Oće l' netko i nas pogledati, srušilo se i kod nas, uspjela je jednom lani nekoliko dana nakon potresa na Baniji pred kamerama zavapiti Klementina Karanović, načelnica Općine Majur, mjestašca nedaleko Kostajnice uz Unsku prugu, nekih četrdeset kilometara istočno od Siska.
A kako da ljudi čuju za, recimo, neko tamo majursko naselje kad ni jednog grada središnje Hrvatske nema niti na meteorološkoj karti. Kamere su, sjećate se, ostajale zgranute pred porušenim zgradama i razvaljenim cestama gradova pa je i sva pomoć stizala u tri središta.
- Manja mjesta ostala bi prilično nezbrinuta da nije bilo nas općinskih načelnika - kaže Karanović, koja nas je dočekala sretna što ih se i nakon godinu dana netko sjetio.
Ipak, priznajemo, ne bismo ni mi da nismo doznali da u njezinu mjestu žive dva tinejdžera čije školovanje financijski pomaže jedan splitski poduzetnik.
On, kao i svaki pravi donator nerado o tome govori, pogotovo ne želi javno spominjati svoju firmu, no mi već znamo da se zove Mirko i da je jednoj obitelji u Majskom Trtniku pokraj Gline izradio projektnu dokumentaciju za novu kuću, o čemu smo i pisali.
- Ja sam vidio gospođu Klementinu na televiziji, kontaktirao sam je i pitao što bi općini trebalo, a ona mi je sugerirala da pomognem jednoj obitelji s četvero djece.
Dogovorili smo da to bude stipendija za braću blizance, ukupno 1700 kuna mjesečno. Mi smo u firmi pristali, a ne znamo uopće koji su to ljudi, nikad ih nisam vidio. Do Majskog Trtnika sam bio više puta, ali do Majura nikada ne stižem. Jednom ću otići da se upoznamo – ispričao nam je Mirko.
Električar i stolar
Zato smo mi potegnuli do Majura, gdje smo upoznali obitelj Gudek. Sin Ivan se školuje za električara, a Stjepan za stolara. Jedan svaki dan putuje u Kostajnicu, a drugome je škola u Sisku, gdje ponekad ostane na spavanju kod rodbine.
- Zašto je baš njih dvojicu predložila za stipendiju - pitamo Klementinu.
- To su jako vrijedni dečki, oni svima tu pomažu i mislim da je to bio dobar prijedlog jer novac ide u prave ruke. Ljudi su vrijedni. Mlađa kći im ima zdravstvenih problema, radi nje su često u Zagrebu po bolnicama, otac je trenutno bez posla, majka radi u pekarnici. Izdržavaju troje školaraca, a znate već kako je to – govori nam načelnica.
U Majuru je, kaže, puno samačkog i starog stanovništva, općina su s najnižim vitalnim indeksom u zemlji, što znači da se godišnje jedno dijete rodi, a dvadeset i sedmero ih umre.
- Ove godine je troje novorođenih pa, eto, imamo porast od tristo posto – smije se Klementina.
Svaka obitelj s djecom je dobrodošla i to jedan od razloga zašto je donatoru predložila braću Gudek.
U Majuru je u potresu stradalo više od sedamsto kuća, stotinu i dvadeset tri su s crvenom oznakom, dakle, neuvjetne za život. Upravo se iz sredstava Europske unije dovršavaju čvrsti objekti, a za osamdesetak ljudi dopremaju se obroci preko Županije i Ministarstva.
Toliko nas je unazadilo
Tu je još sto pedeset kuća označeno žutim naljepnicama, a 460 ih ima zelenu etiketu. Takvima su obnovljeni dimnjaci, pomalo neprirodno se bijele na krovovima.
Mjesecima poslije potresa nije se čulo nijedno crkveno zvono, a dvije su tu katoličke i dvije pravoslavne crkve. Nekada su imali područnu školu, a sada sva djeca idu u Kostajnicu. Dok je nastava bila online, problem je stvarao izostanak signala, ali kao da su ga nakon potresa pojačali, kaže Klementina.
- Sve nas je ovo s potresom toliko unazadilo, a još se nismo ni od rata oporavili – rezignirana je.
Sama je kao petnaestogodišnjakinja proživjela teško prognaničko razdoblje, ostala je u ratnom vihoru i bez bliskih članova obitelji, ali kao agronomkinja se ipak vratila u opustjeli rodni kraj uz rječicu Sunju.
Osim u državnim službama i nešto malo privatnih tvrtki, nekih stotinjak radnika zaposleno je u drvoprerađivačkom pogonu. Nema niti poslova, a niti radnika. Mjesni kamenoklesar pronašao ih je u Kirgistanu, a jedan privatnik zaposlio je nekoliko Nepalaca.
Na 68 kilometara kvadratnih ima jedanaest naselja, ali tek tisuću i po stanovnika! A ljudi su tu vrijedni, na općinskom grbu je mrav.
- S razlogom – ponosno će Klementina.
Ne radi prvi put, spretan je
Gudekovi stanuju u oronuloj ciglenoj kući naselja Stubalj na broju 39. Zatječemo muški dio obitelji u dvorištu, iza kojeg se prostiru sada ogoljeli šljivik i bašta. Pripremaju u koritu odojke za blagdansku trpezu.
