Kad smo 2009. ulazili u NATO, glavni argument naših političkih elita glasio je da nas članstvo u tom savezu štiti od svih vojnih agresija i napadača, kako na nebu tako i na zemlji. No, sovjetski dron koji je u četvrtak navečer preletio pola Hrvatske i aterirao na zagrebačkom Jarunu pokazao je svu poroznost NATO-ove zaštite. Ispalo je po onoj narodskoj: „Obećanje, ludom radovanje”.
Bespilotna letjelica stara desetljećima krenula je iz Ukrajine i preletjela 1000 kilometara, prošišavši kroz zračni prostor triju NATO članica, a da je nitko nije ometao, niti je itko pokrenuo ikakvu protuzračnu obranu. I to sve u okolnostima aktualnog rata u Ukrajini, zbog kojeg je NATO nedavno osnažio upravo svoje istočno krilo, pojačavši nadzor nad nebom istočne Europe.
U četvrtak navečer sav se taj nadzor pokazao uzaludnim. Odnosno, kako je to bez suvišnih prenemaganja formulirao naš umirovljeni vojni pilot Ivan Selak: „NATO-ova zaštita zračnog prostora očito ne funkcionira.”
A sve naše obrambene nade zapravo su projicirane u snagu NATO-pakta. Čak su i vodeći ljudi naših vojnih snaga, ministar obrane Mario Banožić i zapovjednik Glavnog stožera Robert Hranj, nakon jarunskog incidenta priznali da hrvatski sustav protuzračne obrane ima ograničene kapacitete, ali su pritom kao opravdanje naveli činjenicu da je hrvatsko nebo ujedno i NATO-ovo, pa bismo se trebali moći osloniti na zaštitu tog „obrambenog” saveza.
No, drevni sovjetski dron razbio je sve hrvatske iluzije: ne samo što NATO nije učinio ništa da spriječi panoramski let nepoznate letjelice hrvatskim nebom, nego je prva reakcija Sjevernoatlantskog saveza – u vidu šturog i besmislenog priopćenja - stigla punih 13 sati nakon što je dron pao tik do najvećeg zagrebačkog studentskog doma.
'Munjevita' reakcija NATO-a
„Integrirani NATO-ov sustav protuzračne i proturaketne obrane zabilježio je putanju letećeg objekta koji se na kraju srušio u Zagrebu. Hrvatske vlasti objavile su da istražuju ovaj incident” – glasila je ta „munjevita” i „sadržajna” reakcija najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu, koja je više pitanja otvorila nego što ih je zatvorila.
Ta su pitanja sljedeća: čak i ako povjerujemo da su NATO-ove službe registrirale i pratile sovjetsku letjelicu, koja je od Ukrajine do Zagreba letjela više od sat vremena, zašto nisu ništa poduzele? Zašto nijednu svoju ugroženu članicu – ni Rumunjsku, ni Mađarsku, ni Hrvatsku – nisu makar obavijestile o potencijalnoj ugrozi? Zašto su dopustile da dron padne na glavni grad jedne od svojih članica, što je samo slučajno prošlo bez ljudskih žrtava?
Tu je, naravno, i pitanje svih pitanja: zašto plaćamo NATO, ako ne da reagira u ovakvim situacijama? I kad smo već kod tih financijskih pitanja, koliko uopće plaćamo taj sigurnosni reket?
Prema objavljenim podacima, Hrvatska za članstvo u NATO-u godišnje plaća nešto više od 30 milijuna kuna. Konkretno, Vlada RH je 2018. objavila da nas NATO članarina stoji 31,1 milijun kuna, od čega je 24,7 milijuna kuna izdvojilo Ministarstvo obrane, a preostalih 6,4 milijuna Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.
No, to je tek manji dio troškova koje Hrvatska ima zbog članstva u Sjevernoatlantskom savezu. Osim godišnje članarine, svaka NATO članica dužna je ulagati u vlastitu obranu po NATO standardima, a savez je još 2014. odredio cilj da svaka članica mora u tu svrhu svake godine izdvajati najmanje dva posto nacionalnog BDP-a.
Čekaju se Cigani
Prema godišnjem izvješću za 2020. koje je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg objavio u ožujku prošle godine, većina članica saveza još nije dosegnula taj cilj. Najveći udio BDP-a preklani su za obranu izdvajale Amerika (3,73%), Grčka (2,6%), Estonija i Britanija (po 2,3%), a najmanje Luksemburg (0,57%), Belgija (1,07%), Slovenija (1,10%) i Španjolska (1,17%), dok je Hrvatska s 1,83 posto BDP-a za obranu bila negdje u „zlatnoj sredini”.
Međutim, lani je došlo do značajne promjene hrvatskog plasmana na toj ljestvici, jer je kupnjom 12 francuskih višenamjenskih borbenih aviona Rafale – po ukupnoj cijeni od 1,1 milijardu eura - hrvatski vojni proračun prvi put premašio dva posto BDP-a, skočivši na 2,79 posto, čime se Hrvatska probila na visoko treće mjesto NATO članica po izdvajanju za obranu, odmah iza Grčke (3,82% BDP-a) i SAD-a (3,52%).
Štoviše, u prosincu 2019. MORH je predstavio akcijski plan po kojem će Hrvatska s tadašnjih 6,7 milijardi kuna svoja izdvajanja za obranu do 2024. godine povećati na 9,4 milijarde kuna, što bi bilo dva posto nacionalnog BDP-a, odnosno 9,4 milijarde razloga da se upitamo što time dobivamo?
U najkraćem, dobivamo članak 5 Sjevernoatlantskog ugovora o kolektivnoj obrani, koji navodi da napad na jednu državu predstavlja napad na sve države NATO-a, te jamči kolektivnu obranu napadnutoj članici. Naravno, osim ako tu članicu napadne stari sovjetski dron – tada preostaje samo molitva da šest tona željeza ne padne baš na studentski dom, nego pored njega.
Upravo smo zbog tog sigurnosnog kišobrana ušli u NATO. A sada vidimo da ta „zaštitna lumbrela” baš i ne funkcionira, pa se čeka da nebom iznad Hrvatske zaori stari ciganski trgovački poklič: „Popravljamo kišobrane, oštrimo noževe.”