Roditeljima koji svoje mališane ne podučavaju da jednoga dana moraju napustiti Hrvatsku trebalo bi oduzeti djecu. Zašto? Zato što naši potomci mogu imati budućnost samo ako postanu strani plaćenici. Oni koji ostanu doma bit će hrvatski potplaćenici i mogu se frigati. Tako je bilo, tako jest i tako će biti, sve dok HDZ ostane na vlasti. A on je, zna se, endemsko, neiskorjenjivo zlo.
Istinabog, jednom u deset godina može se dogoditi da izgubi izbore, ali će se već u sljedećem ciklusu vratiti na vlast, jer je naša oporba kilava, uboga, jadna i raspršena. Tko tu činjenicu ne objasni svome klincu, naprosto je zakazao kao roditelj. Ne kazati svome mališanu da u središnjici HDZ-a sjede barbe koje djeci kradu budućnost isto je kao uskratiti kćeri ili sinu ručak. I da u nas postoje ozbiljne institucije pravne države - a ne postoje jer je HDZ i njih oteo - morale bi reagirati, pozvati na razgovor oca ili majku ili oboje, koji su tako strašno zapustili svoje čedo, i započeti proces oduzimanja djeteta.
Odgovorni roditelji svoje potomke od malih nogu usmjeravaju na neizbježan odlazak u bijeli svijet. Držeći se one da nikad nije prerano započeti učenje stranih jezika, još im u kolijevci šire lingvističke vidike i ponavljaju: “Felicissimo di fare la sua conoscenza.” Na izlete s njima ne odlaze u prirodu, na planine ili otoke, nego na aerodrome ili kolodvore da se djeca na vrijeme, dakle odmah, suoče s kaotičnom užurbanošću tipičnom za takva mjesta, pa da poslije ne razviju otpor ili strah od njih. Konačno ili prije svega, svakoga ih dana tjeraju gledati večernji televizijski dnevnik, svejedno koji, da bi mališani mogli ako ne baš razumjeti, a onda barem intuitivno naslutiti razmjere užasa koji ih čeka ostanu li u domovini jednom kad odrastu.
Peđa kao Godzila
Trend odlazaka uzeo je tolikoga maha da su hadezeovci počeli pokazivati prve znakove panike. Ako svi odu iz zemlje, a kako je krenulo, mogli bi, u zemlji ćemo ostati samo mi, kontaju članovi takozvane stožerne stranke. Od čega ćemo živjeti, kome ćemo onda krasti ako od sve imovine preostane samo naša, pitaju se užasnute hadezenjare. Zato je nekidan Plenković drobio o misterioznim vanjskim utjecajima koji presudno oblikuju duh i djelovanje naše oporbe i medija. Dijabolični centri moći naše političare i novinare tretiraju kao puke marionete, pa se tako, primjera radi, i Peđa Grbin i moja malenkost klatarimo na koncu kojim upravljaju nepoznati lutkari (kako je Grbin od mene značajno viši, noge mu često zapinju i koljenima udaraju o pod; moji, pak, ekstremiteti više su u zraku nego na zemlji, poskakujem i lebdim zagledan u SDP-ova lidera koji ponire i pada kao Godzilla nakon raketnog udara).
Naravno, naša podložnost vanjskim utjecajima nije se stvorila niotkuda. Ona je potpomognuta izdašnim novcem koji nam kapa iz istih centara moći. Nitko nikada nije radio u korist strane sile iz iskrenog uvjerenja, nego za pare, pa nećemo ni mi. Pokojni Boško Petrović ovako je uzvraćao škrtim naručiteljima njegovih glazbeničkih usluga: “No schilling, no feeling.” Mi hoćemo, umijemo i znamo rovariti protiv vlasti, ali za to želimo biti pristojno plaćeni, kao što i jesmo, jer smo, naravno, strani plaćenici. Prosto ko pasulj, rekli bi Srbi (vulgarno kao grah, preveli bi Hrvati).
Kleptomanija i šovinizam
Zato Plenković trubi, raspiruje paniku, priprema teren za obračun s oporbom i medijima... Sve mu je to, naravno, suvišno i uzaludno. Oporbi ne treba batina vlasti da bi se razmrvila u prah, novinari, pak, već desetljećima biračima ove zemlje pokazuju očito, da su kleptomanija i šovinizam upisani u DNK HDZ-a, ali sve zaludu, kad je pola glasača vladajuće stranke kupljeno radnim mjestima i drugim povlasticama, a druga polovica ne razumije bože tebe.
Premijer bi, dakle, mogao mirno nastaviti živjeti po starome, što će reći spokojno gledati kako ova zemlja ide nizbrdo, a njezini građani kojekuda, ali je iz nekog razloga sve nervozniji. Još uvijek je teško reći što ga više nervira, činjenica da njegovi kradu lopatama ili činjenica da sve više vijesti o tome dospijeva u novine. No, nastavi li pokazivati ovolike znakove nervoze, sve će manje ljudi sačuvati vjeru kako su ga rečene lopate mimoišle.
On, naime, dobro zna da HDZ-u lupeština ne može doći glave, jer je ona još od barakaških dana ključna sastavnica partijskog identiteta. Ali zato može doći pojedincima. Koji se, svjesni te mogućnosti, počinju nervirati, pa im svašta pada na pamet. Recimo, strani plaćenici koji zaista postoje, ali ih nije stvorio nitko drugi nego HDZ istjeravši ljude iz zemlje. •