Ocu Joži pri ruci je Stjepan, jer Ivanu vlak iz Siska stiže tek nešto iza tri. Vidi se da sedamnaestogodišnjak to ne radi prvi put, spretan je. Sigurno struže čekinje nakon šurenja u buretu iz kojega se još puši. Odojci su bijeli kao snijeg, samo snijega, nažalost, nema.
- Više ni meso ne možeš pošteno osušiti otkad nema pravih zima - govori majka Nada.
Kaže, blagdanski se jelovnik ipak nikada nije zaobišao, a bilo je i težih dana.
Uvodi nas u kuću, nudi kavom, a mi je potičemo da priča o sinovima.
- Oni znaju sve, već kao dvanaestogodišnjaci su išli s ocem po drva u šumu. Znate, ne pitaju koliko treba ponijeti i šta treba uraditi. Čak se i ljutim ponekad, jer pretrpaju se poslom i teretom.
Eno, muž mi ima ozbiljnih problema s kičmom, morat će na operaciju, a sve je to od rada. On je inače automehaničar, ali radio je u drvoprerađivačkoj djelatnosti.
Promijenio je više poslova, ali zna svašta, sve je on ovo po kući sam radio, a uz njega i njih dvojica – pokazuje majka Nada laminat, pločice, zidove...
Zidovi napukli, prozori spali
Zidovi su od potresa napukli, prozori spali, hladno je, peć se loži na najjače, a Joža je ojačavao temelje kuće u strahu od podrhtavanja.
- Uuuu, toliko ih je već bilo da smo se navikli, samo osjetimo one preko tri – kaže Nada.
Ponosna je na svoje dečke jer su i sportaši i članovi motorističke Tomos grupe, pomažu i vatrogascima...
- Nisu neki briljantni đaci, ali nikada godina nije bila u pitanju, znali su dugo vući jedinicu, ali uvijek bi je ispravili pred kraj godine. Ali znam da kruha gladni neće biti – pričljiva je majka, dok su Joža i sinovi nešto škrtiji na riječima.
Oni rađe ne bi puno govorili, ne bi se ni slikali. Ivan nije htio pozirati kraj motora jer - nije čist! Njemu u školi ne ide hrvatski, priznaje, a Stjepan, kaže, nema problema ni sa jednim predmetom, što izazva smijeh. Pomogao bi bratu u hrvatskom, ali nema vremena.
Ivan ima praksu na klima-uređajima pa preporučujemo i jednome i drugome da izuče svoje poslove, jer kao majstori neće morati preko granice, dovoljno je da pred sezonu dođu, zašto ne, baš u Split.
Papiga Roko
Za Split ih, osim donatora, veže još jedna obiteljska epizoda. Pričaju nam da je 12-godišnja kći Natalija za boravka u bolnici zbog problema sa srcem u sobi bila s jednim dječakom čiji roditelji imaju prijatelja u Splitu koji je, pak, vlasnik pet shopa.
- Ona je govorila kako voli papige, ljudi su zvali u Split i papiga je stigla. Zovemo je Roko, naravno – upoznaje nas Nada s tigricom u kavezu koja se raskreštala kao da zna da o njoj govorimo.
I tako, sve neki lijepi darovi za Gudekove stižu s mora koje se odavde čini daleko kao Amerika. Ne zato što stvarno jest već zato što je zamro promet na tračnicama prema jugu. Nekada se iz Zagreba najbrže za Split putovalo željeznicom preko Bihaća, vlak je prolazio kroz Sunju, Kostajnicu, stanica je bila i u Majuru.
Nekada je u Kostajnici bilo jakih firmi i ljudi iz ovoga kraja su bili itekako zaposleni. Danas su tu ostali uglavnom umirovljenici čije obitelji su daleko. Neki od njih su u kontejnerima, gdje i umiru. Puno raseljenih za vrijeme rata nije se nikada vratilo, a mnogi i dalje odlaze.
Pronašla sreću u Njemačkoj
Najstarija kći Gudekovih, 22-godišnja Kristina, sreću je pronašla u Njemačkoj, udana je i brine se sama za sebe, što je veliko olakšanje za roditelje. Jer teško je s mizernim primanjima. Stoga su zahvalni, kažu, svome donatoru, novac im svakako puno znači.
- Djeca ne traže puno, skromna su. Stipendija im je uglavnom za gablec, prijevoz i još ponešto. Samo, znate kako je, sve troje trebaju internet i telefone, dok taj račun platimo već nam je puno, a da ne govorim šta im još sve treba. Mi smo zahvalni našoj načelnici da je odabrala baš naše dečke, kao i čovjeku koji nam uplaćuje novac. Mislim da je svatko tko zna za koga i za što daje ispravno postupio jer mnoge su se donacije nakon potresa raspršile kojekuda – zaključuje Nada.
I točno je, pomoć je Baniji isprva stizala u ogromnim količinama, zatim je sve pomalo jenjalo. A ovo je priča o donaciji koja traje, koja svaki mjesec stiže u Majur točno u dan. Braći Gudek novac će iz Dalmacije biti uplaćivan do mature, što vjerojatno za splitsku firmu nije puno, ali njima je golemo.
- Nekada sam i ja živjela u Splitu, točnije u Kaštelima - iznenadi nas načelnica Karanović.
- Igrala sam, znate, nogomet pa sam jedno vrijeme bila u kaštelanskom klubu...
I tako, mali Majur i Split, eto, više nisu povezani prugom već onim što upravo zazivamo o Božiću. Ljudskošću, toplinom, solidarnošću... U crkvi sv. Mihovila zvona se opet čuju.