Dva paradoksa u jednoj rečenici: dok prijeti veliki rat na istoku Europe, Europa ne čini gotovo ništa. Ne zna čovjek što je bizarnije: to što Europi prijeti rat, ili to što Europa na tu temu ništa ne poduzima. A i ono malo što poduzima, bilo bi bolje da ne poduzima.
Pasivnost Europe pred mogućim ratom na svom istoku ogleda se već u činjenici da Rusija o svojim sigurnosnim zahtjevima – da Ukrajina nikad ne uđe u NATO i da NATO povuče ljudstvo i oružje iz istočne Europe – pregovara prvenstveno s Amerikom, dok je Europa u tim pregovorima potpuno sporedna. Iako se eventualni rat, u slučaju da ti pregovori ne uspiju, ne bi odvijao ni na tlu SAD-a, ni na tlu Rusije, već na tlu (izvanruske) Europe.
U tu pasivnu poziciju Europa je dospjela ruskom odlukom da je u pregovorima zaobiđe i da svoje europske probleme rješava direktno s SAD-om. Ali ta odluka je proizišla iz ruske procjene da EU i nema svoju vanjsku politiku, već služi kao pomoćni vektor za realizaciju američkih interesa u svijetu (sjetimo se samo one tragikomične epizode iz 2019. godine kad je čitavi EU službeno priznao stanovitog Juana Guaidoa za novog predsjednika Venezuele – bez i minimalne pravne osnove, isključivo na zahtjev Amerike – a da se nesretnik u stvarnosti nikad nije ni približio toj funkciji).
Sve što Europa u ovom predratnom metežu radi jest da papagajski ponavlja američke mantre o oštrim sankcijama Rusiji u slučaju invazije na Ukrajinu. A taj sukob je već toliko politički, medijski i vojno podgrijan da je dovoljan samo jedan neoprezan hitac na granici, s bilo koje strane, pa da po principu lančanih reakcija stvari odu predaleko.
Bolan, ali razuman uzmak
Nitko se u EU ne usudi reći da bi se u interesu europskog mira Amerika trebala povući iz Ukrajine. To je za europske oce bogohulna misao, iako o tome pišu i vodeći američki listovi poput New York Timesa, čiji kolumnist Ross Douthat u tekstu "Kako se povući iz Ukrajine" razmatra baš to pitanje: kako se SAD i Zapad mogu povući iz Ukrajine, a da "sačuvaju obraz"? Kako mogu "pronaći pristojan i dostojanstven put do nužnog povlačenja", priznajući da ono može biti bolno ("bolno kao priznanje zapadne slabosti, bolno za nade i ambicije Ukrajinaca"), ali je razumno?
"Jedan od najtežih izazova u geopolitici je smisliti kako provesti uspješno povlačenje. Svjedočili smo toj stvarnosti prošlog ljeta u Afganistanu, kada je Bidenova administracija donijela ispravan strateški izbor (...). Sada se suočavamo s istim problemom s Ukrajinom", piše Douthat, te kaže da su SAD ranije "poduzele niz poteza kako bi proširile svoj perimetar utjecaja duboko u rusko dvorište", od kojih su "neki bili efikasni", iako je širenje NATO-a na zemlje bivšeg Varšavskog pakta "samo po sebi rizično".
"Ali pokušaj da se Ukrajina izvuče iz ruske orbite, s poluotvorenim vratima za one Ukrajince koji preferiraju zapadne saveze, bio je glupo pretjerivanje, čak i kada je američka moć bila na vrhuncu", ukazuje New York Timesov autor, te tumači:
"Kakve god bile njezine ili naše želje, Ukrajina jednostavno nikad nije bila u poziciji da se potpuno pridruži Zapadu – previše je ekonomski slaba, previše unutarnje podijeljena i jednostavno na krivom mjestu."
Europski oci slabo čitaju
Douthat potom analizira glavni klišej kojim u odbijanju ruskih zahtjeva mašu zapadni lideri, a to je da nitko ne može NATO-u nametati ograničavanje članstva, odnosno da svaka zemlja ima pravo ulaziti u saveze kakve poželi (neovisno što susjed misli o tome).
