'Nema zaštitara, samo bi smetali...'

Za razliku od sadašnjeg zavoda čiji su prostori potpuno neadekvatni, novi je zavod, prema njegovim riječima, uređen po najvišim svjetskim standardima. Imat će četiri odjela - za akutno liječenje, za intenzivno liječenje, za liječenje i rehabilitaciju i dnevnu bolnicu. Površina zgrade je 4700 četvornih metara bruto, gdje će biti smješteno 70 pacijenata. Sobe su jednokrevetne i dvokrevetne. Dio opreme, madraci i kreveti već su stigli u zavod i na hodnicima čekaju da ih se razmjesti po sobama. Pacijenti će biti smješteni u prizemlju i na prvom katu. Unutar zavoda su, naravno, i prostrani prostori za osoblje, veliki prostor je za arhivu, tu je i manja kuhinja. Predviđeni su i zajednički prostori, gdje će se pacijenti moći družiti.

Sobe pacijenata imaju između 10 i 20 kvadrata. Sve imaju klasična ulazna vrata, osim onih na odjelu za akutno liječenje. To je odjel gdje se pacijenti smještaju odmah nakon dolaska u zavod i borave mjesec, dva, dok ih liječnici ne upoznaju. Ulazna vrata soba na tom odjelu imaju prozorčić s malom roletom kako bi osoblje moglo u svakom trenutku vidjeti što se u sobi događa, a da u nju ne ulaze. I u prizemlju i na katu su videocentri iz kojih će se u svakom trenutku pratiti sva događanja unutar zgrade. Ona je izuzetno prozračna zahvaljujući velikom broj prozora, koji su zapravo fiksne staklene stijene, a uz njih su manja prozorska krila koja se mogu otvoriti, ali su toliko uska da se ni glava kroz njih ne može provući. Dok prolazite kroz ove nove prostore, jasno je da je sve podređeno udobnosti, liječenju pacijenata, ali i sigurnosti koja je iznimno važna s obzirom na dosje pacijenata. “Sigurnost će biti zagarantirana, kao i vrlo visoka zaštita pokušaja bijega i incidenata”, naglašava profesor Jukić. No, nije sklon tome da unutar zavoda budu i profesionalni zaštitari. “To je uvijek veliko pitanje. U pravilu se traži da bude zaštitarska služba. Međutim, oni kvare terapijsku atmosferu. Kad pacijent vidi osobu koja o pojasu ima pištolj, a kako se može osjećati? Maksimalno se klonimo toga. Hoćemo li to uvesti, nisam siguran. Ja tome nisam sklon jer budemo li dobro liječili te pacijente, moći ćemo ih držati pod kontrolom, a jedan ili dva zaštitara teško će riješiti incidentnu situaciju.” Prema njegovim riječima, liječnici i tehničari su više obučeni u psihološkom dijelu kako rješavati incidente, nego da bi se fizički obračunavali, iako vježbaju i znaju kako svladati pacijenta, a postoji i protokol kako se to radi. Međutim, naglašava Jukić, nevjerojatno je kako jedna mala sestrica svojim pristupom može smiriti jednog arogantnog bahatog stokilaša. “To je fantastično. Nije fizička snaga jedina mjerilo. Ona je ponekad važna, no važniji su preventivni mehanizmi.” On tvrdi da na odjelu forenzičke psihijatrije nema napada na liječnike, bez obzira na to što je riječ o vrlo opasnim pacijentima. “Nema tog kaznenog dijela koje pacijenti nisu počinili, ali ipak su najčešća najteža kaznena djela. Ubojstva, pokušaj ubojstva, nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Ponekad se radi o kaznenom djelu prijetnje. Vrlo rijetko su u pitanju krađe, oštećenja tuđih stvari.”

“Neubrojiv je nevin”

Prema Kaznenom zakonu, osobu za koju je vještačenjem utvrđeno da je počinila kazneno djelo u neubrojivom stanju ne može se poslati u zatvor niti kazniti. “Neubrojiv jednako je nevin”, naglašava ravnatelj Jukić. Kada sud prihvati izvještaj psihijatrijskog forenzičara da je kazneno djelo počinjeno u neubrojivom stanju, sud počinitelju izriče prisilni smještaj na odjelu forenzičke psihijatrije na šest mjeseci.

“Tog trenutka on više nije pacijent kojim se bavi kazneno pravo, nego prelazi u takozvanu sferu građanskog prava. Netom prije nego što prođe šest mjeseci pacijent odlazi na novo vještačenje da se utvrdi je li spreman za izlazak. Ako nije, ostaje u bolnici još godinu dana i tako se svake sljedeće godine provodi novo vještačenje.”

