Iznajmljivači apartmana već godinama su hit zanimanje. Teško je naći obitelj, ma koliko mala i financijski neovisna bila, u kojoj se netko ne bavi iznajmljivanjem apartmana, kao što je prije bilo teško naći familiju u kojoj nitko nije radio u škveru ili “Jugoplastici”. Jer vremena su se promijenila, industrijalizaciju je zamijenila turistifikacija.
U vrijeme industrijalizacije, dakle u prošlome mileniju, iznajmljivači soba bili su rijetko zanimanje, prava turistička avangarda, “barakaši”. Daleko od toga da tada u Splitu nije bilo turizma, dapače, ali on je bio orijentiran na hotele. Tek su rijetki oko kolodvora šaputali: “Soba, momak” ili “Soba, curo”, odnosno “Rooms”, “Zimmer”, “Camere”, tonom i diskrecijom kojim su se švercale karte oko kina ili kojim se danas oko Pazara preprodaju cigarete bez markice. Iznajmljivali su oni Englezima, Nijemcima, Talijanima, Česima, cijeloj bivšoj Jugoslaviji i Pokretu nesvrstanih.
U to vrijeme, kada je uglavnom putovao svijet bolje platežne moći, iznajmljivale su se sobe, a ne apartmani, koji su tada bili iznad mnogima preskupe hotelske sobe. Hoteli su imali tek nekoliko apartmana, često i takozvane predsjedničke, a danas je apartman temelj svega, dostupan svakome od 10 eura naviše. Apartmani danas niču u bivšim dućanima, zanatskim radnjama, pa i šupama.
Tadašnji iznajmljivači soba bili su vezani za hotele, za one koji tamo nemaju mjesta bilo zbog zauzetosti kapaciteta ili zbog slabije platežne moći. Njihove sobe i sobice bile su hoteli za siromašne, dok su danas obične hotelske sobe postale apartmani za bogate.
Spontani avanturisti
Iznajmljivanje soba bila je dopunska djelatnost za one koji su htjeli upotpuniti kućni budžet. I nije im bilo neugodno stajati na ulici i šaputati: “Sobe, Zimmer, Rooms, Camere”, što bi nekoga tankoćutnijeg ili snoba podsjetilo na dilanje ili nuđenje usluga u Đardinu. Ali kako je uglavnom bila riječ o starijim gospođama i pokojemu gospodinu, o tome nije moglo biti riječi. To zanimanje i sada bi vjerojatno dobro došlo nekim umirovljenicima da si poprave sramotno tanke budžete, a sigurno je unosnije od skupljanja boca.
Izvan Splita takve iznajmljivače još se i danas može vidjeti na Jadranskoj magistrali, otprilike često kao što se vidi netko tko kucka po pisaćoj mašini, s kartonom na kojem piše “Sobe, Rooms, Camere”. Ili najčešće samo “Rooms” jer iznajmljivači soba i apartmana više ne moraju biti poligloti, dovoljan im je samo engleski jezik. Njega danas, u dozi koja je potrebna da se iznajmi smještaj, govore Nijemci, Talijani, Česi, Slovenci, Poljaci, Indijci i Kinezi, cijeli svijet u tranziciji.
Dok danas turistički promet teče avionima, kruzerima i autocestom, Jadranska magistrala svela se na lokalnu cestu. Ali bez nje se ipak ne može doći do mora i iako nije, kao u predinternetsko vrijeme, puna spontanih avanturista koji traže smještaj, još uvijek se može nešto ubosti. Ako iznajmljivač pri tome prodaje voće i povrće, ulje, vino i rakiju ili pak kukiča, vrijeme mu ne prolazi uludo.
Vožnja magistralom danas zapravo može biti zamjena za sobu ili apartman. Na dionici od Splita do Omiša mogu se odspavati dobra tri sata. Oni kojima treba malo više sna mogli bi, na primjer, krenuti od Trogira do Makarske, za tih šest do osam sati i najveći spavači lijepo će ubiti oko. Ritam vožnje je polagan, neće osjetiti ni izbočine ni krivine. I onda se mogu vratiti istim putem, da vozi suvozač ili suvozačica, a da oni odspavaju pa da osvježeni krenu u noćni život. Dakle smještaj im uopće nije potreban jer spavaju u kušet kolima, a za ušteđeni novac mogu popiti piće ili dva ili pojesti burger. Još je jeftinije ako ubiju oko u autobusu koji mili magistralom uz lake note s nekog od lokalnih radija.
Logično je da su se ti rani iznajmljivači soba poslije prebacili u iznajmljivače apartmana, koje danas iznajmljuju skoro svi, od čistačica do direktora. Oni su kao insajderi pri tome imali početnu prednost, baš kao što su i članovi Partije imali prednost u višestranačkom životu jer su znali kako stvari funkcioniraju od temeljnih ogranaka do središnjice.
Danas su se svi izmiješali, doajeni i početnici. Najvažnije je doći do gosta, bilo s iskustvom ili na mišiće. Neki od gostiju vraćaju se zbog dobre usluge, a ostatak se svodi na komunikaciju preko interneta. Vještina te komunikacije čini se najvažnijom, uz ukusno uređenje interijera, njegove verbalne, foto i videoprezentacije te formiranje cijene.