"Osjećam da još uvijek dajemo preveliku težinu ideji da samo NATO može reći tko je u NATO-u, kao da je jednostavno isključivanje ukrajinskog članstva nemoguć ustupak. Ova umišljenost je anakronizam, artefakt posthladnoratovskog trenutka kada se nakratko činilo mogućim da će, kako kaže povjesničar Adam Tooze, ključne granice svijeta 'crtati zapadne sile, SAD i EU, pod njihovim vlastitim uvjetima i prema njihovim vlastitim snagama i preferencijama'", piše Douthat, te zaključuje:
"Svijet sada ne funkcionira tako, a upravo zato bilo bi mi donekle olakšano – kao američkom građaninu, a ne samo promatraču međunarodne politike – kad bih vidio da naši čelnici to priznaju, umjesto da zastupaju ideju da bismo jednog dana mogli biti obvezni po ugovoru riskirati nuklearni rat zbog Donbasa."
To nije usamljeni glas u američkoj javnosti. Sve što je New York Timesov kolumnist elaborirao u više kartica teksta, bivša zastupnica Kongresa SAD-a Tulsi Gabbard sažela je u Twitter formu:
"Dok ratni huškači u Bijeloj kući eskaliraju napetosti s Rusijom, budimo svjesni s čime imamo posla – otvorenim sukobom između dvije nuklearne naoružane sile. Jedina točka na kojoj ovaj sukob može završiti je uništenje svijeta i života kakvog poznajemo. To je ono što je na kocki", napisala je nekidan Gabbard.
Ako im je predugo čitati analize New York Timesa, europski su oci već iz ove Twitter poruke Tulsi Gabbard mogli doznati sve bitno što bi ih trebalo zanimati: i tko gura Europu u ovaj rat, i kakve mogu biti posljedice. Ali čini se da europski oci ne čitaju ništa. Europsko selo gori, a europska baba se češlja.
Amerika kroz ratove raste
Oba svjetska rata u 20. stoljeću započela su i najvećim se dijelom odvila u Europi, koja je pretrpjela najveća razaranja i žrtve (dok su SAD upravo slijedom tih svjetskih ratova, jer se nisu vodili na njezinu tlu, postale najjača svjetska sila). Već i taj povijesni fakt morao bi europske lidere nagnati da prepoznaju trenutak kad se u Europi opet potpiruje rat koji može dobiti široke razmjere, te da reagiraju na taj trenutak snažnom mirovnom inicijativom.
No, događa se suprotno: jedini angažman europskih država oko ukrajinske krize je slanje oružja u Ukrajinu, što baš ne doprinosi stabilizaciji situacije, niti se može tumačiti kao mirovna inicijativa (ovdje je lako upasti u zamku poistovjećivanja današnje Ukrajine s nenaoružanom Hrvatskom iz 1991. godine, što je iz više razloga pogrešna analogija).
Pridružujući se Americi i njezinim pošiljkama "smrtonosnog oružja" za Kijev, europske NATO članice također daju obol militarizaciji Ukrajine i istočne Europe, na jasnoj antiruskoj liniji. Nizozemska šalje dva borbena aviona F-35 u Bugarsku, Danska četiri svoja aviona u Litvu, a Španjolska ratni brod i borbene avione u Crno more, dok druge zemlje šalju oružje i trupe izravno u Ukrajinu.
Britanija je već poslala protutenkovsko oružje i 30 specijalaca, Češka donira streljivo za topove kalibra 152 milimetra, a tri baltičke države – Estonija, Latvija i Litva – opskrbit će Ukrajinu vojnim sustavima američke proizvodnje (uz dopuštenje SAD-a). Konkretno, Estonija šalje protuoklopne rakete Javelin, a Latvija i Litva protuavionske rakete Stinger.
"Estonija, Latvija i Litva i njihovi saveznici zajedno brzo rade na predaji sigurnosne pomoći Ukrajini", stoji u zajedničkom priopćenju ministara obrane tih triju zemalja.
