu pogubljuju jednu ženu i kako vješaju muškarce na vratnice. I ne zaboravimo na uništenje Budinih statua..."
Kakva je situacija sada?
Situacija u glavnom gradu Afganistana, Kabulu, brzo se mijenja s ulaskom talibana u grad i zauzimanjem većine njegovih dijelova, uključujući i predsjedničku palaču. To se dogodilo dok je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani bježao iz zemlje, a snage sigurnosti u gradu su nestale, piše redakcija Radija Slobodna Europa.
Iako je mnogo toga nepoznato, evo nekoliko ključnih pitanja koja stoje iza ratom razorenog Afganistana jer ekstremna islamistička skupina preuzima kontrolu nad cijelom zemljom.
Što se dogodilo s demokratski izabranom afganistanskom vladom?
Međunarodno priznata vlada u Kabulu uvelike se urušila.
Predsjednik Ashraf Ghani odletio je 15. kolovoza iz Afganistana, predajući vlast talibanima nakon što su njihovi borci opkolili Kabul, a zatim ušli u glavni grad. Spustio se u susjedni Tadžikistan i prema izvještajima odlazi u treću zemlju.
Ključni članovi uprave Gana - uključujući prvog potpredsjednika Amrulaha Saleha, žestokog talibanskog kritičara, savjetnika za nacionalnu sigurnost Hamdullaha Mohiba i Fazela Fazlija, voditelja predsjednikova administrativnog ureda - također su pobjegli iz zemlje.
Tko sada upravlja?
Čini se da su afganistanske sigurnosne snage djelomično kontrolirale grad do kasno navečer 15. kolovoza, ali brzo su ga predale talibanskim borcima.
Nakon što su se u početku obavezali da neće ući u grad, talibani su rekli da su svoje borce poslali u "neke dijelove" grada, navodno radi održavanja reda i sprječavanja pljačke.
Bilo je izvješća o sporadičnim pucnjavama u gradu, ali čini se da nije bilo većih borbi.
Viđeni su neki afganistanski vojnici i policija kako napuštaju položaje, skidaju uniforme i bježe s oružjem.
Talibanski borci brzo su preuzeli kontrolu nad svim vladinim zgradama, a talibanski zapovjednici prikazani su kako prolaze predsjedničkom palačom u središtu Kabula i skidaju afganistansku zastavu u, kako se čini, uredu predsjednika Ashrafa Ghanija.
Međunarodna zračna luka Kabul nastavlja kontrolirati nekoliko tisuća američkih vojnika koji osiguravaju odlazak stranih diplomata, stranaca i Afganistanaca koji su radili za strane subjekte iz Kabula.
Omar Samad, bivši afganistanski diplomat u Europi, rekao je da "posvuda postoje sigurnosne jedinice, ali da nema zapovjednika otkad je najviši ešalon napustio zemlju".
15. kolovoza Hamid Karzai, utjecajni bivši predsjednik Afganistana, najavio je stvaranje "koordinacijskog vijeća" koje će nadzirati miran prijenos vlasti.
U tročlano vijeće ulaze Abdullah Abdullah, drugi najviši vladin dužnosnik u Kabulu, i Hekmatjar Gulbuddin, jedan od najzloglasnijih bivših vojskovođa Afganistana i bivši vođa ekstremista.
"Čini se da ovaj savjet vlada", rekao je Ali Adili, istraživač u Afganistanskoj analitičkoj mreži, nezavisnom istraživačkom centru u Kabulu.
"Međutim, nije jasno tko je dao ovlaštenja za taj savjet", dodao je. "Formiranje vijeća još nije donijelo povjerenje stanovnicima Kabula."
Nadalje je nejasno hoće li se vijeće formirati nakon što su talibani 15. kolovoza počeli ulaziti u Kabul.
Kakva će se vlada vjerojatno pojaviti?
Afganistanski ministar unutarnjih poslova Abdul Satar Mirzakawal rekao je da će vlast biti predana privremenoj administraciji.
