Jednom mi je jedan čovjek iz Los Angelesa, kad sam ga vozio iz splitske zračne luke u trajektnu, rekao kako ima osjećaj kao da je došao u Las Vegas, s obzirom koliko je reklama i plakata za kockanje putem vidio – riječi splitskog taksista govore isto što i one njegove sugrađanke, profesorice Anite Ćudine, dugogodišnje terapeutkinje za bolesti ovisnosti, koja niz godina djeluje kao stručna suradnica Crvenog križa grada Splita i Kluba ovisnika o kocki (KLOK). I sociologinju Ćudinu, kao i mnoge Splićane, u svakodnevnoj šetnji gradom učestalo zabljesnu agresivne reklame kladionica i kockarnica. Pogotovo one prve nalaze se na svakom koraku, pokraj škola, crkvi, sportskih terena... Nema gdje ih nema i stalno se otvaraju nove. Kockanje je uzelo maha u Hrvatskoj, socio-ekonomske prilike itekako mu idu naruku. Što je narod siromašniji, ta je pošast veća.
– Do pandemije COVIDA-a imali smo 50.000 ovisnika o kocki, ali smatram kako je taj broj za barem 20.000 veći. Govorimo o povećanju od četrdesetak posto. To je strašno... I taj je broj enormno narastao ne samo kod nas, nego u cijelom svijetu. Puno kontaktiram s kolegama iz SAD-a pa znam što govorim. No oni znaju prevenirati stvari, ne kažem da su bogomdani, ali znaju kako raditi primarnu prevenciju. A kod nas je sve “idi mi, dođi mi” – kaže prof. Ćudina.
U pandemiji je postalo osobito popularno online kockanje. Ono skriveno, u domovima, koje se odvija iza zatvorenih vrata. Dovoljno je samo imati pametni telefon...
– Bio je tako slučaj na Braču gdje je momak od 15-16 godina uzeo majčinu bankovnu karticu. Majka je išla u trgovinu, kartica nije prolazila. Kako mu je otac pomorac, nazvala je supruga, koji je kontaktirao banku i doznao da je račun ispražnjen. A što se dogodilo?! Sin je “popeglao” oko 32.000 eura na online kocku. Mladić je to radio skrivećki, iza zatvorenih vrata svoje sobe. Unio bi broj majčine kartice na zahtjev za ulazak u igru i “peglao”. Sav taj novac potrošio je u deset dana – iznosi sociologinja Ćudina priču maloljetnoga kockara kao potvrdu izrazitog snižavanja dobne granice ovisnika o kocki. U svojim grupama, na terapijama, zamjećuje već treću generaciju ovisnika. A to, objašnjava, znači, ako je djed bio alkoholičar, onda je sin bio ovisnik o kladionici, a unuk o kocki ili drogi.
– Donja granica?! Već se pomaknula na 11-12 godina starosti. Djeca su nam “navučena” na kladionice, pa iako neke vode računa o dobi i ne dopuštaju im ulazak, maloljetnici preko nekog starijeg uspijevaju uplaćivati listiće. Uz to, kocka i sintetičke droge idu skupa. Najpopularnija su online klađenja, kladionica i elektronički rulet, ali potonji nikad ne ide sam, nego u kombinaciji s kokainom. I onda imate ljude s dvije jako teško rješive dijagnoze.
Ipak, kocka je najgora od svih ovisnosti i najteže joj se oduprijeti. Tu je potrebno toliko rudarskog posla kako bi se ovisnika koliko-toliko izvelo na pravi put – ističe Anita Ćudina, koja sa psihijatrom dr. Anđelkom Begom i socijalnom radnicom Željkom Radošević sustavno pomaže ovisnicima u izbavljanju iz pakla ovisnosti o kocki.
U kockarske ralje, otkriva, danas sve više upadaju mladići i djevojke od dvadesetak ili tek koju godinu više. Među ovisničkom populacijom je i puno visokoobrazovanih, koji se zbog srama i statusa neće odlučiti za ulazak u zatamnjene, opskurne prostore. Onih koji su jedva dočekali mogućnost online kockanja. Ima među njima i puno žena, koje zbog stigme ne zalaze u javne kockarnice, nego radije sreću testiraju online. U automat-klubove, navodi Ćudina, odlaze pak ljudi s nižom i srednjom stručnom spremom ili oni nesretnici koji su već, zavedeni klađenjem i kockom, doživjeli emocionalnu ili psihičku katastrofu. Njih nije ni briga što će ih netko vidjeti...
