Urugvajski pisac Eduardo Galeano (1940. – 2015.) u Hrvatskoj nije osobito poznat, a da prije pet godina Iris Illyrica nije objavila njegovu odličnu poetsku "Knjigu zagrljaja", bio bi potpuno nepoznat. Isti nakladnik objavio je sada "Otvorene vene Latinske Amerike", s podnaslovom "500 godina pljačke jednog kontinenta". Iz nje se već pet desetljeća nadahnjuju Latinoamerikanci i čitatelji s raznih strana svijeta, već je godinama prisutna i na srpskom tržištu, a od ove godine i na hrvatskome.
Galeano, koji je počeo kao novinar, a s 28 godina postao urednik, "Otvorene vene Latinske Amerike" objavio je 1971. godine, u vrijeme brojnih previranja. Taj antikolonijalni manifest i knjigu latinskoameričkog proljeća, koju su neki intelektualci opisali kao "Bibliju koju svaki stanovnik Južne i Srednje Amerike mora pročitati", sam je pisac nazvao političkom ekonomijom za široke mase. Ona je, kaže, napisana da bi ljudi razgovarali, a čita se poput ljubavnog ili viteškog romana.
Galeano ju je napisao u svojoj tridesetoj godini, u nepuna tri mjeseca, dok je paralelno radio na fakultetu, uređivao knjige i časopise. Za knjigu je dobio posebno priznanje latinskoameričke književne nagrade "Premio Casa de las Américas". Nakon vojnog udara 1973. u njegovu Urugvaju, pisac bježi u Argentinu, međutim, i tu 1976. slijedi vojni udar pa se seli u Španjolsku, u kojoj je napisao također kapitalno djelo "Sjećanje vatre". Nakon pada diktature 1985. vraća se u Urugvaj.
"Otvorene vene Latinske Amerike" bile su zabranjivane u Urugvaju, Argentini i Čileu, ali čitale su se na raznim stranama svijeta evo do danas. Knjiga je dio obvezne literature na studijima latinskoameričke povijesti, antropologije, sociologije, geografije i politologije, ma koliko bili, po Galeanovim riječima, amerikanizirani.
Tajna uspjeha
Autorica predgovora, spisateljica Isabel Allende, napisala je za hrvatsko izdanje da je s tom knjigom i Nerudinim "Odama" pobjegla iz Čilea nakon vojnog udara 1973. Sam pisac navodi primjere važnosti i recepcije te knjige. Jedna je žena pobjegla iz Santiaga tijekom masovnih ubijanja, zamotavši knjigu u bebine pelene, a jedan je student u Buenos Airesu, koji nije imao novca da je kupi, tjedan dana obilazio knjižare i u svakoj pročitao po dio.
Svjetski odjek imala je kad je predsjednik Venezuele Hugo Chavez knjigu poklonio Baracku Obami. Šteta što velik dio onih za koje je Galeano pisao, na primjer sirotinja u Boliviji ili Brazilu, često nepismena, nema vremena za čitanje i ne živi dovoljno dugo da dočeka čitateljsku dokolicu.
Tajnu uspjeha knjige ne treba puno tražiti. "Otvorene vene" obrađuju životno važnu tematiku, a talentirani i nadahnuti pisac, koji je ujedno i isti takav novinar, dobro vlada poviješću, ekonomijom i podacima. Kod Galeana je riječima tijesno, a podacima i idejama široko, poglavlja ove velike knjige su najčešće pet-šest kartica, kao za novinski tekst. Kao novinar Galeano je prošao cijelu Latinsku Ameriku, razgovarao s dosta utjecajnih ljudi, a i s puno više onih neutjecajnih, pročitao važne knjige i upoznao važne autore, pa i Che Guevaru, a s druge strane riječ je zaista o odličnome piscu. Njegove sažete formulacije, slike i poante zadivljuju.
