Postoji duhovna potreba ljudi da idu u crkvu. I zato će epidemiološke mjere za misna slavlja na Badnjak i Božić biti izmijenjene. Na način da će u crkve moći ući više od 25 vjernika. I pojedini članovi Stožera Civilne zaštite ići će na ponoćku. Nismo, uostalom, u komunizmu da se brani odlazak u crkvu ili propitkuje tko će, a tko neće ići na misu. Tamo se ionako, svjedočili su to i sami, ne krše propisane mjere. Pa nema razloga da vjernicima katolicima uskratimo sudjelovanje u radosnom otajstvu Isusovog rođenja.
To je sukus objašnjenja za liberaliziranje mjera na božićnim misama. Ujedno i najvećeg prokliznuća Stožera Civilne zaštite otako je globalna svjetska pandemija koronavirusa pokucala i na naša vrata.
Nemojmo se zavaravati. Stožer je i do sad poprilično štedio Crkvu. Još od sirobuljske epizode u kojoj je država propustila kazniti don Josipa Delaša zbog održavanja mise unatoč najstrožoj zabrani. Potpunog ignoriranja mise koja se održala na Šubićevcu nakon što je proglašen lockdown. Kao ni neslavne solinske epizode, u kojoj se država nikada nije dublje pozabavila famoznom misom na blagdan Svetog Josipa koja je, održana u vrijeme kada je lockdown već stupio na snagu, kasnije kulminirala povećanim brojem zaraženih.
Istovremeno, masnu novčanu kaznu – a 8 tisuća kuna to svakako jest - naplatila je seljaku nedaleko Varaždina koji je u samoizolaciji, zatvoren u kabini svojeg traktora sam kao duh, išao odvesti gnoj na njivu. Policija je proganjala ljude koji su krenuli u šetnju. Prijetilo se tulumima iza zatamljenih stakala, govorilo o bioterorizmu.
Različita mjerila nastavljena su i nakon što je ukinut strogi lockdown. Kako je vrijeme odmicalo, a broj zaraženih rastao, postalo je jasno da Hrvatska pod hitno treba postrožiti epidemiološki režim.
Ovaj put se tome ispriječio Dan sjećanja na Vukovar. Jer, znamo to i bez da nas poduče članovi Stožera, što nam svima Vukovar znači. Pa tako zabranjivati kolonu koja obilježava tragediju Grada heroja, i u kojoj svake godine okupi nekoliko tisuća ljudi nije imalo smisla. Da stvar bude gora, postoji dosta indicija da upravo zbog vukovarske kolone Stožer nije na vrijeme propisao straže mjere i za ostatak Hrvatske. Izgubivši pritom dva do tri ključna tjedna koja su nam mogla – da su stroži propisi doneseni krajem listopada ili početkom studenog – pomoći da ne zasjednemo na neslavno prvo mjesto po najvećem broju zaraženih u čitavoj Europi. Da se ne osramotimo. I da uspijemo sačuvati pokoji život više.
Država za to nije imala snage, volje ni hrabrosti. Zato danas plaćamo tako visoku cijenu. I u broju oboljelih, i po broju preminulih.
Mjere su na koncu donesene. Na žalost prekasno. Gorak okus u ustima je ostao.
A onda je na scenu nastupila odluka o ponoćkama. Odjednom je postala važnija duhovna okrjepa nego bitka protiv epidemije u kojoj Hrvatska već mjesecima srlja iz poraza u poraz. Uskrs, najveći i najvažniji blagdan kršćanstva, prošloga se proljeća mogao slaviti sa zatvorenim crkvama. A ove se zime Božić mora, naprosto mora, obilježiti sa misama na kojima će biti više od 25 ljudi.
Hrvatska nije Poljska, pa je ovakva nelogična odluka povrijedila zdrav razum i vjernika i nevjernika. Javit će se sada, u to nema nikakve sumnje, i građani koji će se žaliti da je njihov duševni mir narušen jer ne mogu ići u, recimo, teretanu. Kojima je odlukom Stožera zabranjen rad. Mogli bi se javiti i oni kojima je narušena duševna potreba da se druže sa prijateljima u kafiću. Njima je odlukom Stožera također zabranjen rad. Žalit će se i obitelji koje za Božić ne mogu vidjeti svoje roditelje. Njima je država uslijed COVID-19 pošasti drakonski ograničila kretanje.
I tako unedogled. Ne zato što građani smatraju da zabrane kojima su okruženi nemaju smisla. Nego zato što vide da se nekima gleda kroz prste. Vide nelogičnosti. Nepošten odnos. Pa i nepravdu.
Podrška koju je među građanima u svim istraživanjima do sada imao Stožer je visoka. I doista je prava šteta što svojim odlukama čini sve da ona u tjednima koji slijede postane što manja.