"'Otkad sam prebrodila karcinom, dvije vrste ljudi razlikujem... Zgrožena sam koga sve danas zovu glumcima, sve sami amateri i instagramuše. Ali rano sam shvatila da kod nas najbolje prolaze uguznici"

Prošla je godina otkad je glumica Ankica Dobrić (59) prebrodila tešku zloćudnu bolest i danas je posve aktivna u svojoj profesiji. Lani je odigrala ulogu u kazališnoj inscenaciji Kafkina “Procesa”, nedavno je igrala u RTL-ovoj seriji “Pogrešan čovjek”, žirirala je predstave na “Gumbekovim danima”, kao što će to uskoro činiti i na Festivalu glumca u Vukovarsko-srijemskoj županiji. U međuvremenu, izoštrila su joj se, kaže, čula, lakše filtrira i anticipira svijet.

- Primjećujem dvije vrste ljudi. One koji su kao vojska, oblik unutar kojeg nema ništa; hodaju i ne znaju zašto su to, samo odrađuju stvari. Druga vrsta su oni s dušom. Svoji su i mogu nešto učiniti na ovom planetu, popraviti i podići na viši nivo. Naravno, više je prvih.

Kad prođete kroz teško razdoblje u životu, kao što sam ja prošla, ljudi vam savjetuju da nešto mijenjate, činite odstupnicu, otputujete, no ja ne mogu mijenjati svoj život za neki drugi jer se moram brinuti za majku koja je, na žalost, završila u staračkom domu - kaže danas Ankica Dobrić.

Dogodilo joj se u životu, na žalost, da se nakon godina borbe s karcinomom dojke u trenutku kad joj se konačno zdravlje vratilo, morala suočiti s majčinim zdravstvenim stanjem.

Gluma kao lijek

- Mama ima 83 godine i u kratkom vremenu slomila je kuk, imala emboliju, slomila rame pa lakat. Vodeći je liječnicima, upoznala sam sve manjkavosti sustava u brizi za starije ljude. Netko kaže ‘kako je, tako je’. No, ja se ne mirim s time da stari ljudi u ovoj zemlji moraju patiti. Da se ne možemo pouzdati do kraja u savjest medicinskog osoblja, nego svojim starijim članovima obitelji moramo na neki način biti i liječnik i njegovatelj - govori o brizi za majku koja ju je emotivno iscrpila, iako se nakon bolesti uopće ne bi smjela dovoditi u stanja iscrpljenosti, nego se baviti sobom i biti što pozitivnija.

Kad je riječ o kazališnim daskama, radila je ponešto i dok se liječila.

- Igrala sam u histrionskom ‘Gastarbajterskom Božiću’ ulogu umiruće žene, za koju sam dobila i nagradu na Festivalu Bobijevi dani, i to dok sam se sama liječila pa možete misliti kako sam se osjećala. No, gluma mi je i lijek i terapija. Bojala sam se jedino kako će kemoterapije utjecati na mozak i glumački posao, na sreću, nije bilo posljedica. Iza mene je, dakle, nešto što je bilo strašno i za što se nadam da je zauvijek gotovo.

O svojem iskustvu bolesti, liječenja i ozdravljenja, u kojem se nisam samo oslanjala na liječnike, nego i na alternativne metode - u tom smislu pozdravljam i mog Zorana Bračiku koji mi je puno pomogao - govorim kako bih na neki način pomogla onima koji su danas bolesni ili koji su se, kao i ja, izliječili i hvataju korak s normalnim životom. Oslanjala sam se, dakle, na klasičnu i alternativnu medicinu i svim ljudima koji su se našli u sličnoj situaciji reći ću da je najvažnija unutarnja snaga misli i vjera - ističe razloge Ankica Dobrić.

Ulogu Poslužiteljeve žene u “Procesu” koji igra posljednju godinu u Gavelli ishvalila je kritika.

- Glumac uvijek zna je li nešto dobro učinio ili nije. Osjetiš trenutak kad potpuno vladaš koncentracijom, pozornicom i publikom.

U RTL-ovoj seriji “Pogrešan čovjek” odigrala je epizodno ulogu Marijete koja se preziva Afrić, poput Vjekoslava, pokojnoga glumca zagrebačkog HNK, koji je otišao 1942. u partizane i kasnije režirao prvi poslijeratni dugometražni igrani film “Slavica”.

Instagramuše

- Već sam bila zaboravila ime lika kojeg sam glumila u seriji, kad ulazim ja u trgovinu neki dan i kaže mi prodavač: ‘Ooo, Marijeta nam došla’. Jedna gospođa koja također rado gleda ‘Pogrešnog čovjeka’ nedavno mi se razveselila i srdačno me pozdravila na ulici, a povjerila mi je i da sve iskopča kad se emitira serija i ne pada joj na pamet da se javlja na bilo koje zvono. Na ulogu Marijete ljudi ponajviše reagiraju komentarom: ‘Bože, što si zločesta’! Marijeta je, naime, samohrana majka koja se došla osvetiti čovjeku s kojim je ostala trudna.

Igrajući ulogu, zadala sam si zadatak osvete u ime svih žena na ovome svijetu koje je netko ostavio s izvanbračnim djetetom. Kamermani su na setu znali umirati od smijeha, očito prepoznajući moju namjeru i misao vodilju. Mi glumci, naime, volimo kad nam ponekad daju da igramo neke problematične karaktere, malo si na taj način damo oduška. U ‘Ne daj se, Nina’ glumila sam vlasnicu modnog biznisa i sama sam nagovorila scenariste da dopišu da ona puno cuga, pa po tome svi danas i pamte taj moj lik - smije se, prisjećajući se uloga iz TV serija.