Nema preleta preko Deutschlanda
Baltičke zemlje tradicionalno zagovaraju oštriji europski stav prema Rusiji. Tako je sredinom ovog mjeseca, baš u jeku ključnih pregovora Rusije sa Zapadom oko svojih sigurnosnih zahtjeva – koji uključuju i povlačenje NATO-a iz istočne Europe – estonska premijerka Kaja Kallas rekla za Reuters kako tri baltičke zemlje upravo pregovaraju da im NATO pošalje dodatne trupe.
"Naravno, razgovaramo s našim saveznicima da povećamo njihovu prisutnost ovdje kako bi djelovali kao sredstvo odvraćanja", rekla je estonska premijerka, obznanjujući da "baltički tigrovi" izravno rade baš ono na što Rusija upozorava i zbog čega se pregovara.
Dodajmo tom europskom "antiratnom" angažmanu i jednu pomorsku sličicu: NATO je za veljaču najavio vojne vježbe u istočnom Mediteranu, pod vodstvom Francuza (koji su već najavili da će vježbe biti proširene na Crno more), a sudjelovat će tri nosača aviona: američki Truman, francuski De Gaulle i talijanski Cavour.
"Podsjećam da naš nosač aviona nosi lovce s nuklearnim oružjem", smatrao je tom zgodom shodnim naglasiti glasnogovornik francuskog ministarstva obrane Hervé Grandjean.
To je europski odgovor na ukrajinsku krizu. Vidi se da, tek što je otišla, bolno nedostaje Angela Merkel: "europska Mutti" krizi bi prišla koncilijantnije. Iako i danas u europskom militarističkom odgovoru imamo upadljivu iznimku Njemačke, koja ne samo što odbija slati oružje Ukrajini, nego ne dopušta ni da joj treće zemlje šalju oružje njemačke proizvodnje (što je omelo namjeru Estonije da Kijevu pošalje njemačke haubice kalibra 122 mm).
Štoviše, avionima s oružjem za Ukrajinu njemačka vlada čak ne dopušta prelet preko svog zračnog prostora, pa su britanski avioni s oružjem za Ukrajinu morali letjeti zaobilazno, preko Danske. Jedino što Berlin nudi Kijevu je posve opremljena terenska vojna bolnica. To je njemački doprinos europskom ludilu, zacijelo dublji nego što nam se ovog časa čini.
"Isporuke oružja u ovom trenutku ne bi bile od pomoći – to je konsenzus u saveznoj vladi", prenosi Spiegel stav SPD-a.
Vidimo da u antiruski pohod ne želi ići upravo ona zemlja koja je u 20. stoljeću na svojoj koži osjetila koliko je u svakom smislu pogrešno i tragično vojno napasti Moskvu.
Mirotvorci: Argentinac i Turčin
U takvom okruženju jedini čovjek u Europi koji poziva na mir je onaj koji nam je došao iz Južne Amerike – papa Franjo. Rimski biskup ove je srijede, na međunarodni dan molitve, pozvao na zaustavljanje eskalacije ukrajinske krize, za koju je ustvrdio da "prijeti sigurnosti Europe".
"Sa zabrinutošću pratim sve veće tenzije koje prijete biti novi udarac miru u Ukrajini i donose sumnju u europsku sigurnost, s još većim posljedicama. Oni koji idu za svojim interesima na štetu drugih preziru svoj ljudski poziv, jer smo svi stvoreni kao braća", zaključio je papa, ostavivši objema stranama mogućnost da u sintagmi "oni koji idu za svojim interesima na štetu drugih" zadovoljno prepoznaju svoje rivale.
A jedini državnik koji se zasad nudi kao mirovni posrednik između Moskve i Kijeva stiže više iz Azije, nego iz Europe – inače ratoborni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji je posredništvo ponudio još u studenome. Prošlog je tjedna izjavio da "nas psihologija rata u regiji uznemiruje kao zemlju koja ima veze s obje strane", da bi sutradan ponovio posredničku ponudu Turske, ističući kako "želimo da mir prevlada u regiji i tome smo spremni doprinijeti".
