"Nismo nikome rekli, razapeli bi nas ko Isusa! Najviše problema stvorili su mi liječnici koji nisu čuvali moju dijagnozu..."

Činjenicu da imam HIV bilo je stresno prihvatiti. Tada nisam znao gdje se nalazim ni što mi se događa. Prilično sam bio zbunjen, bilo mi je jasno da imam problem i da ga trebam riješiti. Kada me liječnik obavijestio da sam pozitivan, rekao je da to i ne mora biti točno jer njihove metode za otkrivanje u splitskom KBC-u nisu pouzdane i da trebam ići u Zagreb.

Govorio mi je da ne pomišljam na to da naudim sebi, da više ne smijem ići kod stomatologa i slične stvari. Nisam ga slušao jer sam tada bio u šoku, a glavom su mi prolazile misli da nisam ja taj koji je nekoga zarazio. To mi je prvo prošlo kroz glavu i to mi je bilo najteže iako sam znao da nisam imao nikakve spolne odnose osim sa svojim partnerom u zadnju godinu dana.

Rasplakao sam se, pokazao nalaz partneru, oboje smo plakali, ali sam rekao da je u redu i da idemo dalje. To se dogodilo istoga trena kada sam izašao iz ordinacije - započeo je za Slobodnu Dalmaciju svoju priču muškarac iz Dalmacije kojeg ćemo ovom prilikom nazvati Ivan.

Dio crne statistike

Prema podacima Registra za HIV/AIDS (HZJZ, 2018.), od prvih zabilježenih slučajeva zaraze HIV-om u Hrvatskoj je od 1985. godine do kraja 2017. ukupno registrirano 1540 osoba kojima je dijagnosticirana infekcija. Njih 500 oboljelo je od AIDS-a, a umrlo ih je, nažalost, 265. Ivanu nije bilo lako prihvatiti da je i on postao dio te statistike.

- Rekao sam informaciju svojoj liječnici i ona mi je rekla da sada moram biti discipliniran. Ali bio sam spreman na sve, čak i na to da ostavim partnera i da se povučem, to sam jednim dijelom i učinio, ali nije išlo, jer čovjek nije rođen da bude sam i zapravo mi je bilo još teže. Bojao sam se toga što sam stigmatiziran i da će me ljudi i prijatelji odbaciti, no bio sam spreman najbližima reći istinu, što sam i napravio - govori Ivan.

Danas je HIV cjeloživotna kronična bolest s kojom je moguće doživjeti normalan životni vijek i čije je liječenje vrlo jednostavno, za razliku od nekih drugih kroničnih bolesti. Štoviše, višegodišnje kliničke studije pokazale su da HIV pozitivne osobe koje su na redovitoj terapiji ne mogu spolnim putem zaraziti drugu osobu.

Međutim, uz HIV je i dalje vezano toliko stigme, srama i neinformiranosti da je to samo po sebi, neovisno o medicinskoj dijagnozi, veliki problem s kojim se oboljeli i njihovi bližnji suočavaju. Neke osobe budu odbačene od obitelji, vršnjaka i šire zajednice, dok se drugi suočavaju s lošim tretmanom u zdravstvenom i obrazovnom sustavu, nepoštivanjem njihovih prava te različitim psihološkim posljedicama.

- Ne znam ima li u Dalmaciji toliko predrasuda, ali ljudi su daleko drugačiji od ostalih. Oni žive svoje živote. Manje-više ovdje se sve zna. Svi većinom vjeruju u netočne i nepotvrđene stvari koje se ne mogu dokazati. To sam shvatio još kada sam saznao da imam virus. Liječnici nisu u stanju zaštititi pacijenta. Velike probleme su mi stvorili. Ja sam bio iskren po pitanju moje zaraze i svakom liječniku sam rekao, međutim, oni nisu zaštitili mene ni moje podatke. Osobito moja liječnica kod koje sada odlazim.

Susreo sam se i s diskriminacijom na poslu zbog toga što je netko rekao da imam zdravstvenih problema. Bio sam doveden pred gotov čin, gdje su me u firmi tražili da se idem testirati u kliniku u koju oni žele i da moram potvrditi svoj zdravstveni status, što sam naravno odbio jer po zakonu nisu to smjeli tražiti - govori nam Ivan.

Šokantan nalaz

Pozitivan nalaz korisnicima je uglavnom šokantan, ali svaki čovjek na takve i slične situacije reagira drugačije. U našoj zemlji najveći broj infekcija dijagnosticira se dobnim skupinama od 25 do 39 godina, češće muškarcima nego ženama, a najčešći put prijenosa je nezaštićeni spolni odnos. Blagi pad bilježe prijenos s majke na dijete te onaj injektiranjem droga. Posljednjih se godina kod nas godišnje bilježi oko 100 novodijagnosticiranih slučajeva infekcije HIV-om, što Hrvatsku s 2 na 100.000 stanovnika svrstava među zemlje s niskom učestalošću HIV infekcije. I dalje je nepovoljno što se dio infekcija (50%) otkrije u kasnom stadiju kada je osoba već u kasnoj fazi, tj. oboljela je od AIDS-a.