Nesigurnost, strah i manjak samopouzdanja
– Kad sam imala 17 godina, sviđao mi se jedan mladić. Danas imam 60 i nije me sram ovoga što ću ispričati. Bio je to najzgodniji momak u Trogiru. Nisam ga vidjela 15-16 godina, ali me uvijek, prilikom naših susreta, znao lijepo pogledati i udijeliti mi kompliment. Nedavno sam ga uočila pored autobusnoga kolodvora u Trogiru, pored kojega se nalazi veliki kasino. U prvi mah mi se učinilo da ima nekakav neurološki problem. Vukao je za sobom nogu, izgledao potpuno slomljen. I fizički i psihički. Dva tjedna poslije susrela sam njegovu rodicu i upitala je za njegovo zdravlje, na što mi je ona ljutito uzvratila: “Dabogda ga ne bilo, cilu familiju je uništija. Sve živo je rasproda. Potira ženu, živi ka beskućnik.” Sve mu je to napravila kocka... Udarilo ga na živce, sada jedva hoda – s težinom i bez zadrške podastire terapeutkinja primjer uništenog života nekoć drage joj osobe iz mladenačkih dana.
Ovisnost o kocki ostavlja pustoš za sobom – dugove, kamatare, rasprodane nekretnine, raspadnute brakove, djecu s problemima u ponašanju... Uz to svaki ovisnik o kockanju svojom bolešću izravno ili neizravno utječe na četvero do osmero ljudi u bliskoj okolini, i to financijski, emotivno, psihološki ili egzistencijalno. Ekonomski pritisak čini svoje, baš kao i korona-kriza. Riječ je o velikom, raširenom i značajnom društvenom i javnozdravstvenom problemu, čemu idu u prilog i tvrdnje specijalista psihijatra, subspecijalista alkoholizma i drugih ovisnosti Davora Bodora, voditelja dnevnih bolnica za ovisnosti u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu, koji je još lani otkrio kako se u dnevnu bolnicu javlja najviše mlađih odraslih muškaraca srednje stručne spreme, najčešće u braku ili u emocionalnoj vezi, uglavnom ovisnih o igranju sportskih kladionica, aparata ili ruleta, a čak oko 80 posto njih igra online. Rezultati njihova evaluacijskog upitnika do korona-krize pokazali su kako je prosječan dug bolničkih pacijenata bio nešto manji od 30.000 eura, ali je dr. Bodor izrazio bojazan kako će zaduženost biti puno veća.
Prof. Ćudina došla je do sličnih zaključaka na splitskom području. Kockaju li, pitamo, više obijesni ili očajnici?
– U manjem postotku su to oni koji imaju dovoljno ili višak novca, ali najviše ih je niže i srednje stručne spreme s lošijim primanjima. Takvi se puno češće navuku... Nije da su ljudi postali megalomani, nego ih je uhvatila nesigurnost i strah od budućnosti, a manjak samopouzdanja tjera ih pred aparat. U početku žele okušati sreću jer su čuli da je netko dobio 1000 kuna u roku od pet minuta i onda se dogodi da ne znaju stati. Znam čuti na terapijama kako je netko od ovisnika bio siguran da će mu taj aparat kad-tad dati novac, ali i da bi, kad bi vidio da gubi, počeo lutati po aparatu. Ili bi ga aparat digao do određenog iznosa, koji je mogao povući, ali je želio izvući sve ono što je dotad, kroz određeno razdoblje, uložio u igru, pa bi na kraju izgubio i to. Nažalost, aparat je tako naštiman da se poigra s čovjekom. U početku je sve zabava, a završi u noćnoj mori. I nitko se u ovoj zemlji ne pita koliko je suicida počinjeno zbog kocke... Bio je i kod nas na terapijama jedan takav slučaj. Ekonomska stiska gura žene, a kamoli ne muškarce, da na takav način oplode novac. To je jedini put koji oni vide kako bi malo mogli popraviti egzistenciju. I onda se dogodi ćorak – govori Anita Ćudina.
Nema koordinacije među ministarstvima
Na terapeutskim sastancima svega se naslušala, toliko teških životnih priča, a do nje dođu i one poput jedne pandemijske, koja će mnogima zazvučati nevjerojatno.
– Zvao me jedan čovjek s Čiova kazavši kako ne zna što će jer mu je žena izgubila maslinik od par stotina kvadrata, s nekih tridesetak maslina, za neki dug koji je imala igrajući tombolu za vrijeme COVID-a. Čim imate manje mjesto, to je način ubijanja dokolice. A baš se u to doba svašta događalo. Sam bog zna što se događalo u gradovima... Znam samo da su se u vrijeme korone organizirale kućne tombole i da su se ljudi, usprkos mjerama, ipak okupljali. A onda su se, kad su nakon nekoliko mjeseci popustile mjere, ponašali poput nekoga koga ste pustili iz okova. Rizično – opisuje Anita Ćudina.
Koliko god mnogi mislili da se kocka lijepi samo za muškarce, kocka i suprotni spol, uglavnom onaj u 50-ima.
– Više su u pitanju žene koje žive s obiteljima, naizgled uredne živote, dok se one koje žive same najčešće odaju alkoholu. Jednostavno, potajno piju i zapravo je tu riječ o skrivenom alkoholizmu kod žena koje žive same. Obiteljske žene znaju zadnji novac namijenjen za spizu potrošiti na kocku. I onda je ugrožena cijela obitelj. I ako imate šezdesetak ili sedamdeset tisuća ovisnika o kocki, dolazimo do ogromne brojke njome pogođenih ljudi, a činjenica je da, i to na državnoj razini, pravog programa za suzbijanje te ovisnosti nemamo.