Podsjetimo, europski dio Turske obuhvaća tek tri posto turskog teritorija i 10 posto njezine populacije, dok azijski dio, u kojem se nalazi i glavni grad Ankara, zauzima 97 posto površine Turske. I sam Erdoğan je formativne godine djetinjstva i dječaštva proveo u gradu Rize u azijskom dijelu zemlje.
Dakle, od dva usamljena europska mirotvorca, jedan je Latinos, a drugi je rabijatni polu-Azijat, što dovoljno govori o današnjoj Europi.
Doduše, ovog tjedna u Parizu je, nakon dvogodišnje stanke, održan sastanak predstavnika četiri zemlje tzv. normandijskog formata (Francuska, Njemačka, Rusija, Ukrajina) koje su 2015. Minskim sporazumom zaustavile ukrajinski rat, ali se taj sporazum otada ne provodi. No, kako smo pokazali da već i između dviju NATO članice, Francuske i Njemačke, postoje ozbiljne podjele o načinu pristupa ukrajinskoj krizi, od takvih skupova ne treba očekivati puno.
Milanović o zapadnom caru
Podjele u odnosu prema Rusiji nisu prisutne samo unutar EU-a i NATO-a, nego i unutar pojedinih članica, što pokazuje primjer Hrvatske. Za razliku od premijera Andreja Plenkovića, koji se bezrezervno i ne baš promišljeno stavio na stranu Kijeva, predsjednik Republike Zoran Milanović iskazao je mnogo istančanije poznavanje situacije, ispravno detektirajući da ukrajinska kriza "nema veze ni s Ukrajinom ni s Rusijom, nego s dinamikom američke unutarnje politike Joea Bidena i njegove administracije".
Naglasivši da kod vlade SAD-a u "pitanjima međunarodne sigurnosti vidi nekonzistentno i opasno ponašanje", Milanović smatra da je Bidenova administracija pod pritiskom vlastitih "jastrebova" u Demokratskoj stranci, ali i onih republikanskih koji su "do jučer opravdavali i podržavali mirnu politiku" Trumpa prema Moskvi, a sad pritišću Pentagon i Bidena da se prema Rusiji postavi čvrsto.
Osim toga, kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, Milanović je odbacio mogućnost da se hrvatski vojnici u sklopu NATO-a bore protiv Rusa na ukrajinskoj fronti. Dobro da je bar netko u državnom vrhu pročitao "Hrvatskog boga Marsa", pa makar samo novelu "Bitka kod Bistrice Lesne".
"Mi nemamo ništa i nećemo imati ništa s tim, to garantiram. Ne samo da nećemo slati nego, ako dođe do eskalacije, povući će se do zadnjeg hrvatskog vojnika", poručio je Milanović (slično o slanju vojske u Ukrajinu zbori i predsjednik Bugarske Rumen Radev).
U jasnom sagledavanju situacije Milanoviću vjerojatno pomaže to što je razumio korijen ukrajinske krize, precizno ga lociravši u uličnom puču iz 2014. protiv proruskog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča, što je nazvao "državnim udarom koji je poticala Europska unija, a prije svega Washington tog vremena".
"Ovo se događa u predsoblju Moskve, glavnoga grada Rusije. Aranžman koji će voditi računa o sigurnosnim interesima Rusije se itekako mora naći i naći će se", zaključio je predsjednik RH, kao rijetki svat među hrvatskom političkom elitom koji se usudi reći zapadnom caru da je gol.
Dribling Sergeja Rjabkova
Na istom fonu nastupa i jedna od naših najvećih poznavateljica Rusije, profesorica na Hrvatskim studijima dr. Jelena Jurišić, koja je doktorirala u Moskvi, gdje je živjela od kraja osamdesetih do kraja devedesetih, a od 1993. do 1998. je bila i moskovska dopisnica Slobodne Dalmacije.
