Nevjenčana supruga ubojice: Prije dvije godine je počela njegova borba s demonima. Ni sama ne znam koliko sam puta bila na policiji, sve uzalud...

- Meni je samo žao tog djeteta. I ljuta sam na sve, jer se sve moglo spriječiti. Nažalost nije, a sada je kasno za sve. Ovo je nešto što ne bih poželjela nikome nikada. Moralo se spriječiti. Svi smo zakazali, svi mi, ljudi u institucijama pogotovo. Oni jako dobro znaju što se trebalo napraviti. Pitam se hoće li nakon svega ovoga moći živjeti i imati na duši dijete koje nije ništa krivo.

On neka odgovara, nema o tome govora, ali gotovo je sada, prekasno je za sve - kroz plač, gotovo jecajući ispričala je za Jutarnji osoba koja najbolje poznavala Branka Rafajca (41), čovjeka koji je u petak u 6.20 sati nožem u Malom Lošinju ubio svoju 16-godišnju susjedu - njegova bivša nevjenčana supruga.

No, ni ona ne može čak ni naslutiti razloge i konkretan motiv takvog čina.

Kako je ispričala za Jutarnji, kobnoga trenutka radila je jutarnju smjenu kao konobarica u restoranu na rivi, sve dok po nju nije došla policija, kako bi dala izjavu o svojim saznanjima. Ispričala im je sve što je znala, iako su sve te informacije od nje dobili puno prije tragedije.

Zato se i odlučila za istup u medije, kako bi izrazila sućut obitelji stradale djevojke, ali i upozorila koliko je sve institucija i koliko puta zakazalo u ovom slučaju. Inzistirala je da razgovor bude telefonski i zamolila da joj se ne otkriva identitet. Vratila se petnaest godina unatrag.

- Živjeli smo zajedno u izvanbračnoj zajednici 15 godina, nismo se nikada vjenčali i nismo imali djece. Ja sam rođena u Osijeku i tamo sam provela cijeli život, studirala sam pravo. On je rođen u Osijeku, ali je odrastao u Opatiji, ali je u Osijek došao studirati agronomiju. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja.

Ovdje nas je doveo posao, jer je u Osijeku u tom pitanju bila katastrofa, sada će biti osam godina kako smo na Malom Lošinju, gdje smo došli spletom okolnosti. Prvo sam ja odradila jednu sezonu, onda sam vratila i sljedeće ljeto, pa je tada sa mnom došao i on, tako je valjda moralo biti - ispričala je Brankova bivša nevjenčana supruga.

Vodili su, kaže ona, jedan posve normalan život. On je bio posve normalna osoba, s kojim si mogao normalno razgovarati i šaliti se. A onda se sve promijenilo...

- Prije dvije godine prestao je biti osoba koju sam poznavala. Mislim, svi mi imamo neke svoje žute minute, no tada... s čime se on tada počeo u glavi boriti i kakvi su ga demoni naveli na ovo, to samo on zna. Ono što ja znam sigurno jest da se to moglo spriječiti. Osim što sam užasnuta, najviše mi je žao tog djeteta koje je stradalo ni krivo ni dužno, a to sam mogla i trebala biti ja, on je mene tražio, to je jasno- kazala je novinarima, te nastavila...

- U studenom 2018. godine Branko je završio na psihijatrijskom liječenju na Rabu i tamo je ostao četiri mjeseca, vratio se u veljači prošle godine i tada je funkcionirao normalno, jer je pio lijekove i počeo je raditi. U kolovozu su se stvari promijenile, jer se počeo ponašati kao što se ponašao prije liječenja. To je uzelo maha. Je li prestao piti tablete, ne znam, ali je to bio trenutak kada sam počela obilaziti sve moguće institucije i po nekoliko puta svaku i molila sam pomoć.

