Nije ovo zemlja u kojoj pošten čovjek može uspjeti. Niti je ovo zemlja koja poštenu čovjeku dopušta od svoga rada živjeti. A nije ni zemlja za koju se isplatilo boriti.
Tako stoji u zapisima Marijana V. koji je tu zemlju napustio s jedva dvadeset godina. Rat je odavno bio završio, pobjednički elan je splasnuo, a Marijan se, poput tisuća svojih razočaranih sunarodnjaka, spakirao i otišao. Ostavio je obitelj i obećao se vratiti. Kad bude bolje. I njemu i njegovoj zemlji. Marijan V. nikad se nije vratio.
Nije ovo zemlja u kojoj pošten čovjek može uspjeti. Niti je ovo zemlja koja poštenu čovjeku dopušta od svoga rada živjeti. A nije ni zemlja za koju se isplatilo boriti. Tako je majci rekao Luka M. koji je tu zemlju napustio s jedva dvadeset godina.
Lice monstruma
Rat je odavno bio završio, pobjednički elan je splasnuo, a Luka se, poput tisuća svojih razočaranih sunarodnjaka, spakirao i otišao. Ostavio je obitelj i obećao se vratiti. Kad bude bolje. I njemu i... takvima kao što je on, jer ovoj zemlji, pametan je Luka momak, teško da će ikada biti bolje.
Puno ste priča posljednjih mjeseci pročitali o mladim Hrvatima koji su životnu sreću odlučili potražiti izvan Hrvatske. Jeste sigurno, jer toliko ih je, da ih, sve da ste i htjeli, niste mogli izbjeći. Ovo, međutim, nije jedna od takvih priča, ovo nije priča u kojoj mladići i djevojke iz Slavonije i Dalmacije, jer mladići i djevojke iz Slavonije i Dalmacije prednjače u ovakvim pričama, sa zadovoljstvom objašnjavaju zašto su zbrisali, zašto su okrenuli leđa obećanoj zemlji i zašto su se odali tuđini.
Ovo je priča s druge strane zamagljenog prozora, priča onih koji ostaju, ovo je priča majke koja gleda sina kako odlazi za svojom napuštenom generacijom, kako kupuje kartu u jednome smjeru i kako se bez osvrtanja baca u divlje more kapitalizma nadajući se ugledati njegovo ljudsko lice. Jer, sve što je u Hrvatskoj vidio, bilo je lice monstruma.
Ovo je priča majke koja pripada naraštaju čiji su očevi, poput Marijana V., početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća napuštali jednu drugu obećanu zemlju, kojima je pasoš bio najbolja stvar što su je od te zemlje dobili i koji ni slutili nisu da se ta priča može ponoviti. Priča iz Hrvatske. Jučer, danas i sutra.
Svaki dan biftek
Božana Lukač Mimica, Lukina majka, ponosna je, veli, žena. Ponosna na svoje dijete koje je donijelo odluku otpornu na lomove. Naravno da joj nije bilo lako, naravno da je plakala, naravno da i danas zaplače, ovo će biti prvi Božić da njezina obitelj neće biti na okupu, ali ponos je jači od tuge.
- Luka je tek proslavio 22. rođendan, ali je već izgradio čvrst karakter. Zna što hoće i zna da to u Hrvatskoj teško može dobiti. Srećom, na vrijeme je shvatio da ovdje nema kruha, kako smo društvo u kojem podobni imaju prednost u odnosu na sposobne i kako su stranačka iskaznica, poznanstva i rodbinske veze važniji od znanja i vještina koje neka osoba posjeduje - kaže Slobodnoj Dalmaciji Božana.
Luka se odselio u Cork, u Irsku. Majko, bilo je prvo što je rekao nakon što je pronašao smještaj, ovde je sve puno Hrvata, samo u mom hostelu ih je više od trideset. Prvi posao, u tvornici mesnih prerađevina, pronašao je u roku od tjedan dana, a trenutačno radi u jednom restoranu. Ništa posebno, ali je pošteno plaćeno. Prema uloženu trudu, s mogućnošću brzog napretka.
- Kaže mi da jede bifteke svaki dan - smije se Božana, pa se skupa prisjećamo kad smo posljednji put imali biftek na stolu, kako uopće izgleda biftek.
Gule te do kože
- Nikad nisam mislila da će Luka otići... Stvarno, nikad - mijenja raspoloženje.
- Čak i kad mi je u siječnju obznanio svoju odluku, mislila sam da će ga proći, a sad mi i ovaj mlađi, kojemu je osamnaest godina, govori da će i on otići, a čak se i ja uhvatim u razmišljanju kako mi uopće ne bi bio problem napustiti sve što imam u Hrvatskoj i započeti novi život negdje vani - ozbiljno će.
Besperspektivnost. To je riječ koju je Luka stalno ponavljao. Završio je srednju elektrotehničku školu u Omišu, no nikada nije radio u struci. Konobario je. I štedio.
- Sam je platio avionsku kartu, ni lipe me nije pitao, a imao je ušteđevinu i za mjesec dana života u Irskoj, za slučaj da ne nađe posao. Ma, sve je scenarije on bio razmotrio - objašnjava Božana.
U Cork je otputovao s prijateljom Tomom Vukasovićem koji je zbog Irske ostavio stalan posao. Na znanje Zagrebu da preko granice ne idu siroti, nego besperspektivni. Ali, kao da Zagreb mari. Kao da mu je stalo.
- Našoj državi samo je novac bitan, gule te sve dok te do kože ne ogule, a onda prijeđu na drugoga. I ne puštaju svoje šape s tebe pa makar i u Irsku otišao. Razliku poreza na dohodak, jer je u Irskoj manji nego u Hrvatskoj, uredno su svi dužni plaćati. Otjerali su nam djecu vani, ali ih još uvijek drže za vratove - zaključuje Božana.