Da je zaražen, muškarac iz kontinentalne Hrvatske, nazvat ćemo ga Marko, saznao je 2004.

- Kroz glavu vam tada prolaze mnoge gluposti. Pitate se koliko vam je još ostalo života, kako ću se osjećati, kako će izgledati moje tijelo i je li to nešto slično kao u filmovima? No, kada se svako jutro probudite i vidite da je sve u redu, pomalo prihvatite svoj status i počnete s time živjeti. Rekao sam roditeljima i nekim prijateljima. Neki su otišli i više se nikad nisu vratili. I to je O.K., jer na taj način riješili ste pitanje prijateljstva. Osobe koje vas vole i koji su pravi prijatelji uvijek će biti uz vas. Danas mi je lakše. Okružen sam s puno prijatelja koji znaju, nekako mi se život posložio i zbog toga sam sretan. Zaposlen sam, a kolege na poslu znaju za moju dijagnozu i s time nemaju nikakvih problema. Volio bih da ljudi konačno shvate da HIV nije prijetnja. Ako ste na terapiji i virus vam je na 0, onda niste zarazni za okolinu. Znam da strah i neznanje stvaraju diskriminaciju, ali u 21. stoljeću njoj više nema mjesta u našem društvu - kaže Marko.

Poistovjećivanje HIV-a i AIDS-a

Jedna od najvećih zabluda je poistovjećivanje HIV-a i AIDS-a. HIV je virus koji pripada spolno i krvlju prenosivim infekcijama, oštećuje imunološki sustav i uzrokuje cjeloživotnu kroničnu bolest koja najčešće nema simptoma dugi niz godina. Osjetljiv je na zraku te izvan tijela živi tek u sekundama i ne prenosi se socijalnim kontaktima: ljubljenjem, grljenjem, kihanjem, kašljanjem, dijeljenjem hrane ili pića, kupanjem u bazenu... AIDS je krajnji stadij infekcije koji nastaje ako se HIV ne liječi i kada se, zbog dugogodišnjeg slabljenja imunološkog sustava, javljaju različite bolesti.

- Shvatio sam da je virus najbolja stvar koja mi se dogodila. Više cijenim stvari oko sebe, postavljam si pitanja i svakodnevno se preispitujem. Razgovaram s partnerom puno više nego prije, postali smo bolje osobe. Odnos nam se temelji na iskrenosti i opraštanju. Mladi ljudi nas vole i često vidim da smo im uzor. Jedan virus ne može i ne bi trebao biti problem, jer većinom svi mi volimo, ali kada dođu problemi na muci se poznaju junaci. Naučio sam da je ljubav ta pokretačka snaga koja nas vodi naprijed, jer bez nje je sve prazno. Život je kratak, većinu vremena provodimo spavajući, i ne okrenemo se i već dođu godine. Ako niste voljeli i nisu vas voljeli, niste ništa napravili. Iako trenutno nisam zaposlen, radim honorarne poslove i vjerujem u život i u budućnost. Na redovitoj sam terapiji, s partnerom imam normalne spolne odnose bez zaštite jer smo se tako dogovorili. On se već 6 godina testira i nije se zarazio pa mi nije jasno čemu tolika diskriminacija kod nekih ljudi - iskreno će Ivan.

Dvije tablete dnevno

Ni Marka partner nije napustio, u vezi su već 15 godina, a od prvog dana znao je za njegovu infekciju.

- Nastavio sam vjerovati u ljubav. Postao sam osoba koja ne mari više za materijalne stvari. Važniji su mi prijatelji i obitelj - priča Marko. Terapija naših sugovornika uključuje jednu do dvije tablete dnevno. Antiretrovirusna terapija u Hrvatskoj je od 1997. godine dostupna i besplatna za pacijente te uglavnom pratimo europske i svjetske trendove, a liječenje je dobro i uspješno, čime se poboljšava prognoza i kvaliteta života oboljelih. Unatoč tome što virus HIV-a više nije tolika tabu tema, zaraženi ne gube nadu da će se uskoro pronaći lijek koji će im omogućiti da postanu potpuno zdravi.

- Dolaze nove tehnologije. Svi želimo biti zdravi. Svakodnevno su dostupne nove informacije o napretku znanstvenika za lijek. Pročitao sam informaciju da postoji gen koji je otporan na virus i kako su liječnici u Kini počeli s eksperimentima. Najvažnije od svega je prihvatiti samoga sebe i situaciju u kojoj se nalazite, ustati i krenuti u borbu, jer čim ste to uradili, bolest ste već pobijedili. Moj prijedlog je da krenete od sebe, učite svakodnevno kako bi mogli zaštititi i sebe i okolinu. Nemojte živjeti u prošlom stoljeću, bez obzira na godine, nacionalnost, boju kože i mentalitet. Mi ljudi nismo savršeni, ali težimo ka savršenom, sve se može uz malo volje i truda. I uvijek imajte na umu da se tako nešto može dogoditi baš vama - zaključuje Ivan za Slobodnu Dalmaciju.