Čini se da su talibani odbacili optužbe, inzistirajući na tome da očekuju potpunu predaju vlasti.
"Bojim se da će talibani izravno preuzeti vlast ili ćemo imati privremenu vladu koja će u biti predstavljati talibane", rekao je Harun Rahimi, docent prava na Američkom sveučilištu u Afganistanu u Kabulu.
"U tom slučaju budući politički sustav vjerojatno neće biti uključiv, što će mnoge Afganistance navesti da ga smatraju nametnutim i nelegitimnim", dodao je.
Američki dužnosnici rekli su da Washington neće priznati talibansku vladu ako ekstremistička skupina nasilno preuzme vlast.
Talibani su ranije izjavili da su za prijelaznu vladu ako se Gana povuče. Međutim, nije jasno hoće li ispuniti obećanje.
"Sada kada je Gana pobjegla, u sljedećih dan-dva znat ćemo idemo li prema širokom aranžmanu ili jednopartijskom sustavu, iako znakovi ukazuju na sveobuhvatnije prijelazno razdoblje", rekao je Samad.
Farhadi, bivši savjetnik afganistanske vlade, rekao je u utorak da bi, ako bi postojao sveobuhvatniji privremeni aranžman, talibani vjerojatno dominirali, ali da bi moglo biti mjesta za druge političke aktere, iako je očekivao da će to biti manje poznate ličnosti ljudi iz sadašnje političke elite.Kabul.
"Talibani će vjerojatno formirati vladu po svom izboru, s predstavnicima svih provincija i etničkih skupina, ali ne nužno s političkim ličnostima koje poznajemo", rekao je Farhadi.
Što će se dugoročno dogoditi?
Vjerojatno će u Kabulu postojati vlada u kojoj dominiraju talibani, kažu analitičari.
Tijekom njihove ranije vladavine vlast je bila centralizirana u rukama "amira ul-mominina" ili vođe vjernika.
Sve o Afganistanu
Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža o Afganistanu navodi:
Afganistan (perzijski Afghānestān; Islamska Republika Afganistan/Yomhūrī-ye Eslāmī-ye Afghānestān), država u jugozapadnom dijelu središnje Azije; obuhvaća 652 864 km². Na sjeveru graniči s Turkmenistanom (744 km), Tadžikistanom (1206 km) i Uzbekistanom (137 km), na zapadu s Iranom (936 km), na jugu i jugoistoku s Pakistanom (2430 km), na sjeveroistoku s Kinom (76 km).
Prirodna obilježja
Afganistan je planinska zemlja smještena na raskrižju između prednjoazijskih, indijskih i srednjoazijskih prostora. Na sjeveru se pruža gorje Paropamisus, na sjeveroistoku Hindukuš (Hindū-Kush), koji zapadnije prelazi u niži masiv Koh-i-Baba. Najviši je vrh u Hindukušu (Nowshak, 7492 m). Ravnice i endoreične zavale prostiru se na sjeverozapadu i jugozapadu zemlje; najveće su Registan (Rigestan) i Dasht-e-Margo. Klima je kontinentalna s prosječnom siječanjskom temperaturom u ravnicama od 0 do 5 °C i srpanjskom od 25 do 30 °C. U planinskim krajevima apsolutni minimum iznosi u siječnju –31 °C. Najveći dio Afganistana prima oko 300 mm oborina godišnje; samo u istočnim krajevima, koji su pod utjecajem monsuna, godišnja količina oborina iznosi 800 mm. Najveće rijeke Helmand, Hari (Harī Rūd) i Kabul (Kābul Rūd) izviru u zapadnom Hindukušu. Helmand utječe u slane močvare oko istoimenog jezera, Hari nestaje u pješčari Karakum (Garagum: Crni pijesci), a Kabul se ulijeva u rijeku Ind. Granicu između Afganistana i Tadžikistana te Uzbekistana tvori rijeka Amu-Darja. Vegetacija je u ravnicama polupustinjska, a u nižim planinskim područjima (do 1500 m) stepska. Između 1500 i 3300 m apsolutne visine rastu listopadne i šume četinjača.