A o čemu Galeano piše u knjizi koja neke oduševljava i nadahnjuje već 50 godina, a neke tjera da je zabranjuju? Razlog je u podnaslovu: "500 godina pljačke jednog kontinenta".
Pisac zaista prati povijest od prvih osvajača Kristofora Kolumba, Hernána Cortésa i Francisca Pizarra. To je povijest besprizorne pljačke, brutalnih zločina i ubojstava, pa i genocida, slijepe pohlepe, očajnih ratničkih i radničkih sudbina.
Sve je počelo kad je Kolumbo došao sa šačicom konjanika, 200 pješaka i psima dresiranima za napad na Indijance. Galeano piše kako je procjena da je više od pola Indijanaca umrlo pri prvom susretu s Europljanima od njima nepoznatih zaraznih bolesti. Prije dolaska Europljana procjena je da je Indijanaca bilo 70 milijuna, za 150 godina broj im je pao na 3,5 milijuna. Osim bolesti i ubojstava, ubio ih je pretežak, ropski rad.
Inke i drugi plašili su se oklopljenih vitezova, konja i topova, što se uklapalo u fatalističke dijelove njihovih vjerovanja. Cortés i ostali pohlepni pljačkaši, gonjeni mitom o Eldoradu, bili su zaprepašteni količinom zlata koje su vidjeli. Zbog njega su bili spremni na najokrutnije zločine i nečovještvo. Uopće nisu bili impresionirani visokom kulturom i civilizacijom tamošnjih naroda, najvrjednije umjetnine topili su samo zbog zlata.
Španjolska, u kojoj se u to vrijeme provodila inkvizicija i istjerivanje Arapa i Židova, vodila je pohode i kruna je ubirala glavninu prihoda. Ali kako je bila rastrošna i nepoduzetna, 65 posto prihoda išlo je bankarima i stranim vjerovnicima, Flamancima, Nizozemcima, Englezima, Đenovljanima.
U gradu Potosiju u Boliviji pronađena je golema žila srebra pa se, kako piše Galeano, u Sevillu između 1503. i 1660. godine iskrcalo 185 tona zlata i 16.000 tona srebra, triput više od europskih zaliha. U Potosiju su bogati i razmetljivi skorosteci od srebra gradili oltare, čak i ulice popločavali njime, dok su Indijanci radili kao robovi. Nakon iscrpljivanja nalazišta, i u Potosiju kao i drugim takvim gradovima u Latinskoj Americi ostale su pustoš i bijeda. S druge strane, Portugalci su nesmiljeno pustošili po Brazilu.
Osim zločinačke prirode i pohlepe konkvistadora i njihovih režima u onome što je Karl Marx zvao prvobitna akumulacija kapitala, fatalno je bilo za Latinsku Ameriku što je bila bogata rudama, zlatom, srebrom i kositrom, poslije i naftom. "Indijanci su bili i još jesu žrtve vlastita bogatstva", piše Galeano i dodaje da je to izvlačenje bogatstva spriječilo da se u tim zemljama Latinske Amerike stvori industrijski kapital te da se one industrijski razvijaju.
Bogaćenje na zajmovima
Uništavanje kontinenta odvijalo se i preko poljoprivrede, najprije šećernom trskom, čije je sjeme donio Kolumbo. Ta biljka dugoročno ubija zemlju, piše Galeano, ali briga kolonizatora za to kada je šećer tada imao status bijeloga zlata. Plantaže šećerne trske posađene su u Dominikanskoj Republici, na Jamajci, Haitiju i drugim zemljama. Prihod je išao u kolonije, ropski su radili domoroci. Ista se priča poslije ponovila s kakaovcem, bananama i drugim.
