Ne kajem se i ne osjećam se krivom. Osjetila sam samo olakšanje

Prekid trudnoće i dalje će se moći obavljati u svim hrvatskim bolnicama, odluka je to Ustavnog suda koju smo čekali 26 godina nakon što su konzervativne udruge 1991. Godine zatražili ocjenu ustavnosti Zakona o pobačaju.

Odmah nakon izricanja presude, predstavnici inicijative ProLife, koja okuplja udruge koje se protive pobačaju, su najavili pokretanje peticije kojom će u idućih 40 dana skupljati potpise potpore za zahtjev Vladi i Saboru da zaštite život, ističući kako se ne slažu s ocjenama Ustavnog suda da je pravo na privatnost iznad prava na život.

Ovi događaji su nam ponovno nametnuli rasprave o pobačaju i još jednom podijelili hrvatsko društvo.

Dok se suprotstavljene strane sukobljavaju oko svojih stavova, a o prekidu trudnoće najglasnije govore političari i vjerske vođe, iz fokusa često ispadnu one kojih se Zakon najviše tiče – žene koje bi se u jednom trenutku mogle odlučiti na pobačaj, piše Slobodna Dalmacija.

Jedna od njih odlučila je podijeliti svoje iskustvo i sve ono kroz što je prošla. Ostala je anonima, jer kako kaže, ne želi se izlagati osudama konzervativne sredine u kojoj živi.

- Na početku želim reći da nikad nisam mislila da bi pobačaj mogao biti nešto što ću doživjeti. Sjećam se da sam, nakon što sam izgubila nevinost, odlučila da nikad neću pobaciti.

Godinama kasnije, za vrijeme večere sa zaručnikom sam se šalila da sam možda trudna. Bili smo skupa dvije godine i mnogo puta smo mislila da sam možda trudna, ali uvijek bi se radilo o lažnoj uzbuni.

Ne sjećam se kako, ali kupili smo test za trudnoću. Bilo je usputno i bez razmišljanja. Međutim, kad sam došla kući i započela testiranje počela sam se tresti. Nismo bili siromašni, ali nismo imali niti financijsku stabilnost za odgoj djeteta.

Cijelo vrijeme sam se uvjeravala da test neće biti pozitivan. Ipak, kad sam nakon par minuta pogledala test, rezultat me je ostavio bez teksta. Srce mi se diglo u grlo i samo sam rekla: „Bože, stvarno sam trudna“.

Nisam znala kako se osjećati. Cijelo vrijeme sam se uvjeravala da se ovako nešto meni nikad ne može dogoditi. Ali, eto, bila sam trudna. Koja je bila prva stvar koja mi je pala na pamet? Vrijeme je da na internetu pogledam kako izgleda pobačaj.

Razgovarala sam s liječnicima, dogovorila termin, upoznala se sa zakonima.

Nakon toga sam počela poricati istinu. Možda je test bio pogrešan, možda je i onaj drugi test bio lažan.

Možda bi neke dodatne pretrage pokazale da nisam trudna i mogla bi nastaviti sa svojim životom kao da se ništa nije dogodilo. Fokusirala sam se na to poricanje.

Na dan pobačaja sam se probudila rano. Bila sam nervozna i uplašena. Kad sam stigla kod liječnika postalo mi je malo lakše. Doktor i sestre su bili jako dragi i puni razumijevanja.

Nakon pobačaja sam osjetila bol i grčeve. Nekoliko dana sam krvarila. Postupno, bol je ipak nestala.

Niti u jednom trenutku tijekom od kad sam se odlučila na pobačaj nisam osjetila grižnju savjesti. Osjetila sam samo olakšanje. Ne kajem se i ne osjećam se krivom, bila je to ispravna odluka, otvoreno kaže ova žena koja je iz prve ruke prošla iskustvo pobačaja, piše Slobodna Dalmacija.