Onda, je li Ivica Todorić uhićen ili pušten? Je li na slobodi ili u bijegu? Hoće li 10. travnja blagovati kod kuće ili u egzilu?
I dok se idućih mjeseci hrvatski i slovenski mediji, uz pokoji srbijanski, budu bavili ovim pitanjima, neuspješno tražeći smislene pravne stručnjake koji će im dati nedvosmislen odgovor, mi ćemo se još malo zadržati na proteklome utorku, u njegovu vlažnom predvečerju, u onome megatrenutku kadaIvica Todorić bez narukvice, pa on ni sat ne nosi, što će mu narukvica, napušta zgradu suda.
Miljama od Lepoglave
Crven je u licu, adrenalin još vrije, smije se, kao dijete koje misli da je upravo prevarilo roditelje. Vidljivo je veseo, poskakuje. Boli ga đon što predstava ne vrijedi ni pišljiva boba. On je Todorić, a ne Shakespeare. Trgovac, a ne glumac. I u Londonu je.
Udaljenost mu ulijeva sigurnost. Miljama, uvjeren je, daleko je od Lepoglave. Građanin je, kaže, Engleske, a kad je već tako, sasvim je logičan izbor praviti se Englezom. Pa daje sve od sebe. On je odjednom Englez, a svi smo mi oduvijek budale.
Hoćete okladu? Da je u utorak predvečer, i to ne nužno ovaj utorak, slobodno izaberite bilo koji u zadnja dva hrvatska desetljeća, napuštao zgradu suda u Zagrebu, ne bi bio tako dobro raspoložen.
Čini se zadovoljnim, ali odaje ga frizura. Sijede vlasi otkazuju poslušnost, ispravljaju umornu kičmu, naplaćuju prekovremene sate. Temelji odavno klize, ali dosad je barem fasada držala. A sada i ona popušta. Ljušti se, nezadrživo, u slojevima. Zato i bježi pred novinarima, da se ne vidi kako je to kad robna marka zamijeni original.
Opuštenost mu ne stoji
Tvrdi da će sa svima popričati, hini ljubaznost, dovedite mu onoga bika da ga među rogove poljubi, ali ne staje, razgrće gomilu, žuri mu se u englesku noć, opuštenost mu ne pristaje, treba mu plašt nevidljivosti, da u miru, bez gnjavaže i potpitanja, nastavi sa svojim zakasnjelim objavama.
Čovjek koji je navikao sve kontrolirati, upravljati i zorom i mrakom, i Banskim dvorima i Pantovčakom, ne smije priznati kako danas ne kontrolira ništa. Andrija Jarak mu je pod prozorom, a Nikola Grmojau dnevnom boravku. Kolika je cijena takve slobode? Što mu je bolje - platiti sada ili pričekati akciju?