Nakon Španjolske, Latinsku Ameriku preuzeli su industrijski najrazvijeniji Englezi, koji su se obogatili i na zajmovima Španjolskoj i Portugalu i izvozu svoje robe u njih. Kad su u srazu s Argentinom imali žrtava, pragmatični Englezi s ratnog su preuzimanja prešli na ono s diplomatima, bankarima i trgovcima. Uz šećernu trsku i kakaovac, oni su se u Brazilu bacili na kaučuk, čiju su proizvodnju prijevarom prebacili i u Maleziju. Domaćim veleposjednicima davali su manji dio, glavninu su uzimali sebi, a radnici su radili za najnužniju hranu.
Kako im je nedostajalo radnika, a bavili su se i prijevozom robova iz Afrike, onda su i njih doveli da rade, neovisno o tome što je od 70.000 robova prijevoz preživjelo njih tek 46.000. U Londonu su tada, piše dalje Galeano, zlatari prodavali ogrlice za crnce i pse. Paralelno s tim uništavali su na kontinentu jaku tekstilnu industriju, kopirali uzorke i tkanine te, kako su sebi isposlovali manje poreze, jeftinijim tkaninama vlastite proizvodnje ovladali tržištem.
Poslije na scenu u velikom stilu stupaju Amerikanci, koji su i prije Kissingera Latinsku Ameriku smatrali svojim stražnjim dvorištem i prijetili drugima da joj slučajno ne prilaze. Apetiti SAD-a prema Latinskoj Americi pokazali su se najprije 1815. aneksijom meksičkih država Teksasa i Kalifornije, a Meksiko je u ratu već bio izgubio još šest država, uključujući Kolorado i Arizonu. Zavladali su Ameri i Panamskim kanalom kao prolazom između oceana.
K tome, marinci su oko Prvog svjetskog rata intervenirali i u Meksiko, a SAD je 1954. sudjelovao u puču u Gvatemali koji su nazvali "oslobodilačkom operacijom". Iz te iste Gvatemale 11 godina poslije, s 40.000 marinaca, napali su Dominikansku Republiku. SAD je stajao iza niza vojnih udara na kontinentu, iz straha od dolaska komunista na vlast. U 20 godina uspjeli su Haiti betonirati u bijedi...
No pravi biznis preko tvrtke United Fruit ostvarivali su s voćem; od banana je 10 posto ostajalo proizvođaču, ostalo je išlo drugamo. Ali najveći biznis bila je nafta, čije su iscrpljivanje predvodili Standard Oil i druge korporacije. Sve to dovelo je do toga, piše Galeano, da su prosječna primanja stanovnika SAD-a sedam puta veća od onih u Latinskoj Americi i rastu 10 puta brže.
Tragovi petsto godina kolonijalizma mogu se pratiti i po državama. U najvećem, bogatom Brazilu najprije se krenulo s golemim plantažama šećerne trske koja je opustošila veliki dio zemlje. Potom je u 18. stoljeću otkriven rudnik zlata Ouro Preto, u kojemu se robovi iz Afrike uspijevali preživjeti punih sedam godina. Vlasnici su živjeli u luksuzu, prezirali zemljoradnju i proizvodnju, gušeći se u uvoznoj robi.
Onda je, zbog industrije guma, oko 1850. godine došao kaučuk, koji je na vrhuncu 1910. činio 40 posto brazilskog izvoza. Bogati i bahati vlasnici plantaža u goste su dovodili Carusa i palili cigare najvećim novčanicama, a radnici su radili za crkavicu. Poslije je, kao i obično, ostala samo pusta zemlja.
Golemi Brazil postao je najveći izvoznik kave, koju kontroliraju uglavnom strane kompanije i ne dopuštaju Brazilcima pristup na svoja tržišta, na primjer s instant-kavom. Brazil je bogat i željezom, koje kontroliraju velike američke korporacije, a one dižu cijenu čelika, a spuštaju cijenu rude. Korporacije kadroviraju i u vrhovima vlasti, uspijevaju gurnuti ili zaustaviti zakone.