Stanovništvo
U Afganistanu živi 26 442 000 st. (prema procjeni iz 2012), odnosno 13 051 358 st. (prema popisu iz 1979). Gustoća naseljenosti iznosi 40,5 st./km² (2012). Stanovnici su Afganci ili Paštuni (Paštunci, 42%), Tadžici (27%), Hazarijci (9%) i Beludži (2%), koji govore iranskim jezicima, Uzbeci (9%), Turkmeni (3%) i Kirgizi, koji govore turkijskim jezicima, te nuristanski Kafiri (Kāfir: nevjernik) ili Nuristanci (oko 222 000), koji govore jezikom iz dardske skupine i, napokon, nešto dravidskih Brahuja. Po vjeri su uglavnom muslimani (suniti 80%, šijiti 19%). Godišnji porast stanovništva (2%, 2007–12) odgovara prirodnomu priraštaju (2,17% ili 21,7‰, 2011). U razdoblju 1991–96. godišnji porast (8,7%) bio je znatno veći od prirodnog priraštaja (2,42% ili 24,2‰, 1995), zbog povratka izbjeglica koje su se u doba rata (1979–89) sklonile u susjedne zemlje; drži se da je u inozemstvo izbjeglo oko 5 milijuna ljudi, od čega u Pakistan 3 milijuna i u Iran 1,85 milijuna. Natalitet je vrlo visok (42,7‰, 1995), a mortalitet razmjerno visok (18,5‰, 1995); smrtnost dojenčadi iznosi 111‰ i među najvišima je u svijetu. Čak 46% st. u dobi je do 14 godina, 50% st. od 15 do 64 godine, a 4% st. u dobi iznad 65 godina (2011). Očekivano trajanje života za žene rođene 2010. iznosi 50,2 godine, a za muškarce 47,7 godina. U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 78% aktivnog stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 6,0%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 16% (2011). Sveučilište u Kabulu osnovano je 1932; službeni su jezici dari (farsi, farsi kabuli, tj. istočnoperzijski) i paštunski; nepismenih ima oko 72,0%. Glavni je grad Kabul (2 938 300 st., 2009); ostali veći gradovi: Kandahar (Qandahār; 363 100 st., 2009), Herat (395 400 st., 2009), Mazar-e-Sharif (333 800 st., 2009); u gradovima živi samo 23% st. (2011).
Gospodarstvo
Dugotrajna društvena nestabilnost s nizom oružanih sukoba (od početka 1980-ih) gospodarski je unazadila Afganistan i svrstala ga među najslabije razvijene zemlje u svijetu. Siromašno je više od trećine stanovništva, a nezaposlenost je oko 40% (2013). Prema procjenama Svjetske banke (2014) u sljedećem desetljeću potrebno je oko 7 milijarda USD godišnje pomoći za razvoj infrastrukture, javnih službi, sigurnosnoga sustava i dr. Gospodarski razvoj otežava i raširenost korupcije te ilegalna proizvodnja opijuma (među vodećima u svijetu). Godine 2012. ostvaren je BDP u vrijednosti od 20,5 milijarda USD, odnosno oko 640 USD po stanovniku. Prema udjelu u BDP-u vodeći je uslužni sektor s 53,5% (komunikacijske usluge, transport, financijski sektor), zatim poljoprivreda s 24,6% (žitarice, voće, stočarstvo), te industrija s 21,9% (proizvodnja hrane, vune, tepiha, kože). Rudarstvo je slabo razvijeno iako su značajna ležišta željezne i bakrene rude, zlata, srebra, olova, cinka i dr. Također posjeduje ležišta nafte i prirodnoga plina. Godine 2012. vrijednost izvoza bila je 2,76 milijarda USD, a uvoza 11,4 milijarde USD. Vodeći su vanjskotrgovinski partneri Pakistan, Indija, SAD, Rusija, Kina i Tadžikistan.
