"Nije bilo jogurta i nije se smjelo ići u crkvu, a svi Hrvati su navijali za Hajduk": donosimo deset mitova o Jugoslaviji i istinu o njima

Ta Jugoslavija baš je čudna biljka. Trideset godina nakon što je propala, još uvijek uspjeva postići da se Hrvati oko nje svađaju do iznemoglosti.

Ovaj put iskru je zapalila Kolinda Grabar Kitarović i njezina izjava kako je zakinuta jer se rodila s krive strane Željezne zavjese. Uslijedila je kanonada. S jednakim žarom kojim ona blati život u Jugoslaviji, oni sa druge strane barikade ga brane.

Istina, kao što to obično biva, ne daje za pravo i jednima ni drugima.

Ovo su neki od najčešćih mitova koji se vezuju uz bivšu državu. Pokušali smo ih demistificirati - piše Slobodna Dalmacija.

1. U JUGOSLAVIJI SE BOLJE ŽIVJELO NEGO DANAS

– U vrijeme socijalističke Jugoslavije plaće doista nisu bile velike. No, radnik je - uz partijsku knjižicu, dobru vezu ili ponešto sreće – doista mogao na poklon dobiti stan. Moglo se i putovati K15 vlakom za siću, gotovo pa besplatno ljetovati na Jadranu u nekom od radničkih odmarališta. I računati da nikada neće dobiti otkaz. Danas se ni stanovi ni ljetovanja ne poklanjaju, rate kredita ne jede inflacija. Niti je itko zaštićen od otkaza. Novo doba donijelo je skupe kredite, osobne bankrote, deložacije i nesigurnost radnog mjesta. Danas su ipak, unatoč svim tegobama tranzicije, plaće veće nego su bile u socijalizmu. Veća je i kupovna moć, inflacije praktični ni nema. Srednji sloj koji je ranije odlazio na Češke Tatre danas skija po Austriji ili Francuskoj. Dostupno je sve, od odjeće do igračaka. Automobil je 1968. u SR Hrvatskoj posjedovalo 9,3 posto kućanstava. Desetak godina kasnije imala ga je trećina kućanstava. Gotov nijedna obitelj nije imala dva automobila. Danas automobil ima dvije trećine kućanstava. A drugi auto ima petnaestak posto kućanstava;

2. SOCIJALIZAM JE ZAKIDAO LJUDE NA JOGURTU

– SFRJ nije bila ni Poljska ni SSSR da su ljudi morali u redovima čekati pred praznim trgovinama. I da, uvijek je bilo jogurta za kupiti, čak i u vrijeme zloglasnih “točkica” koje su određivale količinu namirnica po članu obitelji. Ono čega nije bilo je zapadna roba. Po Arijel i Persil se išlo u Trst ili Graz, teže se mogla kupiti prava čokolada nego šećerna tabla. Generacije klinki sa zavišću su gledale prijateljice kojima je otac na privremenom radu u Njemačkoj donosio barbike ili pernice na tri kata. Danas je sve to dostupno u bilo kojem kvartovskom dućanu;

3. U JUGOSLAVIJI NIJE BILO NEZAPOSLENIH

– Armija nezaposlenih počela je rasti koncem šezdesetih, kada je dogovorna socijalistička ekonomija počela pokazivati svoje slabosti. Kako bi prikrili razmjere toga rasta, režim je 1968. otvorio granice za gastarbajtere. Samo u prvih pet godina iz čitave SFRJ je put Njemačke, Austrije, Švicarske otišlo pola milijuna ljudi. Taj se broj do osamdesetih popeo na milijun i pol. Do tada se broj nezaposlenih popeo na više od milijun. Plus milijun i pol onih koji su bili članovi obitelji u seoskim domaćinstvima, a koje je službena statistika vodila kao zaposlene. Iako to realno nisu bili. Plus 400 tisuća građana koji su bili nezaposleni, a nisu bile zavedeni na zavodu za zapošljavanje. Socijalistička statistika tako se rastezala unedogled;