 Prof. Jukić naglašava da još niti jedan pacijent nije izašao nakon šest mjeseci.

“Ima nekih koji su izašli nakon godinu i dva, tri mjeseca, ali ima i onih koji su tu 15 godina.” Prema njegovim riječima, recidivisti su vrlo rijetki. U jednom slučaju pacijent je pušten nakon osam godina uz mjeru obaveznog liječenja na slobodi. U to vrijeme bilo je propisano tri, a sada je pet godina. On se te tri godine liječio i kad je rok prošao, prestao je uzimati lijekove i ponovo je počinio teško kazneno djelo. U ovom slučaju pacijent je po sili zakona morao biti pušten, iako su liječnici smatrali da je prerano.”

Naime, ističe Jukić, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama propisuje da prisilna hospitalizacija ne može trajati dulje od zapriječene kazne za počinjeno kazneno djelo.

“To nije dobro i to će se promijeniti. Bila su tri slučaja gdje smo imali prijepor sa zakonom. Pacijentima je isteklo vrijeme po kaznenom zakonu, a mi smo smatrali da još ne može na slobodu. U dva slučaja se ništa nije dogodilo, a u jednom, nažalost, jest.”

Profesor Jukić ravnatelj je Psihijatrijske klinike Vrapče od 1994. godine i najdugovječniji je ravnatelj ove ustanove u njenoj povijesti. Kaže da je nova zgrada zavoda kruna njegove karijere u Vrapču. Njegova borba za nove prostore forenzike počela je još 2002. godine, u čemu je imao i potporu europskih institucija. Naime, u bolnicu Vrapče dolaze predstavnici Vijeća Europe da bi provjerili poštovanje ljudskih prava pacijenata. “Nama su dolazili nekoliko puta i pokazivao sam im najgore dijelove bolnice i govorio im da nije dobro ako je pacijent tu dvije godine, a nema gdje staviti garderobu jer ih je osam u sobi. Oni su uvijek pisali negativan izvještaj o našoj forenzici i psihogerijatriji. Radio se veliki pritisak na Vladu da riješi pitanje forenzike, a na Grad da se uredi prostor psihogerijatrije.” Konačno je 2004. godine napravljen glavni projekt forenzike, ali Ministarstvo zdravstva nije imalo novca. Tek je ministar Rajko Ostojić projekt stavio u trogodišnji proračun. No, nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju, pojavila se mogućnost financiranja iz fondova EU. Prijava je uspjela i EU je odobrio financirati 85 posto troškova koji su procijenjeni na oko 70 milijuna kuna. Gradnja je počela u siječnju 2016. i zavod je trebao biti gotov u ljeto 2017. godine. Međutim, zbog niza razloga sve se oduljilo za godinu dana. Jukić je svjedočio o nekim nevjerojatnim situacijama koje su se događale tijekom gradnje. “Prošle godine na proljeće bili smo u pat-poziciji i mislio sam da neće biti ništa od zavoda. Tada sam jako promišljeno potpisivao nešto što uopće nisam smio potpisati. Ali to je bio jedini način da se nastavi gradnja. A što se dogodilo? Projektanti su u troškovnik zaboravili staviti kvadraturu pregradnih zidova zgrade. U projektu je navedeno 800 kvadrata zidova, a tamo ih treba oko 3000. Ako se ti zidovi ne naprave, ne možeš napraviti zgradu, sobe, instalacije. To, naravno, poskupljuje projekt, a novac nije osiguran. Bolnica Vrapče kao investitor nema novca u svom proračunu. Ministarstvo i Grad također nemaju novca, a dodatni trošak je bio 300 tisuća kuna. Po Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, u takvoj situaciji izvođaču nitko ne može reći - radite. Mislite da mi je bilo lako? Zašto sam više od 20 godina ravnatelj? Jer sam mudro radio.

