“E da nam je sad Radimir Čačić na mjestu potpredsjednika Vlade za gospodarstvo...”, zavapio je komentator Lidera, Miodrag Šajatović. I nije jedini. Radimir Čačić, smatraju, ima “tenkovski” pristup za gospodarske ratne situacije, a to je ono što Hrvatskoj danas treba. Suočenoj sa slomom gospodarstva, koje se već počelo urušavati i pitanje je kad će u aktualnoj korona krizi pasti na koljena.
Ono što mu “u miru” zamjeraju, Čačiću u krizi priznaju kao bonus. Beskompromisan je, tvrdoglav, “uvijek u pravu”, direktan i spreman na radikalne poteze. Bivši ministar gospodarstva i potpredsjednik Vlade danas je župan Varaždinske županije i na pitanje koji bi prvi potez trebala napraviti Vlada za ublažavanje krize i očuvanje gospodarstva, bez premišljanja kaže: “Vratiti Martinu Dalić”.
- Svako ratno stanje traži sposobnost odlučivanja. U ratnom stanju nema reakcija s odgodom. Ova Vlada ni dosad nije pokazala snagu ni sposobnost o bilo čemu odlučivati. Izuzev Martine Dalić u Agrokoru. Uvijek sam jasno govorio: da nije bio Martine Dalić, imali bismo desetke tisuća ljudi na cesti. Je li ona ili nije do kraja poštivala sve uzuse, ako je bilo što kriva, neka odgovara. Ali bit je da je netko donio odluke. Plenković to ne zna. Ne znam ja ni pjevati, pa što onda, kakve to ima veze. Ne pjevam.
Nisam u stanju raditi ni u diplomatskoj službi, nije to moj habitus pa se ni ne pokušavam time baviti. Plenković je vrlo dobar premijer za dobra vremena. Ministar financija je, pak, po definiciji čovjek koji se teško nosi s kriznim vremenima, ima računovodstveni mozak. Takav je čovjek, tako postupa i rezultati su mu dosad dobri. U mirna vremena. A za stvarnu situaciju gdje treba odluku donijeti odmah, mi na žalost, nemamo u sektoru gospodarstva osobu s dovoljno ovlasti, autoriteta ni snage da te odluke nametne.
Ministar nije za to, a njegov šef nema znanja. E, tu bi do izražaja trebao doći potpredsjednik za gospodarstvo, kojega mi uopće ni nemamo. Vlada koja nema potpredsjednika za gospodarstvo... što tome možete dodati? Imamo potpredsjednika za vojsku, a ne za gospodarstvo. Imamo čovjeka, Štromara, zato da se tako naziva, potpredsjednikom, ali nitko ni ne zna čega je on potpredsjednik. Koordinacija gospodarskih resora strašno je zahtjevna zadaća. Znam, jer sam to radio. I znam da prvo moramo imati jasno definiranu osobu zaduženu za gospodarske resore. Od ovih ljudi to nije nitko. Vratite Martinu Dalić. Ozbiljno kažem.
Što bi ta osoba, tko god bila, u ovom trenutku trebala napraviti? Što biste vi napravili?
- Donijeti šest jednostavnih odluka. Odmah.
1. Bez ikakvog razgovora, svima kojima je Vlada zabranila rad, od portira do direktora, svima – bez jadnih ciganskih štosova o 201 kuni poreznog duga, imaju pravo sljedeća tri mjeseca na minimalac sa svim pravima iz radnog odnosa. Sve plaća država jer ih je ona zatvorila. Zdrava pamet bi rekla da to nije samo minimalac, ali pustimo sad to.
2. Svi koji to zatraže, svi – ne ulazeći u to jesu li ili nisu oštećeni – oslobođeni su svih poreza i doprinosa na svim razinama, državnoj, regionalnoj i lokalnoj. To se regulira zakonom koji odmah stupa na snagu. Neki neće to zatražiti. Jer to nije bespovratno, kao prva mjera. Nakon tri mjeseca, šest ili koliko već, jer ne znamo s čime se suočavamo, napravit će se analitika smanjenja ukupnog prihoda u odnosu na 2019. godinu, proporcionalni dio prema padu ukupnog prihoda će se otpisati, a ostatak vraćati beskamatno tijekom pet godina, s godinom dana grace perioda.