Grozi se površnosti koja je u međuvremenu nastupila, gdje neke amatere ili poluamatere u nekim medijima nazivaju glumcima.

- Ne znaš glumiti, niti si se za to školovao, a stave te u seriju i onda te još u novinama nazovu glumcem. Ispod svakog nivoa. Ili diktat influencerica koje ništa drugo ne rade osim što oblače krpe na sebe, fotografiraju se i imaju pratitelje. A što znače ti pratitelji, što je to uopće? Ti mladi ljudi mogli bi za promjenu nešto konkretno raditi umjesto da zarađuju naslikavanjem. Bolesni su i oni koji od Instagrama ne žive, ali se zato više puta na dan slikaju i to objavljuju. Budem i ja tako u nekim društvima gdje se žene satima preda mnom smiju, puče, naslikavaju.

Mislim se, je li vam neugodno, pa dan je prošao kraj vas dok ste imali mobitel u ruci - priča Ankica Dobrić koja je u Šovagovićevoj “Cigli” u Gavelli, čija je premijera bila u petak navečer, trebala igrati naknadno dodan lik žene koja gura kolica s praznim plastičnim bocama i likovima iz 90-ih (u koje je smještena radnja komada) se pojavljuje kao fatamorgana budućnosti u njihovu drogiranom stanju. To je bila ideja, no nije bilo, na žalost, vremena da Filip Šovagović precizno nadopiše taj novi lik i scenu.

Lijeni glumci

Njezin svakodnevni najveći saveznik među četveronošcima je psić Maro koji je nedavno na Bok festivalu u Bjelovaru nastojao pomoći glumcima da pobijede političare u revijalnoj rukometnoj utakmici.

- Iznenadila sam se kako Gordan Jandroković, predsjednik Sabora i Bjelovarčanin, vrhunski igra rukomet. A glumci, lijenčine, u finalu od njega i od kolega mu počeli su gubiti, Vedran Mlikota koji se penje na Himalaju da na vrhu ostavi zastavu s likom Ive Gregurevića štedio se i samo pucao penale. Naredila sam Mari da ugrize kad političari krenu u napad i pas je poslušao, uletio je na parket i malo je gricnuo bjelovarskoga gradonačelnika da spasi stvar - smije se glumica koja ljeto planira na Pagu, u Poreču, nešto na jugu, možda u inozemstvu, svakako u prirodi.

Rođena 1959. u Bileći, a u Trebinju je završila srednju školu, Ankica Dobrić upisala je Akademiju u Zagrebu 1979. i na drugoj godini studija ostvarila svoju prvu ulogu u TV seriji, tumačeći revolucionarku iz tvorničkog pogona u seriji “Nepokoreni grad”, što je jedna od 25 njezinih uloga na televiziji i filmu. U kazalištu je debitirala u studentskim danima glumeći dječaka, mlađeg brata Slavku Brankovu u predstavi “Sokol ga nije volio”. Na takvu je ideju došla Nada Subotić koja je vidjela “malu na Akademiji koja bi mogla igrati dečka”.

Ankica Dobrić bila je zaprepaštena jer se doživljavala ženstvenom ženom, nikako muškobanjastom. No, za ulogu je na kraju bila nominirana za Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Nije je, međutim, dobila valjda zato što nije bila ni član Saveza omladine, ni komunista. Bila je, kaže, uvijek svoja i nikad nije htjela biti članica saveza i stranaka.

- Nakon toga primili su me za stalno u Gavellu, pa naknadno degradirali na paušal, jer je te godine ravnatelj doveo više glumaca nego što je po zakonu smio i najlakše mu je bilo mene se riješiti. Kako nikoga živog nisam poznavala, drugi su dovodili svoje pulene i djecu, na moju štetu. Sve je u nekom trenutku prekinuo Zlatko Vitez koji je postavio pitanje ‘zašto ovu malu toliko vučemo, a još joj nismo dali angažman’.

Cijenjeni redatelj i pedagog Kosta Spaić bio je u to doba supervizor teatra, odlučio je tada da će me zaposliti. Do dolaska u Zagreb odgajali su me kao pod staklenim zvonom, mislila sam da su svi ljudi dobri pa me krenulo udarati sa svih strana i počela sam shvaćati što je život i da puno bolje prolaze oni s malo talenta, no veći tzv. uguznici - kaže glumica kojoj je najmilija uloga u karijeri ona Sonje u “Zločinu i kazni” u varaždinskom HNK 1987.

Najbolja uloga

- Ruski redatelj Vasilij Vasiljevič Sečin bio je luđak, kopao je i kopao po tekstu, tražio nekog čiste energije koji će uvjerljivo reći Raskoljnikovu (igrao ga je Ljubomir Kerekeš, vrhunsku je ulogu napravio) okreni se Bogu, moraš se pokajati. Naime, Sonja jest prodavala tijelo, ali da financijski pomogne svojoj obitelji, kao što je Raskoljnjikova nagovorila da prizna svoju krivnju. Mislim da mi je to bila najbolja uloga, no malo ju je tko vidio jer se igrala u Varaždinu - sjeća se glumica koja se žali da joj rijetko daju da igra babe.

- Evo, u ‘Gastarbajterskom Božiću’ igram jednu jadnu čistačicu, običnu ženu iz naroda. Supruga Pere Kvrgića rekla mi je da nije vjerovala da mogu odigrati tako nešto jer me, eto, dosad pretežito gledala u ulogama zavodnica - zaključuje Ankica Dobrić.