Majka mu je Ruskinja rodom iz Ukrajine, no Putinov malj za razaranje ove zemlje, ministar obrane Sergej Šojgu, porijeklom je Tuvanac. Tuva je malena ruska republika u južnom Sibiru gdje uglavnom žive potomci nomadskih mongolskih plemena i gdje je i danas još veoma živ šamanizam, ali i budizam.
Još početkom prošloga stoljeća ovo je euroazijsko područje pripadalo Kini. Nalazi se na gotovo punih 5000 kilometara udaljenosti od Moskve, no zavičaj Sergeja Šojgua usprkos tome jedno je od omiljenih odmorišta Vladimira Putina: tamo dva pajdaša zajedno slave rođendane, šetaju tajgama, splavare ili love ribu. Ako niste ruski predsjednik, do glavnoga grada republike Tuve nećete lako doputovati: iz Moskve valja prvo avionom 5 sati letjeti do sibirskoga grada Abakana, pa odatle autobusom još više od 7 i po sati cestama do Kizila, tuvanske prijestolnice.
Kako je čovjek iz ovakve 'pripizdine' uopće dogurao do uloge Putinove desne ruke i funkcije ministra rata? Valja znati da je Šojgu, uz samoga Putina, i jedini političar što je u kontinuitetu opstao u vrhovima ruske politike još od devedesetih godina. Nakon studija na Politehničkom institutu u gradu Krasnojarsku diplomirao je građevinu, a navodno je naknadno, nakon političke afirmacije, formalno doktorirao i ekonomiju, baš kao i čečenski vođa Ramzan Kadirov. Voli se službeno hvastati svojom navodno širokom naobrazbom, kao i poliglotstvom (navodno govori čak 9 jezika), no pitanje je što je od toga tek djelomična istina, a što jeftina agitpropovska laž.
Šojgu navodno ima i sijaset hobija: skuplja kineske i japanske bodeže, sklada i svira gitaru, bavi se akvarelom i grafikom, proučava povijest, skuplja gljive i stare komade drveta… Očito je kako mora baštiniti razne tehnike razbibrige i opuštanja, pošto mu je radno vrijeme uglavnom prožeto nadgledanjem masovnoga ubijanja.
Šojgu svoje političko lansiranje i dolazak u Moskvu s dalekoga sjevera ne duguje, međutim, Vladimiru Putinu, nego Borisu Jeljcinu. Sergejov otac Kožuget Šojgu i Boris Jeljcin postali su prijatelji još u sovjetsko doba, kad je Šojgu senior bio važan komunistički kadar i novinski urednik u dalekoj pograničnoj regiji. Vjerojatno na očevu preporuku, Sergej Šojgu postao je ranih devedesetih Jeljcinov 'Pavle Kalinić', odnosno ministar za izvanredne situacije. Njegov sigurnosni tim ubrzo se iskazao u borbi protiv prosvjednika i urotnika protiv Jeljcina u pokušaju prevrata u Moskvi 1993., što se pamti i kao "listopadski puč". Bio je Šojgu i ministar koji nikad nije propustio posjetiti poprište tragedije, što mu je priskrbilo veliku popularnost, orden heroja Ruske Federacije i pretpostavku da će jednoga dana sigurno postati Jeljcinov nasljednik.
No, nakon što je 2002. tadašnji premijer Putin iskazao volju za preuzimanje vlasti, Šojgu se nije uvrijedio, nego se odmah stavio u službu novoga gospodara. Stao je osobno i na čelo stranke koja je istaknula Putinovu predsjedničku kandidaturu, kako bi se osobno ugradio u epohu 'novoga cara'.
Sergej Konvis, političar iz njegove rodne Tuve, opisao ga je svojedobno kao “savršenog kameleona”, sposobnog da se transformira po volji svih vođa kako bi ih apsolutno zadovoljio. Šojgu je, zapravo, vječiti drugi i odavno je postao svjestan da kao Tuvanac nikad neće izravno vladati Rusima.
Kao poslušni dvorjanin, Šojgu je na funkciji ministra obrane odradio mnoge prljave akcije za svoga patrona: nadzirao je zastrašujuću rusku vojnu obavještajnu službu GRU, za koju se sumnja da je stajala iza brojnih atentata u Europi 2010-ih, uključujući pokušaj trovanja bivšeg dvostrukog agenta Sergeja Skripala. U ratu u Čečeniji, u rusko-gruzijskom ratu, u tzv. ratu protiv terorizma, u aneksiji Krima i naoružavanju proruskih pobunjenika u Donbasu 2014. godine, u Siriji, u Libiji, u operacijama zloglasne grupe Wagner…
Šojgu je, iako bez vojnog iskustva, posvuda poslušnije od profesionalaca odrađivao ono što je od njega tražio Putin. Ne mareći previše za kolateralne i civilne žrtve, kao ni za one u vlastitim redovima. Štoviše, pokretni krematoriji na kamionima koji služe za spaljivanje leševa, uklanjanje tragova ljudskih gubitaka i asanaciju terena nakon upada ruskih trupa u Ukrajinu, navodno su njegov osobni patent.
Šojgu je prije dvije godine objavio svoj vlastoručni roman 'O jučer', koji je uglavnom puko memoarsko štivo, bez primjesa fikcije. Iz njega se da iščitati prilično nostalgičan pogled Putinova ministra smrti prema sovjetskome vremenu i političkoj epohi čvrste ruke. To često potvrđuje i u praksi: svoje obje kćeri je svojedobno zaposlio u svom ministarstvu za izvanredne situacije, dok supruga Irina ima vlastitu tvrtku koja istome ministarstvu pruža usluge kao jedan od najvećih partnera.
Za razliku od metoda, Šojgu i njegova obitelj nisu nimalo nostalgični prema sovjetskome životnome standardu: mlađa kći godinama je umjesto oca figurirala kao vlasnica palače u predgrađu Moskve, procijenjene na čak 15 milijuna eura. Kao i njegov šef Putin, Sergej Šojgu je ljubavnici prije nekoliko godina navodno napravio sina Danila. No, nakon što su neki ruski mediji o tome objavili napise neočekivano su promijenili vlasnike, a misteriozna žena i Danilo netragom su nestali, tj. prestali su biti objektima novinarskog interesa.
Šojgu je glavni izvođač radova Putinova mokrog i kagebeovskog sna o obnovi sovjetske globalne moći u novome, ruskom, ruhu. Nakon uspostave baze u Siriji, planirali su ponovno formiranje stalnih ruskih vojnih baza i u Vijetnamu, na Kubi, u Venezueli, Nikaragvi, Sejšelima, Singapuru i nizu drugih zemalja diljem svijeta. Istodobno, šire ruski štit u Ukrajini, a potom i u Moldaviji, Gruziji i drugdje na sjeveru Europe. Živeći u svojoj vremenskoj kapsuli, ne daju se previše zbuniti pogledima na kalendar i na današnje posve izmijenjene globalne, tehnološke i ekonomske odnose. No, možda ih ubrzo ipak zbuni pogled na državnu blagajnu, nakon što se suoče sa zbirnim posljedicama sankcija zbog svirepe zločinačke agresije na suverenu i priznatu susjednu zemlju.