Netko će uzeti, netko ne, ali svatko zna da je potpuno zaštićen. Da mu netko drži leđa. Samo je pitanje osjećaja. Sto puta sam rekao i sto prvi ću put: nije najvažnije jesu li vremena loša, pitanje je znaš li pravila igre. Tko god je bio u gospodarstvu, duboko je svjestan činjenice, da se svi gospodarstvenici prilagođavaju pravilima igre kad ih znaju. A, ovako, kad se iz dana u dan mijenja... “Mi ćemo vama odgoditi, pa ćemo dalje vidjeti.” Pa ćemo dalje vidjeti? Nemamo mi što gledati, trebamo znati jasna pravila igre. Znam što me čeka i tome se prilagođavam.
3. Robne rezerve, bez bilo kakve ograde, preuzimaju sve poljoprivredne proizvode koji su ostali. Međimurci su, recimo, prošli tjedan prodali sav krumpir sa zaliha, neki se proizvodi u ovo vrijeme uopće ne prodaju. Neki će nestati sa zaliha, drugi doći u problem. Klaonice s farmama teladi za milanski rez (za vrhunsko meso, op. a.) u ogromnom su problemu, primjerice.
Poljoprivreda je širok pojam za reći “poljoprivreda je ugrožena”. Je i nije. Nešto sad ide fenomenalno, drugo ne. Zato robne rezerve trebaju preuzeti svu proizvodnju koja ovog trenutka nema tržište za otkup. Svu. Držiš sustav u pogonu i ljude održavaš na životu.
4. Država na tri mjeseca vrši otkup potraživanja svih banaka od svih privrednih subjekata. Dakle, sljedeća tri mjeseca ni jedan subjekt nikome ne treba platiti ništa. Najveća investicijska priča Hrvatske je turizam s gotovo 20% udjela u BDP-u. I ljudi u turizmu i drugi su uložili, zadužili se... Sve rate kredita država preuzima od banaka, a kasnije će ih ili otpisati ili dogovoriti uvjete povrata.
5. Kreditne linije za sve koji zatraže za održavanje poslovanja do razine mase plaća na godišnjoj razini, osiguravaju se s državnim kolateralom. Poduzetnik da sve što ima, banka mu to ne prizna. Što je problem s bankama? Uvijek daju novac kad ti ne treba, nikad kad ti treba. Ovo su takve situacije, službe bankovnog rizika ne dozvoljavaju dati novac.
Zbog međunarodnih bankarskih standarda u EU. Gospodarstvo, slabo kakvo je, malo se oporavilo i sad je ponovno ranjeno. Država mu treba držati leđa. Svi koji za likvidnost traže sredstva do mase plaća u sljedećoj godini, to automatizmom dobivaju uz kolateral države. NBH mora promijeniti svoj okvir.
6. Na prvi pogled politička demagogija, koja je ovdje nužna. Smanjivanje svim državnim službenicima, osim za direktno izložene, plaću za 20 posto. A ne ova jadna demagogija “mi se odričemo plaće”. Koga briga kaj ste se vi odrekli, lijepo za čuti, ali to u konačnici ništa ne znači. Ali kad cijela država skine svom javnom sektoru, izuzev direktno ugroženima poput zdravstva, policije i specifičnih djelatnosti. Možemo očekivati 400.000 ljudi na udaru krize... To je ogromna brojka o kojoj moramo voditi računa. Već smo trebali sve to odraditi.
Što ako se ovih šest ne mjera ne donese?
- Preživjet ćemo, ali ćemo se oporavljati deset godina, kao i nakon krize 2008. Vratiti ćemo se i dublje od 2008. Obnavljat ćemo ranjeno gospodarstvo i čuditi se što opet imamo samo turizam. Hoteli kad propadnu i dalje su hoteli. Ali kad se sustavi, dodana vrijednost stvarana na drugi način – kad imate razvoj, marketing, brendiranja... - kad ti sustavi odu u stečaj... To je bio problem privatizacije, nije samo pljačka bila problem. Već izgrađeni sustav dodane vrijednosti, pretvorili smo u vrijednost zemljišta.