Svima sam izričito navodila da je on opasnost i ugroza za sebe i za druge. Na policiji sam bila nekoliko puta. Oni su jako dobro upoznati sa svima, mogli su očekivati upravo ovako nešto, to je ono čega sam se najviše bojala da će se dogoditi. Ali, nisam mogla ni sanjati da će se dogoditi ovo - ispričala je za Jutarnji shrvana žena.

Kaže da su joj na policiji rekli da je njezina namjera smjestiti ga na psihijatriju samo kako bi ga se riješila, iako im je ona, navodi, pokušala objasniti da je njemu tamo mjesto jer je teško psihički bolestan i nije za živjeti vani.

- Koliko sam bila puta na policiji? Ne znam ni sama. Bila sam kod njegovog liječnika opće prakse, koji se njime nije želio baviti. Svi su mi samo govorili da se maknem od njega. I maknula sam se, ali problem se nije riješio. Zvala sam bolnicu na Rabu, jednom kada me Branko nazvao i pričao nepovezano zvala sam hitnu, ali nisu htjeli izaći na neviđeno, rekli su da ja prije odem u stan i provjerim, ali kako, nemam ključ, kako će reagirati?

Krajem prosinca prošle godine predala sam dopis u Centar za socijalnu skrb. Njima sam izričito navela: On je ugroza za sebe i druge. Molim da poduzmete sve mjere kako bi se preventivno djelovalo da se nešto ne dogodi, da ispitate njegovo psihičko i opće zdravstveno stanje - tvrdi ona.

Nije je bilo na Lošinju mjesec dana, jer je bila na godišnjem odmoru. Kad se vratila, s Brankom se našla na kavi kako bi dogovorili da joj preda njezine stvari koje su joj ostale u bivšem zajedničkom stanu.

- Bio je u katastrofalnom stanju, trajalo je to 15 minuta, pričao je nesuvislo i nepovezano, s njim se nije moglo razgovarati. Zato sam i išla u Centar. Došli su do njega, ali im nije htio otvoriti vrata. Njegov liječnik nije želio s njim imati veze, nije želio izaći u kućni posjet, rekao je da on više nije njegov pacijent jer je izgubio zdravstveno osiguranje.

Socijalni radnici su mu ponovno došli na vrata, sada s policijom u pratnji. Tražio ih je sudski nalog, oni ga nisu imali, pa su se okrenuli i otišli, umjesto da su provalili i smjestili ga tamo gdje je trebao odavno završiti - smatra Brankova bivša supruga.

Kazala je i da on prema njoj nikad nije pokazivao fizičku agresiju, ali maltretiranje je bilo na psihičkoj bazi. Ne zna čime se bavio zadnjih mjeseci, misli da je živio od zarade koju je prikupio radeći sezonu, ne zna s kime se družio niti je li konzumirao alkohol i drogu.

Od sumještana je čula da je svoj pohod započeo u četvrtak u večernjim satima urlajući i nabijajući po zgradi. Nije joj jasno zašto nitko nije zvao policiju jer je to trajalo satima. S obitelji u kojoj je napravio tragediju nikad nisu imali nikakvih kontakata.

- Ja te ljude ne poznajem, možda bih ih prepoznala po viđenju, ali nikad s njima nismo imali nikakav kontakt. Pokušavam ih se sjetiti, ali ne mogu nikako - dodaje.

Pitamo je li dozivajući njezino ime tražio možda njezinu pomoć, ili je možda ona trebala biti žrtva.

- Ne znam, nešto od toga jest, ja stvarno ne znam što mu je bilo u glavi... ja sam svima pričala, nitko me nije slušao, i od njega sam tražila da potraži pomoć, ni on me nije slušao. Nisam mu mogla tablete ugurati u usta. Kad je izašao iz bolnice, vodila sam brigu o svemu, ja sam ga vozila na kontrole na Rab, ali kad smo počeli raditi sezonu prošlo ljeto, sve je opet krenulo. Morao je biti pod nadzorom. Svi smo zakazali, cijelo društvo, ali kasno je, kasno - požalila se krot plač žena.