Galeano je kritičan i prema Volkswagenovu projektu u Brazilu, pa ističe da on nije banana-republika nego "Volkswagen-republika". Kritičan je i prema ulozi Rio de Janeira, kao i glavnom gradu Braziliji u čijem se "savršenom urbanizmu" ne vide sirotinjska naselja na periferiji koja, po Galeanu, prate sve blještave uspjehe velikog kapitala. Zanimljivo je da je poslije Brazil s Argentinom prenio kolonijalni model za ostale države kontinenta, da preko njih ide uvoz i da ubire postotak. Naravno, kao i njegovi zapadni mentori.
Bolivija kao bol
Dosta je prostora posvećeno Boliviji, najsiromašnijoj državi Latinske Amerike koja je toliko pridonijela bogatstvu najbogatijih. A obogatili su se najprije na srebru, pa na kositru, od čijega su vađenja rudari Indijanci umirali s 35 godina. Španjolci su ih poticali da uzimaju koku, više su radili, a nisu morali ni jesti. Indijance koji su obavljali kućanske poslove u Boliviji su još početkom 20. stoljeća iznajmljivali preko novina, piše Galeano. Godine 1970. imali su cink, ali plaćaju im 1,5 posto vrijednosti rude. Bolivija je bol Latinske Amerike.
Uz nju je i siromašni Paragvaj, koji je danas znatno smanjen i zaboravljen. A jedino je njegov diktator De Francia odbijao strani kapital, pa su se u ratu protiv njega udružili i zadužili Brazil, Argentina i Urugvaj. Paragvaj je krvavo svladan, smanjen, a tri pobjednika u ratu grcala su u ratama kredita.
Za Meksiko pisac navodi da su se bavili voćem, pamukom i naftom, ali su im velike korporacije rušile cijene.
Rečenici "60 posto stanovništva Meksika ostvaruje manje od 120 dolara godišnje pa gladuje", nema se što dodati.
Elita Venezuele i njezina glavnoga grada Caracasa obogatila se na kakaovcu, a još više na golemom nalazištu nafte. Lokalni velikaši trošili su i razmetali se kao pijani milijarderi, a megakorporacije svoje su veće zarade diskretno spremale u trezore.
Kubu je bio pristisnuo šećer, na štetu odlične brodogradnje, pa i duhana. Ali Fidel Castro preokrenuo je te odnose. Argentina, kao i Urugvaj, proizvodi vrhunska goveda, ali na pampama ostane tek mala zarada, dok radnici nemaju novca za jedenje goveda koja uzgajaju.
Ekvador je država koja se može svesti samo na banane, dok za Gvatemalu Galeano kaže da je tu čovjek jeftiniji od svoga groba, dok u Hondurasu, piše, mazga košta više od zastupnika.
Čile, prvak bakra i salitre, "ovisniji je o Britaniji od Indije". Galeano u sadašnjem vremenu navodi da je Salvador Allende 1970. pokrenuo agrarnu reformu, koja pravednošću djeluje obećavajuće, baš kao i nacionalizacija rudnika cinka. Ali Allende je ubijen 1973., kao i drugi latinskoamerički pravdoljubivi reformatori, čime Galeanov iskaz dodatno dobiva na istinitosti i važnosti. Galeano u pogovoru iz 1978. navodi da su general Augusto Pinochet, krvavi pučist i zločinac, i njegovi "pinočetnici" rastočili Allendeovu agrarnu reformu, vrativši najveći dio zemlje veleposjednicima, a ostalo stavili na prodaju.
Nisu dobro prošle ni druge željno čekane agrarne reforme kojim bi se veleposjedi latifundiji i nešto manji minifundiji dali onima koji ih obrađuju. Najveća agrarna reforma bila je ona Josea Artigasa u Argentini i Urugvaju na početku 19. stoljeća, ali i njezine tekovine su umanjene.
