Hanza Media
U posljednje se vrijeme puno govori o nedostatku radnika u Hrvatskoj, no zadnjih dana i tjedana ova je problematika prerasla u glavnu temu gotovo svih medija. Unatoč tome, nema ili je tek malo pravih trezvenih analiza, a sve prerasta u buku i histeriziranje jer se u pravilu nabacuje brojkama i paušalnim ocjenama, uz prigodne tvrdnje i naslove koje prognoziraju propast turističke sezone, ako ne i cijelog gospodarstva.
To je donekle razumljivo jer sve nam je to novo tj. nikada nismo bili u ovakvoj situaciji. Ipak, pokušajmo neke stvari barem malo staviti u kontekst kako bismo izvukli kvalitetnije i bolje zaključke o trenutnom stanju na tržištu rada u Hrvatskoj, kao i naznaku onoga što nas čeka u skoroj budućnosti.
Dakle, točno je da u Hrvatskoj vlada značajna potražnja za (kvalitetnim) radnicima i da je neka od tih radnih mjesta relativno teško popuniti, a što je naročito izraženo u djelatnostima poput građevine i ugostiteljstva. No, ako pogledamo sliku 1., vidjet ćemo da je to stanje ‘ništa’ u usporedbi s onime s čime se suočavaju neke druge članice EU!
Vidimo kako je stopa slobodnih radnih mjesta u Sloveniji, Finskoj, Švedskoj, Latviji, Austriji, Njemačkoj i drugim članicama značajno veća nego u Hrvatskoj, a da ne govorimo o jednoj Češkoj (koja se već duže vremena nalazi u stanju pune zaposlenosti, a gospodarstvo vapi za novim radnicima).
Rastu plaće
Dodatno, na slici je prikazano stanje za prvo tromjesečje, a broj slobodnih radnih mjesta u Hrvatskoj tada je tradicionalno najviši. Naime, u prvim mjesecima godine broj slobodnih radnih mjesta kreće se između 23 i 25 tisuća posljednjih nekoliko godina, a s približavanjem turističke sezone ista se lagano popunjavaju. Primjerice, prošle je godine stopa slobodnih radnih mjesta iznosila 2,1 u prvom tromjesečju, zatim 1,9 u drugom tromjesečju, 1,5 u trećem tromjesečju te 1,4 u četvrtom tromjesečju.
Sudeći prema trenutnom (druga polovica lipnja) broju objavljenih slobodnih radnih mjesta, u ovom smo trenutku još malo desno na slici. Drugim riječima, stanje u Hrvatskoj nije ni izbliza alarmantno kao u nekim drugim članicama EU: u drugim je zemljama trenutno još izazovnije pronaći radnike!
Kako bi pokušali privući nove i zadržati postojeće radnike, poslodavci dižu plaće, a to su naročito primorani činiti poslodavci u zemljama s najnižim plaćama. Naime, radnik iz Nizozemske nema na raspolaganju puno zemalja gdje može emigrirati na višu plaću, dok radnik iz Bugarske, Mađarske ili Hrvatske to itekako ima. Na slici 2 vidimo kako troškovi rada najviše rastu upravo u novijim članicama EU, gdje su plaće najniže.
Hanza Media
Iako i plaće u Hrvatskoj rastu brže od europskog prosjeka, vidimo kako je intenzitet rasta ipak znatno sporiji od onog u usporedivim zemljama. Stoga je za pretpostaviti kako će poslodavci morati nastaviti podizati plaće u Hrvatskoj - čak i ubrzati tempo - jer s vremenom će stanje na tržištu rada biti još izazovnije za njih.
Naime, kao što sam više puta do sada pisao, Hrvatska je zašla u fazu u kojoj nikada do sada nije bila. Čitavu modernu povijest hrvatsko je gospodarstvo karakteriziralo visoka nezaposlenost, a čak i na vrhuncima gospodarskih ciklusa ekspanzije, nezaposlenost u Hrvatskoj bila je viša nego u većini drugih zapadnih zemljama. Kontinuirano izobilje radne snage značilo je kako je hrvatsko gospodarstvo stalno funkcioniralo na suboptimalnoj razini.
Ulaskom u EU sve se mijenja. Visoka nezaposlenost pomalo je postala stvar prošlosti kako se emigracija povećavala, a postajanjem dijela jedinstvenog bogatog tržišta od pola milijarde ljudi hrvatskom gospodarstvu otvaraju se prilike kao nikada do tada. Izvoznici se integriraju u ekonomske lance vrijednosti, a ništa manje važno, hrvatskim se vladama ‘vežu ruke’ u smislu vođenja neurednih javnih financija te se prestaje s pogubnom praksom spašavanja gubitaških poduzeća koja se nalaze na otvorenom tržištu (time se narušava tržišna utakmica, a Europska komisija to ne dozvoljava) itd.
Proces kreativne destrukcije
Svemu tome sada se između samih poslodavaca nadodala i borba za radnike i privlačenje istih većim plaćama, pa hrvatska ekonomija zbog svega toga po definiciji postaje efikasnija.
Neki poslodavci, iz kojeg god razloga (nisko profitabilna niša, inferioran poslovni model, neefikasnosti u poslovanju i sl.) već ne mogu ili tek neće moći pratiti takav rast plaća, stoga će morati prepustiti mjesto onima (starima i novima) koji mogu. To je proces koji se u teoriji ekonomije zove ‘kreativna destrukcija’, a Hrvatska će tek snažnije zagaziti u nju.
Dakle, kada govorimo o nedostatku radnika i rastu plaća u Hrvatskoj, po svemu sudeći ‘ništa’ još nismo vidjeli. Tim se novim okolnostima svi moramo priviknuti, a naročito poslodavci jer je za očekivati da dio njih neće moći opstati.
To pak nije nužno negativna stvar: stečajevi su pokazatelj i sastavni dio zdrave tržišne ekonomije - i to uvijek treba imati na umu. U Hrvatskoj trenutno raste broj zaposlenih, raste ukupna dobit poduzetnika i raste povrat na kapital, a oni koji u takvoj situaciji ne mogu zadržati radnike jer nemaju prostora za dizanje plaća, prepustit će mjesto sposobnijima.
S druge strane, na državi je da rezanjem poreznog opterećenja i općenito poboljšavanjem poslovne klime (te svega drugoga što znamo da država mora popraviti) pridonese da se proces kreativne destrukcije što dulje održi i produži. U protivnom, ne treba se zavaravati, ovaj proces može prijeći i u ‘nekreativnu destrukciju’, a to bi svakako trebalo izbjeći.