Promet
Afganistan ima 75 km željezničke pruge (2011) i 42 150 km cesta (2006). Međunarodne zračne luke nalaze se u Kabulu i Kandaharu. Oko 1200 km vodenih putova. Na Amu-Darji je glavno pristanište Shir Khan. Izgrađeno je 466 km plinovoda (2010).
Povijest
Teritorij Afganistana naseljen je od paleolitika; od VI. st. pr. Kr. pripadao je državi Ahemenida; 329. pr. Kr. osvojio ga je Aleksandar III. Veliki. U III. st. zapadni dio Afganistana zauzeli su Sasanidi. Od VII. st. južni dio Afganistana pod vlašću je Arapa. Tada započinje brza islamizacija stanovništva. Od polovice IX. st. Afganistan je bio pod vlašću različitih perzijskih i turskih dinastija. U XIII. i XIV. st. napadi Mongola uzrokovali su gospodarsku i kulturnu krizu. Kratkotrajno je razdoblje prosperiteta pod vlašću Timurida u XV. st. U XVI. st. podijeljen je između Perzije, Države Velikog Mogula i Uzbečkoga kanata. Tvorcem afganske države smatra se Ahmad-šah Durani. Neovisne kneževine ponovno je ujedinio Dost Mohammad Han (Khan) (1826–63). Afganistan je tada postao prostor britansko-ruskoga sukobljavanja. Prvi britansko-afganski rat izbio je 1838–42. Dost Mohammadov sin Sher Ali Han izgubio je vlast nakon drugoga britansko-afganskog rata 1878–80., kojemu je povod bio porast ruskog utjecaja u Afganistanu. Potkraj XIX. st. Abdurahman Han (1880–1901) priznao je britansku kontrolu vanjske politike Afganistana, a Indiji je ustupio dio teritorija do tzv. Durandove linije. Godine 1907. Rusija je priznala da se Afganistan nalazi u britanskoj zoni utjecaja. U I. svjetskom ratu Afganistan je ostao neutralan. Nakon rata Amanullah Khan (1919–29) proglasio je neovisnost Afganistana i zauzeo područja iza Durandove linije, što je uzrokovalo treći britansko-afganski rat. Mirovnim ugovorom u Ravalpindiju Velika Britanija priznala je neovisnost Afganistana. Za vladavine Amanullaha Hana provedene su mnogobrojne reforme: 1923. donesen je prvi ustav, država je modernizirana, a uvedeno je i svjetovno sudstvo. Nakon njegova svrgnuća i unutarnjih borbi, vlast u Afganistanu preuzima Mohamed Nadir Šah, a 1933. njegov sin Zahir Šah. U II. svjetskom ratu Afganistan je ostao neutralan. Na afganistansko-pakistanskoj granici došlo je 1947. do sukoba, jer je Afganistan podupirao neovisnost pakistanskoga dijela Paštunistana (spor je okončan potkraj 1960-ih). Državnim udarom generala Mohammada Dauda Hana 1973. svrgnut je kralj Zahir Šah te je proglašena republika. Nakon puča ljevičarskih i prosovjetskih časnika 1978., koji su provodili radikalni antiislamistički i socijalistički program (zatvaranje džamija, kolektivizacija i nacionalizacija), došlo je do pobuna, državnog udara u rujnu i prosincu 1979. te sovjetske vojne intervencije potkraj prosinca 1979. Otpor novom režimu Babraka Karmala i sovjetskim snagama (do 115 000 vojnika) pružali su fundamentalistički ustanici (mudžahedini). Bili su plemenski i vjerski podijeljeni na 15 većih skupina, a podržavale su ih muslimanske zemlje, Kina i SAD. Zbog rata je više od 5 milijuna Afganistanaca izbjeglo u Pakistan i Iran, dok je unutar Afganistana bilo raseljeno oko 2 milijuna ljudi. Sporazum o povlačenju sovjetskih snaga bio je postignut 1988 (broj poginulih procjenjivao se na nekoliko stotina tisuća, a Moskva je priznala gubitak 14 500 vojnika). Nastavile su se borbe mudžahedinskih skupina za vlast, koje su prerasle u građanski rat. Kabul su 1992. osvojili mudžahedini Ahmeda Šaha Masuda, a za predsjednika je izabran Burhanudin Rabani, čime se na vlasti bila učvrstila tadžička strana (kralj i četvorica predsjednika nakon njega tijekom 1973–92. bili su Paštuni). Uslijedili su novi sukobi i različita savezništva. Sredinom 1994. organiziran je pokret talibana (poučavatelja islama) pod vodstvom Mohammada Omara. Okupljao je uglavnom Paštune, većinom sunite, a imao je podršku Pakistana i SAD-a. U rujnu 1996. talibani su osvojili Kabul, a do sredine 1997. uspjeli su zauzeti oko 80% Afganistana. Protivila im se protutalibanska koalicija na sjevernom dijelu Afganistana koju su podupirali Iran i Rusija. Procjenjuje se da je u građanskom ratu tijekom 1992–97. poginulo oko 36 000 Afganistanaca.