Desetljećima ste u politici. Je li vrijeme za osnivanje Vlade nacionalnog jedinstva?
- Jasno da takvo što ima svoju logiku, ali iskreno rečeno, u ukupnoj hrvatskoj politici ja ne vidim puno osoba koje bi mogle pridonijeti Vladi nacionalnog jedinstva. Jer je naša politika devastirana. Svesti ovdje priču na politiku nema smisla.
Treba pledirati na krizni stožer, koji s politikom nema ništa. Igrom slučaja, bavio sam se poduzetništvom i politikom, vodio sam pregovore u ratu. To je moje iskustvo. Iskustvo se ne može naučiti. Mogu, kao i svatko tko je to prošao, po mnogo parametara povlačiti paralele između ‘91. i danas. To su potpuno ista stanja, ratna. I psihoze su iste.
Čim se javi realna opasnost i ljudi je postaju svjesni, dolazi do sindroma traženja čvrstog i stabilnog oslonca. Država postaje važna i predstavlja psihološki faktor sigurnosti. Zato raste popularnost Merkel, Plenkovića, Macrona. Razne vrste ludila koje se razigraju kad je dobro, tipa Živi zid i ostali, gube značenje. Sad trebamo ljude koji su u stanju odlučivati i imaju znanja.
Imamo li takvih?
- Osobno su mi OK Deranja i Tedeschi.
Što je s povlaštenim mirovinama, poput braniteljskih? Je li došlo vrijeme da i ta populacija sudjeluje u rješavanju krize?
- Ako nas ova kriza ne natjera sad na reviziju popisa branitelja, ne znam što će. Ova Vlada je preuzela i nekoliko milijardi kuna obaveza prema HVO-u. To dolazi na naplatu u najgora vremena. Jasno da je kupila glasove, a mi ćemo ih sad, ovako ranjeno gospodarstvo, plaćati.
Treba li rebalans budžeta?
- Rebalans će se dogoditi, nema tu boga. Mora se dogoditi. Ali za to se ne bojim, Marić će to odraditi. Za rebalans su odlični. Suočit će se s brojevima. Ali ovdje nije stvar suočiti se s brojevima, nego reagirati na krizu. Ali to ni nije njegov posao. Netko mora preuzeti leadership u gospodarstvu, što nije Marićeva uloga. Prozvati ministra Horvata? On za to nema snage ni ovlasti.
Treba li pumpati novac poduzećima, davati takozvani “helikopterski novac”?
- Jasno da treba. To je odlično. Daš deset, pet ti se odmah vraća kroz potrošnju. To sad radi Trump.
Ima i Hrvatska dovoljno novca da si to priušti?
- Apsolutno. To uopće nije problem. Sad dajemo novac da cijela priča preživi. Dajemo krvi i života. Jasno da će nam to nešto, recimo 2 posto, povećati javni dug. Pa što onda? Kao da nam je životni cilj biti bez javnog duga. Dakle, da – trpati novac tvrtkama. Taj se novac vraća. Život ide dalje, nismo pomrli. Moraš dati kisika. Gospodarstvo i koronavirus posve se jednako razvijaju.
Korona virus ima četiri faze: prva je jako blaga, možda ni nemaš simptome, u drugoj malo kašlješ i to je sve, u trećoj moraš dobiti kisik, koji će ti dati sposobnost da živiš i respirator za one totalno ugrožene. U gospodarstvu su u trećoj fazi svi oni kojima ćemo na tri mjeseca dozvoliti da ništa ne plaćaju, država će preuzeti i otplatu kredita, a nakon toga ćemo im prema padu prihoda dio duga otpisati, a drugi će dio platiti. Četvrti su oni na respiratoru, kojima je država zabranila raditi. Njima odmah sad otpisujemo sve. Razlika je što ove mjere u koroni poduzimaju, u gospodarstvu ne.
Vodi li Vlada dobro bilo koji segment gospodarske politike?
- Dobro? Uopće ne vodi gospodarsku politiku. Nema je.