"Moja majka umirala je u najgorim mukama i bila je svjesna svega do zadnjeg trenutka. To je bila najgora moguća agonija od koje se ni nakon tri godine nisam oporavila. Gušila se i preklinjala me da joj pomognem i da joj olakšamo muke. Budući da na kraju nije mogla govoriti, uzela je papirić sa stolića kraj kreveta i napisala drhtavom rukom - želim umrijeti. Molila sam da ju sediraju, ali su joj davali lijekove u dozama za djecu", govori nam Anamarija Sanseović.
Njezina majka imala je multipli mijelom koji se nije mogao liječiti i u kratkom vremenu ju je ugušio. Svoje posljednje dane provela je u jednoj bolnici u Slavoniji, koju Sanseović ne želi isticati jer, kaže, bolnicu ne krivi za ništa. Smatra da je problem u sustavu koji ne provodi dostatno palijativnu njegu.
Na stare rane podsjetio ju je hrabri istup anesteziologinje Sanje Ćosić, koja je nakon smrti zaručnika, mladog ortopeda iz KBC-a Zagreb, doktora Krešimira Crnogaće, koji je prije nekoliko dana preminuo u 39. godini od karcinoma gušterače, progovorila o teškim posljednjim trenucima prije njegova odlaska i nedostatnoj palijativnoj skrbi.
Rekla je kako mu nisu davali dovoljno morfija i morala ih je preklinjati da mu pomognu. Rekla je da je Crnogaća osjetio smrtni strah i kraj, a to se nije trebalo dogoditi.
"Prestanite se bojati opioida u palijativi. Prestanite biti neznalice, prestanite uskraćivati milost mirne smrti palijativnim pacijentima. Educirajte se. Pitajte. Zovite kolege koji se time bave da vas educiraju. Budite liječnici i poštujte Hipokrata. Ne mučite bolesnika na samrtnoj postelji...", napisala je Ćosić.
Sanseović nam kaže da je njezina majka u posljednjim danima imala kanilu u vratu, infuziju, kateter i PEG (kojim se bolesnika putem cijevi hrani izravno u želudac) te je bila zavezana za bolnički krevet.
"To su bile scene gore od egzorcista. Umirala je od gladi i žeđi. Govorila je ‘ne mogu više‘, a ja sam molila boga da bude bez svijesti. Ali nažalost bila je svega svjesna do zadnje sekunde", kroz suze nam priča Anamarija i dodaje da u takvoj situaciji ‘prvo molite boga da blisku osobu spase, a onda molite da ode s ovoga svijeta i prestane ta beskrajna muka‘.
"Držala sam ju za ruku, stalno sam dolazila da budem kraj nje. Na kraju je bila toliko iscrpljena i ljuta da je okrenula glavu od mene. Vidjela sam kako joj je iz oka skliznula suza", prisjeća se najtežih trenutaka Anamarija i kaže da strahuje da sama ne mora prolaziti tako nešto.
Nimalo ne krivi liječnike jer i sama radi u zdravstvenom sustavu. Svjesna je da kod nas ne postoji mogućnost eutanazije, ali smatra da se ne smije dozvoliti da itko više svoje zadnje dane provodi gušeći se, u panici ili teškim bolovima.
"Kad je jasno da pacijent umire i zna da mu je kraj, mora mu se olakšati i sedirati ga, da ne bude svjestan toga".
I u slučaju Anamarijine majke nije bilo spasa. Kad joj je otkrivena bolest je odmah operirana, ali liječnici nažalost nisu mogli ništa napraviti. Kroz nekoliko tjedana je umrla.
"Rekli su mi da joj od sedacije može stati srce. Netko mi je rekao da ih mogu tužiti ako se to desi. Bože moj, tko će ih tužiti? Ja sam samo željela da se ona više ne pati", iskrena je.