Mi smo praktički zadnji u lancu koji gasimo požar, koji se odavno razbuktao. Nema nikakve koordinacije između ministarstava – financija, zdravstva i unutarnjih poslova. A bez te koordinacije ne možemo govoriti o suzbijanju rizičnog ponašanja – kaže prof. Ćudina.
Najviše je osjetljiva na nasilje u obitelji, pogotovo seksualno. Ono izranja iz katastrofalnih situacija u obiteljima zatočenima u raljama kocke, droge, alkohola...
– Prije nekoliko godina na terapiju mi je dolazila žena koja je prošla takve strahote u obitelji da to ne možete ni zamisliti. Njezin djever je spolno općio s njezinom kćerkom, a žena je od svog tog jada i očajne ekonomske situacije u kojoj je živjela ušla u svijet kocke – prisjeća se Ćudina jedne monstruozne životne priče.
Kockari - ‘najpametniji’ u komuni
Na njezinim terapeutskim grupama obično se okupi do desetak ovisnika o kocki, nekad i više. Među njima i oni koji s vremenom odustaju jer misle kako problem mogu riješiti sami. Ima i muškaraca koje su napustile supruge pa se predaju jadu i ne žele više dolaziti. Drugi, pak, dolaze na terapije po pet-šest do osam mjeseci. Sve je individualno, puno toga ovisi i o obiteljskoj potpori.
– Znaju doći i članovi obitelji, primjerice, muž i žena ili obrnuto i onda jedno drugo jednostavno ostave pred našim vratima u maniri: “Vi ga sad preuzmite.” Riječ je o umjetnoj obiteljskoj potpori, ali svakako ima i obitelji čiji članovi do samoga kraja budu podrška ovisnicima, bez obzira na njihove uspone ili padove. One ljude za koje smatramo da im terapije neće previše pomoći šaljemo na bolnički tretman zbog non-stop recidiva. Svojedobno sam znala svoje ovisnike o kocki slati u terapijsku zajednicu u Banićima kod Dubrovnika. Bilo je to još u vrijeme tamošnjeg biskupa Uzinića...
Imali su dobru stopu zaliječenosti, a program je trajao gotovo dvije godine. I to je funkcioniralo nekih pet-šest godina. No danas imate kombinacije ovisnosti pa je ovisnik o kocki u zajednici gdje su i oni ovisni o drogama ili alkoholu. Ipak, ovisnici o kocki teže priznaju problem, pa kad dođu u komune gdje se liječe oni u ovisnosti o drogama ili alkoholu, sebe smatraju, uvjetno rečeno, pametnijima. Kao što je rekao jedan mladi otočanin ovisnik o kocki, da su “tamo sve debili”. I smatra da mu tamo nije mjesto... Svakom ovisniku potrebne su dvije-tri godine komune da se sredi, ali kad dođe natrag u sredinu u kojoj je živio prije komune, sve mu se vrati. Čim vidi vrata kasina, zabljesne mu pred očima. E, tu počinju napasti – govori prof. Ćudina. Zato bi, mišljenja je, na tržištu igara na sreću hitno trebalo uvesti reda. Svjesna je da postoje od pamtivijeka i da ih je nemoguće ukinuti, ali neće se ništa napraviti bez dobre zakonske regulative i pravog programa suzbijanja ovisnosti.
Kasina grupirati na periferiji
– Ne znam kada će se netko probuditi i shvatiti kako bi ili trebalo smanjiti broj kasina, ili ih grupirati negdje na periferijama gradova, pa da se tamo ciljano odlazi. Nemam ništa protiv ljudi koji dobivaju koncesije, jer takvo što egzistira u cijelom svijetu, ali je organiziranije. Primjerice, iz Amerike sam donijela svojevrstan letak na kojemu, uz reklamu neke kockarnice, na njegovoj stražnjoj stranici postoji naputak kome se i gdje obratiti za pomoć ako se dovedete u situaciju da ne možete stati. A kod nas ljudi sami lunjaju. Obitelji zovu tek onda kad stvari odu preko ruba, kad dođe do financijskog i emocionalnog kraha. To znači da se javljaju tek nakon dugog razdoblja ovisnosti, tek onda kad je sve otišlo u prah i pepeo. I novac, i stanovi, i kuće... Kad se raspala obitelj. Kockarnice, internet-klađenja, automat-klubovi... uništavaju našu mladost, razaraju naše obitelji. To je teška ovisnost koja državu košta puno više od svih milijuna slivenih u proračun. Na koncu, pravoj državi trebalo bi biti u interesu samo zdravlje i prosperitet svojih građana, a ne da njezini građani postaju ovisnici o kocki i postaju hodajuće utvare koje u tom procesu tame unište sebe i sve oko sebe – kaže prof. Anita Ćudina.