Zbog svih tih radikalno eksploatatorskih odnosa, naravno, bilo je i pobuna. Takvo je bilo Kraljevstvo robova u Brazilu, ali ono, nažalost, nije dugo trajalo. Nije uspio opstati ni Tupac Amaru 1781. u Boliviji. Revolucija Emiliana Zapate u Meksiku trajala je 10 godina. Ipak, sve te pobune i revolucije vratile su vjeru u bolji život i pravednije odnose. Pobune, makar i intelektualne, nastavljene su i pod vojnim huntama, a nekolicini pisaca izgubio se svaki trag. Srećom, nije i Galeanu.
On je u više navrata u knjizi pokazao kako velike države zagovaraju slobodnu trgovinu, a same prakticiraju protekcionizam. Za razliku od država Latinske Amerike koje su pod prisilom ili korupcijom širom otvorile vrata stranim proizvodima, dajući velike olakšice kapitalu koji ruši cijene da bi ih trajno digao. Tako je u Čileu nakon privatizacije cijena mlijeka skočila četverostruko, a proizvođači su dobivali četvrtinu manje.
Galeano ukazuje na to da se uvoze stari, iskorišteni strojevi koji se prikazuju kao novi, koje se na koncu skupo i otkupljuje. Ali ima slučajeva da se, ako treba, koristi najmodernija tehnologija, ali uz najmanje moguće plaće. Strance se najčešće puštalo da ostvaruju goleme profite jer domicilne države navodno nisu imale novca da same to eksploatiraju. "Ovisni kapitalizam je putovanje s puno više utopljenika nego putnika... Razvoj je gozba s malo uzvanika, iako je blještavilo varljivo, a glavno jelo rezervirano je za strance", piše urugvajski pisac.
Povijest beščašća
Svoju su dozu kritike dobili MMF i Svjetska banka, kao produžene ruke SAD-a, koje uvijek zagovaraju rezanje plaća, ma koliko male bile, a prema Latinskoj Americi su neumoljivi. Osim toga, ne prolazi ono što ne odobre američke banke. Dobit iz Latinske Amerike ide vani, odakle se vrati u obliku zajma, piše Galeano.
Osim prema stranim bankama, kritičan je i prema financijskoj pomoći koja zapravo nije pomoć. "Smiju li paralitičaru ponuditi kolica oni koji su ga učinili takvim?" pita se on. Kolonijalnu situaciju opisao je ovako: "Dvadeset puta manje plaće nego u Detroitu, cijene triput više nego u New Yorku."
Ne treba imati puno mašte da se neke od ovih pojava prepoznaju u istočnoj Europi, kao i u Hrvatskoj, čija su bogatstva inertne i korumpirane elite prepustile stranom kapitalu, koji uzima veći dio, njima ostavlja manji, a radnicima i većini ono što ostane. "Naši buržuji su zastupnici stranih korporacija. Bolje nisu ni zaslužili", pisao je Galeano prije pola stoljeća i teško se s njim ne složiti danas.
U knjizi "Otvorene vene Latinske Amerike" Galeano nam je dao sustav, matricu u koju se dosta toga može uklopiti. Jest da je od objave knjige prošlo 50 godina, da je pisac bio tek 30-godišnjak, ali riječ je o štivu vrijednom čitanja, razmišljanja i kritičkog promišljanja. Odnosno, po autorovoj želji, razgovora.
Nekome će možda zasmetati što je riječ o piscu ljevičarskih opredjeljenja, koji se poziva na Marxov "Kapital" i Lenjinovu kritiku imperijalizma, ali knjiga je daleko od dogmatske. Svakako ostaje činjenica da se nakon čitanja "Otvorenih vena Latinske Amerike" mijenja optika promatranja velikih ekonomskih preuzimanja i "poslovnih pothvata".
I ovu opću povijest beščašća i knjigu gorkog prijekora, koja zaista mučno prikazuje krajnje granice pohlepe i iskorištavanja čovjeka po čovjeku, treba završiti s vjerom, kao sam pisac, zadnjom rečenicom iz njegova pogovora: "U povijesti ljudskog roda svaki čin uništenja prije ili poslije dobije odgovor u činu stvaranja."
