Od Plenkovića se očekuje da presiječe oko Uljanika, a ne oko Brexita

Iz aviona se vidi kako naš premijer bitno rasterećenije i s puno manje nervoze u držanju istupa o stvarima oko kojih se ne očekuje njegov odlučujući angažman. O pitanjima u kojima ne može osobito posredovati, niti se to od njega uopće očekuje, hrvatski premijer često je određeniji, mirniji, razložniji, rjeđe ulazi u konflikte, a novinarska pitanja iz tih sfera, makar bila i najbanalnija na svijetu, strašno mu gode i imponiraju.

Općenito, premijer Plenković - postavljen u poziciju analitičara europskih političkih izazova - fluentniji je, uvjerljiviji i prirodniji nego kao šef države koji je zaposlen da rješava najveće probleme konkretnog (u europskim okvirima čak omanjeg) društva i njegove konkretne (minijaturne) ekonomije.

Tako su novinari i ovog tjedna, na još jednoj stajanki ili mikrofonskoj zasjedi kakve premijer osobito voli, bili počašćeni s lijepih, poučnih pet do deset minuta kvalitetne analize i objašnjavanja u vezi s Brexitom. Premijer ne samo da je zvučao kao da je u taj rusvaj aktivno uključen - čak i više nego što mu to položaj formalno omogućava - nego se na trenutke činio superiornim i birtanskoj premijerki i njemačkoj kancelarki i francuskom predsjedniku zajedno.

Savjeti koje je o Brexitu dijelio, doduše hrvatskim novinarima, zvučali su promišljeno, utemeljeno, odrješito i logično.

Bez imalo cinizma, ugodno je imati premijera koji se dobro razumije u međunarodne odnose i europsku politiku, koji na sjednicama, obrocima i hodnicima prijateljski “mingla” s najvažnijim ljudima u Europi, koji može tečno na puno jezika i koji sve te, često suhoparne materije europskog zajedničkog funkcioniranja nije samo površno preletio (kao na primjer nekoć Milanović) nego se za političara te razine odgovornosti možda i pretjerano udubio u njih.

Međutim, kao što je kompliment imati premijera koji zna odgovore na goruća europska pitanja, još je ljepše imati predsjednika Vlade koji se dinamično nosi s realnim, trenutačnim problemima društva. Objektivno, od hrvatskog premijera sad se očekuje da presiječe oko Uljanika, a ne oko Brexita, no ova druga tema privlačno je skrovište za politički eskapizam, napose u mjesecima koji prethode europskim izborima.

No, ni za Europu ne bismo trebali birati političare koji su dobro naučili ili su spremni savladati što se događa u Europi, nego one koji pokazuju i afinitete i napore prema rješavanju problema ovdje, u stilu “misli globalno, djeluj lokalno”.

No, naopako, premijer se na domaćem terenu već počeo hvaliti nečinjenjem. Sto posto, kaže, odluka o Uljaniku neće biti donesena u petak. Kao, budite mirni, Vlada ne žuri. Budite spokojni, ova Vlada ne donosi odluke ako baš ne mora. Ne brinite, pomalo ćemo. Mirno spavajte, možda bukti u Britaniji i Bruxellesu, ali zato je kod nas sve savršeno i baš kako treba. Premijer nije sklon hvatati se na te ovdašnje jalnuške provokacije u vezi s Uljanikom, migrantima, medijskim slobodama, klijentelizmom, neodgovornošću ljudi na javnim pozicijama i tako dalje.

Ali ako vas zanima nešto o Brexitu, pitajte premijera.

Protiv Gabrijele Žalac ni “a”.

Ali ako biste željeli čuti neku sočniju kritiku na račun možda Therese May, može, nađimo se pred tim i tim događajem, u toliko i toliko sati, past će neka izjavica za večernji TV dnevnik.

Realnost je da, usprkos dojmu o različitom stupnju aktivnosti i angažiranosti oko europskih i hrvatskih tema, premijer na kraju neće biti posebno učinkovit ni oko rješavanja ključnih pitanja Europske unije jer jednostavno nema tu težinu u zajednici, a niti će, sve je jasnije, donijeti bitne odluke koje bi sugerirale da se u Hrvatskoj značajnije, i to u pozitivnom smjeru, mijenja klima. Od klime prema poduzetništvu, preko osjećaja u vezi s korupcijom do discipline u pogledu obavljanja javnih dužnosti, preko odgovornosti prema javnom novcu, stupnja slobode izražavanja, do razine poštivanja ljudskih prava, stanja javne sigurnosti, kvalitete zaštite djece i žena od nasilja, količine brige za starije i nemoćne i tako dalje i tako dalje.

To su pitanja na koja premijer ne voli potpitanja.

I možda baš zato Hrvatska u doba Brexita izgleda ovako: policajci ponižavaju migrante na granicama i tjeraju ih na skečeve, djevojkama represivni aparat poručuje neka se same nose s nasilnicima, političari tuže i kad treba i kad ne treba, pojmovi “politička odgovornost” i “ostavka” odbačeni su kao da se radi o psovkama, premijer njeguje osobito prezriv gard prema medijima, utrkujući se tu s najgorim primjercima iz Živog zida, ministri i drugi dužnosnici ne mare za propise, strukturni problemi odgađaju se da se jednom sami nekako riješe, većina se održava međustranačkim inženjerinzima, svjetonazorske nespojivosti krpaju se osnivanjem vječno zasjedajućih komiteta, sve se to lijepo održava i zalijeva funkcijama, namještenjima i novcem iz državne blagajne, a za to vrijeme Hrvati iz nove dijaspore mašu i poručuju: dajte nam ovdje otvorite neku nastavu na hrvatskome, djeca nam već pričaju isključivo engleski.

U državi u kojoj se protiv političara podiže optužnica nekoliko dana nakon što je izabran na javnu funkciju (kao što je slučaj s Plenkovićevim ličkim kviskom Kustićem) i u kojoj se u nedodirljivu promovira političarku koja nije u stanju skrbiti ni o kućnoj papirologiji, u takvoj se državi najlakše, naravno, praviti Englezom.