Talibanski režim je u listopadu 1997. proglasio emirat, koji su priznali Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Bio je pod međunarodnim pritiscima zbog kršenja ljudskih prava i podržavanja terorističkoga djelovanja Al-Qaide (pojedine njezine afganistanske baze za obuku uništio je SAD raketnim napadom u kolovozu 1998). Pod optužbom za međunarodni terorizam talibanski je režim bio pod sankcijama UN-a (od listopada 1999); srušen je vojnom intervencijom SAD-a i saveznika koja je započela 7. X. 2001 (nakon terorističkih napada Al-Qaide u New Yorku i Washingtonu, 11. IX. 2001). Uz pomoć SAD-a vlast je preuzeo Hamid Karzai (2002. postao je predsjednik). UN je odobrio slanje međunarodnih sigurnosnih snaga, kojima od kolovoza 2003. zapovijeda NATO. Talibani su nastavili gerilski otpor, a uporišta imaju i u pakistanskom pograničju. Broj američkih vojnika u Afganistanu rastao je s 15 000 (2004) na približno 90 000 (2012); uz njih je bilo i oko 40 000 vojnika iz savezničkih zemalja. Sa SAD-om je 2013. postignut sigurnosni sporazum; povlačenje američkih i savezničkih vojnika (2014. ih je bilo oko 57 000) predviđeno je za kraj 2014. godine. Broj poginulih civila u sukobima i napadima od 2001. procjenjuje se do 20 000 (2013. poginulih je bilo oko 3000). Nakon predsjedničkih izbora održanih u travnju i lipnju 2014. uslijedile su međusobne optužbe kandidata oko izbornih rezultata; nakon sporazuma o podjeli vlasti u rujnu 2014. za predsjednika je proglašen Ašraf Gani (2002–04. bio je ministar financija). Održana je društvena nestabilnost; najveći dio teritorija nadziru različite plemenske skupine. Godine 2014. nastavljeni su povremeni teroristički napadi i djelovanje pobunjenika (njihov broj procjenjuje se na više desetaka tisuća; najviše je talibana). Borbeni sastav vojske SAD-a i saveznika iz NATO-a povučen je potkraj 2014. i početkom 2015., a održane su jedinice za obuku i podršku afganistanskim snagama. Sredinom 2017. vlada nadzire oko 60% državnog teritorija (uz podršku oko 8400 američkih vojnika i 5000 vojnika iz drugih zemalja NATO-a). U terorističkim napadima i oružanim sukobima 2014–18. ubijeno je u prosjeku oko 3500 civila godišnje (2018. najviše, oko 3800, od kojih trećinu čine djeca). Samo 2018. bilo je više od 1700 terorističkih napada. Ašraf Gani ostao je na vlasti nakon pobjede na predsjedničkim izborima u rujnu 2019. i političke krize koja je slijedila (izborna komisija potvrdila mu je pobjedu u veljači 2020., a novi predsjednički mandat započinje u ožujku 2020). Pobjedu mu je osporavao protukandidat Abdullah Abdullah (2001–05. bio je ministar vanjskih poslova), kao i na izborima 2014. kada je pristao na podjelu vlasti, pa je posebno za njega osnovan položaj šefa izvršne vlasti (de facto premijera). Abdullah se u veljači 2020. proglasio predsjednikom, a sporazumno odstupa u svibnju 2020 (u zamjenu za mjesto predsjednika Vijeća za nacionalno pomirenje). Nastojeći okončati vojnu prisutnost, SAD je u veljači 2020. u Kataru (u Dohi) s talibanskim predstavnicima dogovorio mirovni sporazum pod uvjetom da talibani na svom području onemoguće djelovanje Al-Qaide, te da prihvate mirovne pregovore s afganistanskim vlastima (početkom 2021. u Afganistanu je oko 2500 američkih vojnika i oko 10 000 vojnika iz savezničkih zemalja).