"Da političari ozbiljno misle kada nam govore da žele mir, prihvatili bi ruske zahtjeve kao osnovu za ozbiljne razgovore i tragali za kompromisima koji bi nas oslobodili utrke u naoružanju i smanjili utjecaj vojnih blokova. Ovako ispada da je Moskva usamljena u takvim pogledima na svijet, što zvuči jako ironično dok nam se prijeti strašnom Rusijom, njezinim liderom čije poteze nitko ne može predvidjeti, bezumnom agresijom prema bratskom narodu koja nikako da se dogodi", rekla je prošlog tjedna dr. Jurišić u intervjuu za tjednik Novosti, uz zaključak:
"I stječem dojam da su (Rusi) postavili i objavili svoje zahtjeve te inzistirali na razgovorima o njima da bismo i mi svi ostali to shvatili."
No europski oci to još ne shvaćaju, kao što ruski "otvoreni poker" nije, čini se, shvatio ni savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a Jake Sullivan, kad je nedavno nasjeo na opasku ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova da Rusija ostavlja otvorenu opciju razmještanja svojih raketa na Kubi i(li) u Venezueli. Sullivan je odmah odvratio da će SAD u tom slučaju "žestoko odgovoriti", čime je zapravo dao placet Rusiji da jednako "žestoko odgovori" na postavljanje raketa u Ukrajinu.
Jer ono što je Kuba za SAD, to je Ukrajina za Rusiju – preblisko inozemstvo da bi se dopustilo postavljanje protivničkih raketa na taj teritorij. Dapače, dok od Havane do Washingtona ima 1800 kilometara, od Kijeva do Moskve ih jedva ima 750, što znači da ruski strahovi od američkih i NATO raketa na ukrajinskom tlu nisu nerealni.
15 godina babaroge Putina
Posebna su priča građani Europe. Takozvana europska javnost kao da je lobotomizirana, pa nema nikakvih građanskih prosvjeda ni mirovnih demonstracija protiv rata; umjesto toga, demonstrira se protiv epidemioloških mjera. Zadnje velike antiratne demonstracije u Europi zabilježene su sad već davne 2003. godine, kad je NATO napadao Irak, a otada su Europljani odšutjeli i agresije na Libiju i Siriju 2011. godine, kao što i sada šute.
Dio te šutnje može se pripisati tehnološkom razvoju, odnosno društvenim mrežama i "pametnim telefonima" koji u vrijeme agresije na Irak nisu postojali, a koji društvenu apatiju povećavaju na najmanje dva načina: bilo da apsorbiraju čovjekov društveni angažman – pa korisnik ima osjećaj da je s nekoliko klikova doista sudjelovao u nečemu i iskazao svoj stav, te ne mora izlaziti na ulicu – bilo da čovjeka guraju u virtualni samodostatni svijet koji zadovoljava njegove potrebe, pa i ne osjeća potrebu da osobno intervenira u nešto izvan tog privatnog tehno svemira.
Neki drže da europski građani šute i zbog toga što bi se izlazak na ulice za mir u Europi mogao shvatiti kao podrška Putinu, koji je u zapadnim medijima zadnjih godina toliko demoniziran da je postao babaroga građanskog Zapada. (Može se ustanoviti i točan datum početka tog medijskog procesa: 10. veljače 2007., kad je Putin u govoru u Münchenu poručio da je vrijeme hegemonije SAD-a isteklo jer se Moskva vraća na pozornicu, najavio i obrazložio krizu međunarodnog liberalno-demokratskog poretka, te kritizirao NATO zbog prekršenih obećanja da se neće širiti na istok.)
Međutim, ni 2003. godine europski čovjek nije u milijunima izišao za iračkog diktatora Saddama Huseina – čija je medijska slika bila još nepovoljnija nego danas Putinova – nego je izišao da izrazi otpor i pokuša spriječiti agresiju Zapada i svojih vlastitih država na Irak. Nešto se u međuvremenu dogodilo tom europskom čovjeku, ali ta tema izlazi iz okvira ovog teksta.
Kako bilo, čini se da će današnji europski čovjek izići na ulice da protestira protiv rata tek ako rasplet ukrajinske krize bude takav da cijena ruskog (ili nekog zamjenskog) plina skoči u nebesa, a tada će biti kasno za takva pitanja, ako uopće bude inkasatora.