Je li pravedno da građane koji su bili u rizičnim kontaktima s oboljelima od koronavirusa i kojima su epidemiolozi naložili da budu u samoizolaciji te ne smiju ići na posao zbog dobrobiti okoline, dobiju naknadu od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u iznosu koji ne može biti veći od 2128,64 kune za 14 dana, koliko traje inkubacija, premda je njihova plaća veća od tog iznosa?
Naknadu za prva 42 dana bolovanja po zakonu snosi poslodavac i ona se računa drugačije te iznosi od 70 do 100 posto iznosa pune plaće, ovisno o kolektivnom ugovoru. No, u slučajevima u kojima postoji opasnost od zaraze koronavirusom, država je preuzela na sebe troškove za neodlazak na posao od prvog dana. Dakle, u tih 14 spornih dana zaposleni koji moraju u izolaciju zapravo će biti zakinuti zarađuju li više od 4200 kuna. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever smatra da je to nepravda koju bi trebalo ispraviti.
- Ovo je posebna situacija, ne sjećam se niti jedne slične takve. Mogu razumjeti da je odluka o maksimalnom iznosu motivirana oprezom da bi pritisak na proračun mogao biti ogroman jer je nemoguće predvidjeti koliko će ljudi biti zaraženo. No, osobama koje je društvo zbog interesa zajednice izoliralo i koji su se sami pokazali društveno odgovornima i prijavili svoje kretanje i moguću opasnost od zaraze, trebalo bi refundirati iznose za nedolazak na posao barem u visini medijalne plaće - ističe.
Briga za ljude
Sever naglašava kako nije pravedno da pojedince koji su prisiljeni na karantenu društvo kažnjava malim iznosom naknade.
- Oni su sami sebe prijavili, iskreno priznali da su bili izloženi koronavirusu, pokazali brigu za ljude oko sebe i stoga ih društvo ne bi trebalo kažnjavati i dovoditi u situaciju da sami podnose štetu, nego nagraditi. Ti iznosi za ljude koji zarađuju više od oko 4200 kuna nisu ništa drugo nego kazna za višu silu. Ako ti ljudi u interesu svih nas trebaju biti u samoizolaciji, nije u redu da za to plaćaju ceh - drži Sever, koji vjeruje da bi se problem koji je nastao za poslodavce i državu solidarno trebao riješiti tako da se “isprsi Europska unija i izdvoji sredstva iz svojih fondova za one zemlje koje su pogođene i čiji su građani primorani na samoizolaciju”.
No, ravnatelj HZZO-a Lucian Vukelić tumači kako je visina iznosa regulirana Zakonom o zdravstvenom osiguranju koji propisuje da je taj maksimalni državni iznos dobiven uvećanjem proračunske osnovice za 28 posto i ne može izvan toga ništa učiniti dok je zakon takav kakav jest. Vukelić kaže kako je ta naknada - koja nije naknada za bolovanje, nego naknada za izolaciju/karantenu - odavno ugrađena u Zakon o zdravstvenom osiguranju, koji je predvidio ovakva stanje kad je ugroženo zdravlje nacije.
Ključna potvrda
Samo u slučajevima kad sanitarni inženjer i epidemiolog izraze sumnju na eventualnu zaraznost troškovi se prebacuju na teret države. Oni koji se dogovore s poslodavcem da ostanu u kućnoj izolaciji, bez potvrde sanitarne inspekcije, ne mogu dobiti naknadu od HZZO-a. U onim slučajevima kad se osoba na koncu i razboli - ide na uobičajeno bolovanje.
Što o tome misle poslodavci, nismo uspjeli doznati jer predsjednik HUP-a Davor Majetić nije odgovarao na novinarske pozive.
Najgore od svega što se može dogoditi, predviđa Sever, jest da te naknade destimuliraju građane i natjeraju ih da počnu kalkulirati mogu li plaćati svoje životne troškove. Lako bi se moglo dogoditi da neki ljudi odluče prešutjeti da su bili izloženi riziku. A to je, upozorava, tek opasno.