Politički sustav
Prema Ustavu od 26. I. 2004. Afganistan je islamska republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, vlade i oružanih snaga. Biraju ga svi birači na općim izborima za mandat od 5 godina, a može biti izabran na dva mandata. Izvršnu vlast obavlja vlada. Vodi je predsjednik republike, koji imenuje ministre uz pristanak parlamenta. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Nacionalna skupština (Jirga), koja se sastoji od Doma naroda (Wolesi Jirga) i Doma starješina (Meshrano Jirga). Dom naroda ima najviše 250 zastupnika (najmanje 68 mjesta rezervirano je za žene), koje biraju građani na općim i tajnim izborima za mandat od 5 godina. Dom starješina ima tri puta više članova (trenutno 102) od broja provincija. Zastupnici se biraju posredno, po jedan predstavnik svakoga provincijskog vijeća za mandat od 4 godine, po jedan predstavnik okružnoga vijeća za mandat od 3 godine i 34 člana koje za mandat od 5 godina imenuje predsjednik republike. Biračko je pravo opće i jednako i imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obnaša Vrhovni sud, koji se sastoji od 9 sudaca koje, uz pristanak Doma naroda, postavlja predsjednik republike za mandat od 10 godina. Administrativno se Afganistan dijeli na 34 provincije. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 19. kolovoza (1919).
Rusija kaže da je Gani pobjegao s puno novca
Rusko veleposlanstvo u Kabulu objavilo je u ponedjeljak da je afganistanski predsjednik Ašraf Gani pobjegao iz zemlje s četiri automobila i helikopterom punim gotovine i da je morao dio novca ostaviti jer nije sve stalo, prenosi agencija RIA.
Gani, čije trenutačno boravište nije poznato, rekao je da u nedjelju otišao iz Afganistana nakon što su talibani ušli u Kabul gotovo bez ikakvog otpora. Rekao je da je želio izbjeći krvoproliće.
Rusija je kazala da će zadržati diplomatsku nazočnost u Kabulu i nada se da će uspostaviti odnose s talibanima iako smatra da se ne treba žuriti s njihovim priznanjem kao vladara zemlje.
"Kad je riječ o padu režima, najrječitije ga ilustrira način na koji je Gani pobjegao iz Afganistana", rekao je Nikita Iščenko, glasnogovornik ruskog veleposlanstva u Kabulu.
"Četiri automobila bili su puni novca, pokušali su ugurati još dio novca u helikopter, ali nije sve stalo. A dio novca je ostao na pisti", rekao je, pozivajući se na očevice.
Posebni ruski predstavnik za Afganistan Zamir Kubov rekao je prije da nije poznato koliko će vlada u odlasku ostaviti za sobom.
"Nadam se da vlada koja je pobjegla nije odnijela sav novac iz državnog proračuna. Ako je nešto ostalo, to će biti temelj proračuna", rekao je za Kubov za moskovski radio.