Manja šteta

Odmah sam napisao pismo ministru i gradonačelniku i rekao im da se ne može graditi. Oni su to ‘odšutjeli’. Ne mogu mi reći: potpiši dodatne troškove - jer to ne mogu, a ne mogu reći: ne potpiši - jer staje projekt. Nastala je administrativna šutnja. Oni šute, a ja potpisujem izvantroškovničke radove i izvođaču govorim: radite te zidove - iako na to nisam imao pravo. A što bi se dogodilo da nisam potpisao? Izvođač bi rekao da ne može raditi, a SAFU bi rekao da vratimo sav novac. A mi smo već uložili 10 milijuna i nemamo odakle vratiti. Ovako sam riskirao i napravio manju štetu. Zbog toga sam bio spreman ići i u zatvor. Računao sam, podnijet će se optužnica, a kako ti naši sudovi rade, proći će četiri godine do presude, već će se to i zaboraviti. Kako sam radio na opću korist, mislio sam valjda će mi naći neku olakotnu okolnost. Na kraju se naišlo na razumijevanje. Ministarstvo financija je platilo ukupno četiri milijuna kuna izvantroškovničkih radova. To je izvučeno fantastično i sada neće biti optužnice i neću ići u zatvor.” U konačnici će projekt koštati između 72 i 74 milijuna kuna. Četiri i pol više od plana.

Zaštićeni spomenik kulture

No paradoksalno je da će preseljenjem u nove prostore bolnica biti financijski na gubitku.

“Sada imamo odjel koji funkcionira u lošim uvjetima, ali je profitabilan jer ima jako malo osoblja i sve je zbijeno na jednome mjestu. Preseljenjem troškovi će drastično narasti, a mi ćemo biti oko 80 tisuća kuna mjesečno na gubitku, odnosno milijun kuna godišnje.”

Naime, za svakog pacijenta na forenzici Ministarstvo zdravstva bolnici plaća oko 400 kuna po danu. Trošak je podijeljen između ministarstva i HZZO-a. HZZO plaća trošak kroničnog bolesnika, a Ministarstvo hladni pogon, infrastrukturu, funkcioniranje odjela. Jukić smatra da će s obzirom na veće troškove po pacijentu gubitak bolnice biti 1000 kuna te bi se izdvajanje po pacijentu trebalo podići na barem 500 kuna po danu.

Profesor Jukić je, rekli bismo, iznimno živa osoba. Stalno u pokretu. Povijest bolnice Vrapče, koja je s radom počela 1879. godine, ima u malom prstu. Iznimnom energičnošću i sa zadovoljstvom vodi nas krugom bolnice, svakog pacijenta na kojeg smo naišli pozdravlja, uputi mu pokoju riječ. Nije mu problem zbog fotografiranja stati u blato gradilišta zgrade psihogerijatrije. Pitam ga je li legenda da političare koji dolaze u posjet uvijek odvede na odjele u najlošijem stanju. “Ma kakva legenda. To je čista istina. Gdje ću ih odvesti nego tamo gdje je najgore?” Nedugo nakon što je osvojio prvi gradonačelnički mandat, Milan Bandić je sa svojim “ministrom zdravstva” Zvonimirom Šostarom došao u Vrapče.

“Odmah sam ih odveo gdje je bilo najgore. U zgradu četvorke, na Zavod za dijagnostiku i intenzivno liječenje, u odjel za kronične pacijente. U jednoj sobi više od 20, 30 pacijenata, dnevni boravci veliki, sve derutno, raspadnuto, nikakvo. Pitao sam ih: ‘Biste li vi dopustili da netko vaš bude ovdje?’ Istog je trenutka Bandić reagirao da treba to napraviti. Malo je sve potrajalo, ali 2003. godine ta je zgrada adaptirana.”

Otkad je došao u Vrapče, Jukić je “visio” na glavi i lokalnim i državnim političarima i tražio sredstva za obnovu dijelova bolnice, od kojih neki nisu adaptirani više od 100 godina. Do danas je u nju uloženo oko 220 milijuna kuna.

“Osamdeset posto bolnice je kroz ovo moje vrijeme sređeno i adaptirano i nemamo se čega sramiti”, naglašava Jukić. Dio je bolnice je i danas gradilište. Gotovo u potpunosti je srušena zgrada psihogerijatrije sagrađena prije 140 godina, a prije 40 godina je malo adaptirana. Radovi su vrijedni 35 milijuna kuna i, kada bude završena, dobit će se dvostruko veći prostor, a pacijenata će biti 74, umjesto 99, koliko ih je bilo dosad. No, radovi kasne. Jukić tvrdi - zbog gradskih konzervatora. “U krugu bolnice bez njih ne možete ni lopatu zakopati u zemlju. Bolnica je zaštićeni spomenik kulture i oni za sve moraju dati dozvolu. Od zgrade psihogerijatrije ostali su samo vanjski zidovi i oni će ostati jer ih ne smiju rušiti. Tri mjeseca smo se s njima natezali može li se jedan zid srušiti ili ne. Onda su konačno dopustili da se dio koji je potpuno napukao ipak sruši. Pa i u zgradu novog zavoda morali smo uklopiti staru zgradu napravljenu 1907. godine”.