Jezici i mreže
Nužna je dobra i kontinuirana komunikacija mailom, tekstualnim ili zvučnim porukama, pa i uživo. Kako su se prije morali služiti stranim jezicima iz lige petice, danas moraju vladati s nekoliko društvenih mreža, od Facebooka i Instagrama do Twittera i Telegrama. Živog razgovora telefonom je manje, takav je globalni komunikacijski trend, osim toga iznajmljivači i gosti gotovo podjednako kvalitetno natucaju engleski, a Google još nije izbacio prevoditelja za živi razgovor (ekipa iz Silicijske doline, što se čeka?!).
Među ostalim iznajmljivačkim aktivnostima, osim čišćenja, koje obavljaju sami ili ga outsourcaju, tu je i odlaženje pred goste, koji su, kao i u svakoj uslužnoj djelatnosti, uvijek u pravu, pa makar se zvali Dragan Dabić, alias Radovan Karadžić. Turisti nisu puristi, ni romantičari, ne broje oni zvijezde nego zvjezdice. Po zakonu velikih brojeva i stanju duša, među stotinama gostiju koji prođu kroz apartman mora se naći i pokoji koji je imao teško djetinjstvo, koji pije rakiju kao vodu ili cijepa dlaku načetvero. A iznajmljivač i tada mora ostati ljubazan, nasmiješen i profesionalan jer zna da takvi često najstrože ocjenjuju ili se znaju iskaliti na domaćinu kao i na inventaru.
Gosti više ne ostaju sedam ili 15 dana, od subote do subote. Kako lako mijenjaju poslove, tako mijenjaju i odredišta i apartmane. Koje naravno treba očistiti i ponašati se prema svakom gostu kao da je jedini. Ako u tome pretjeraju, iznajmljivači mogu postati preservilni. Uza sve to, naleti i poneki inspektor.
Pa neka netko onda kaže da je posao iznajmljivača apartmana lagan. Nije baš kao nekada da pogledaš svoja tri aprtmana i kažeš: “Dobro jutro, 200 eura”. Pjesma “Zimmer frei” Hladnog piva idealizirana je slika njihova života, ali nije realna. Ona je odlično pogodila trend, ali ne i njihovu veliku individualnu aktivnost.
Zato i ne čudi da iznajmljivači apartmana, osim posezonskoga brojanja utrška i pravljenja planova za nova poboljšanja ponude, imaju potrebu i sami negdje otputovati, biti gosti drugih apartmana. Baš kao što konobari, nakon dugoga služenja drugih, imaju potrebu otići u drugi lokal da ih služe. Iznajmljivači putuju najčešće u posezoni, kada je najpovoljnije i najslađe. Sve je jeftinije, a imaju i novca, guštaju, bave se “iznajmljivačkom špijunažom” ili s domaćinima razmjenjuju poslovna iskustva, anegdote i žalopojke.
Prema prirodi svoga posla, iznajmljivači moraju biti otvoreni, ne birati goste po političkom i svakom drugom opredjeljenju, naciji, rasi ili svjetonazoru. Zato po definiciji naginju Popperovu otvorenom društvu iako vjerojatno nikakav inicijalni kapital nisu ni tražili ni dobili od Sorosa.
Prst u moru
Iznajmljivači ne smiju imati rasne predrasude. More pripada svima, a prst uronjen u njega veza je s cijelim svijetom, što obalna mjesta čini otvorenijima od kontinentalnih. Tek se poneki pokazao kao krut da ne želi gay parove kao na zadarskom tržištu. Može se čuti i da netko ne voli Indijce ili Korejce i njihove mirise jakih začina, ali to se govori uz kavu i ispod glasa u krugu poznanika.
S druge strane, onima koji iznajmljuju prostore u kojima žive nije lako spavati na jastucima, preko kojih su prošli deseci glava sa soli u kosi, te na madracima i lancunima na kojima je nemirne ljetne noći provodilo isto toliko znojnih tjelesa. Baš kao i na WC-ima i u kupaonicama. To je puštanje ljudi u initimu doma, kao što je s pandemijom i radom na daljinu u nju ušao i posao, često puno slabije plaćen od iznajmljivanja apartmana. Rasni iznajmljivač bi rekao da su to finese, a tko previše drži do finesa, nikad se nije i neće obogatiti. Kratko i jasno.
Najveća mana može im biti da zbog vlastite zarade ne mare za okoliš pa ga devastiraju, betoniraju plaže i privatiziraju javne površine, šire se u visinu i širinu za apartman ili bazen više. Gramzivost može dovesti do izbacivanja podstanara s početkom ljeta ili prevelikog pumpanja cijena, što se vidjelo i sada kada je porast njihovih i ugostiteljskih cijena značajno podigao stopu inflacije.
Teško je pretpostaviti kakva će biti budućnost iznajmljivanja. Sadašnji uspješni iznajmljivači mogli bi postati hotelijeri ili sasvim promijeniti posao ako se tržište iscrpi, a sadašnji apartmani ostanu prazne ljušture kao socijalistički proizvodni mastodonti.
Ako priroda ne bude mogla izdržati ovoliku gradnju i devastaciju, neki od sadašnjih snalažljivih iznajmljivača vjerojatno bi među prvima mogli postati ekolozi i aktivisti za vraćanje prirode u prvobitno stanje. Jer preživjeti se mora, a njima je brzina važna i već su se iskazali u prilagodbi. •