4. SFRJ JE BILO VIŠE SLOBODE NEGO JE IMA U HRVATSKOJ

– Demokracija u Hrvatskoj nije idealna, ali je neusporediva sa onim što je vladalo u Jugoslaviji. U kojoj nikada nisu provedeni slobodni demokratski izbori. U kojoj je vladala jedna partija. Koju je vodio jedan vođa čiju se genijalnost nije smjelo propitivati. U kojoj su tajne službe pratile i prisluškivale građane. Danas se sa predsjednicima i premijerima rugamo, a hrvatske špijune ismijavamo;

5. U JUGOSLAVIJI SE NIJE SMJELO IĆI U CRKVU

– Poslijeratne godine doista su bile “olovne” kada je o odnosu prema katoličkoj crkvi riječ. Taj je pritisak puno više na svojoj koži osjetio klar, nego sama pastva. No vrlo brzo nakon razlaza sa Staljinom boljševički pristup je omekšao. U crkvu je doista mogao ići tko je htio. Druga je stvar što je odlazak u crkvu možda bio diskvalificirajući faktor pri izboru za direktora firme, ili što bi đaci zaradili pokoju jedinicu jer su išli na vjeronauk. Sloboda vjeroispovjesti je, bar na papiru, bila zajamčena;

6. JUGOSLAVIJA JE BILA NAJLIBERALNIJA OD SVIH ZEMALJA ISTOČNOG BLOKA

– Jednako liberalna bila je i Kadarova Mađarska, koja je nakon ulaska tenkova 1956. provela niz ekonomskih reformi, dozvolila osnutak manjih privatnih tvrtki i popustila politički pritisak. I Mađari su mogli relativno slobodno putovati svijetom. Istočni Nijemci pod Honeckerom i Poljaci nakon uvođenja ratnog stanja bili su u goroj situaciji. Oni doista nisu mogli vidjeti život s drugu stranu Berlinskog zida;

7. SVATKO TKO JE KRITIZIRAO TITA, IŠAO JE NA GOLI OTOK

– Ljudi su doista zbog vica o Titu mogli ići u zatvor. Ali ne i na Goli otok. Tamo su završavali Informbiroovci, uglavnom srpski i crnogorski komunisti nakon Brozovog razlaza sa Staljinom. Politički zatvorenici u Hrvatskoj robijali su uglavnom u Staroj Gradišci i Lepoglavi;

8. TITOVA JUGOSLAVIJA JE BILA ZEMLJA NAPRETKA I PROSPERITETA

- Nacionalni dohodak po glavi stanovnika u Jugoslaviji je 1973. godine iznosio 57 posto europskog proseka. U Kraljevini Jugoslaviji on je 1938., primjerice, iznosio 50 posto europskog prosjeka. Napretka je, dakle, bilo, ali ni približno onom kakvog je režim želio prikazati. Zemlja je živjela na kreditima. Dinar je devalvirao 1980. za 30 posto, inflacija je bujala. Jugoslavija je 1983. de facto bankrotirala jer nije mogla plaćati svoje obaveze prema inozemstvu. Na kraju, 1991., Jugoslavija je imala 20 milijardi dolara duga. Što ni puno moćnije ekonomije ne bi izdržale;

9. U JUGOSLAVIJI SU HRVATI NAVIJALI I ZA HAJDUK I ZA DINAMO

– Snažan antagonizam Splita i Zagreba postojao je i u socijalizmu. Oni žešći navijači Hajduka i Dinama i tijekom socijalizma su sudjelovali u međusobnim tučnjavama. Kratki intermezzo nastupio je jedino krajem osamdesetih i početak devedesetih kada su, po pritiskom velikosrpske agresivne politike, Torcida i BBB zapjevali “Dva su kluba bratska...”

10. HRVATSKA JE PUNA JUGONOSTALGIČARA

– To što se ljudi sjećaju i nekih pozitivnih stvari iz socijalizma ne svrstava ih automatski u jugonostalgičare. Da postoji neki ozbiljan sentiment prema propaloj državi, brzo bi se on kanalizirao u neku političku opciju. Popularnost stranaka koje djeluju u Hrvatskoj, a zagovaraju Jugoslaviju ili socijalizam mjeri se u promilima.