WHO je postao epicentar političkih tenzija i umjesto da najmoćniji lideri osiguraju brzu reorganizaciju uz jače financiranje, Trump je presjekao priču i sve doveo pred svršen čin
Nakon što je američki predsjednik Donald Trump suspendirao financiranje Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u trenutku kad bi ta organizacija trebala biti nositelj prikupljanja i dijeljenja informacija o pandemiji i najboljim načinima borbe protiv koronavirusa, ljudi koji vode države, znanstvenici i medicinska zajednica ostali su zatečeni. Više-manje svima je jasno kako Svjetska zdravstvena organizacija nije odigrala blistavu rolu kad se Covid-19 počeo širiti, niti se uspjela nametnuti u standardizaciji prikupljanja i obrade podataka kako bi čovječanstvo doznalo s čim je točno suočeno.
Međutim, svijet trenutačno nema niti jednu drugu organizaciju koja bi umjesto Svjetske zdravstvene organizacije mogla na internacionalnoj razini koordinirati minimum globalne politike čovječanstva za zauzdavanje pandemije. Oduzeti tu prednost čovječanstvu pred virusima čini se nesmotrenim. Neki od najozbiljnijih i inače vrlo umjerenih velikih svjetskih medija za Trumpov potez upotrebljavali su izraze kao “grozno neodgovorno”.
Broj umrlih i razmjeri ukupne gospodarske štete previše su ozbiljni da bi se Sjedinjene Države zbog 500-tinjak milijuna dolara poigravale tijekom povijesti. Što je iza poteza Sjedinjenih Država? Je li to potez države ili pojedinca?
Ako povjerujete da je jedna tako velika i važna država u ovakvom trenutku donijela šokantnu odluku koja ide upravo u suprotnom smjeru od onoga kojem bi čovječanstvo trebalo instinktivno ići, lako je pomisliti kako je iza takvog poteza vjerojatno neki ozbiljan razlog. Sjedinjene Države zemlja su s najmoćnijim obavještajnim aparatom i vojskom vrsnih analitičara oboružanih najnaprednijim tehnologijama. Kolika je vjerojatnost da netko toliko moćan donese krivu procjenu? Objektivno, vrlo mala. Osim ako se nije dogodilo da je suspenzija financiranja Svjetske zdravstvene organizacija površna politička odluka kojom Trump nasilno pokušava osigurati dominaciju Sjedinjenih država u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.
Doista nije logično da Sjedinjene Države izdvajaju za WHO oko 500 milijuna dolara godišnje, a Kinezi samo 40 milijuna. No, još je nelogičnije da Bill Gates za WHO daje oko šest puta više nego Kina, baš kao i rotarijanci. Za takve odnose nisu krivi Amerikanci niti Donald Trump. Isto tako, stoji kako je WHO 14. siječnja poručio kako ne postoje jasni dokazi transmisije koronavirusa s čovjeka na čovjeka te je njegovao odnos visoke razine povjerenja prema kineskim vlastima koje su istodobno ušutkivale doktore-zviždače, ljude koji su na vrijeme upozoravali da se nešto opasno može otrgnuti kontroli.
Što se i dogodilo. WHO je hvalio Kinu za standarde koje je postavila u kontroli zaraze, u situaciji kad su Tajvanci zapravo bili ti koji su uspjeli pametnim i agresivnim mjerama zaustaviti Covid-19, i to tako da krajem ovog tjedna nisu imali niti jedan zabilježeni slučaj zaraze. Govorimo o zemlji s 24 milijuna stanovnika, od kojih 400.000 radi u Kini. Ti isti Tajvanci bijesno su napali WHO zbog odnosa s Kinom. Svjetska zdravstvena organizacija imala je, dakle, krupne propuste. No, suština problema ipak nije nesposobnost ili pristranost WHO-a.
WHO je postao epicentar političkih tenzija i umjesto da donosioci odluka u najvažnijim zemljama osiguraju brzu reorganizaciju uz jače financiranje, Trump je presjekao priču i sve doveo pred svršen čin. Mala je vjerojatnost da se WHO sada može hitno modernizirati i napraviti učinkovitijim.
Čini se da je odgovor na pitanje kako je moguće da je u ovom osjetljivom trenutku Trump suspendirao financiranje najvažnije zdravstvene organizacije na Zemlji - prozaičan. Treba pročitati knjigu Michaela Lewisa “The Fifth Risk”, iako to što Donald Trump nije bio pripremljen za niz važnih stvari koje ga čekaju kao predsjednika mnogima nije iznenađenje.
“The Fifth Risk” vrlo detaljno opisuje nezainteresiranost novog predsjednika za sve što mu je pokušavala reći cijela vojska važnih šefova niza američkih agencija i službi. Lewis u knjizi ilustrira kako je Trump vodio tranziciju vlasti samostalno, što u tako velikoj i kompleksnoj zemlji potpuno nemoguće. Niti nakon dvije godine u Trumpovoj administraciji nije popunjeno oko polovice od sedam stotina važnih pozicija.
Mnogi predloženi čekali su njegov potpis. Za 153 vrlo bitne pozicije čak nije bilo niti prijedloga. Dvije godine otkako je aktualni predsjednik došao na vlast nisu postavljeni šefovi Federalne administracija za zrakoplovstvo i Federalne administracije za autoceste. Donosio se proračun za obranu od 715 milijardi dolara bez podtajnika za akvizicije, tehnologiju i logistiku. Tko je govorio u što obrana najsofisticiranije vojne sile svijeta treba uložiti novac?
Trump je doslovno izjavio: “Ja sam jedini važan”.
Uz takav stav, nije neobično što su deseci šefova raznih javnih službi uzaludno čekali na prijem kod Trumpa kako bi ga brifirali o važnim pitanjima.
Lewis je opisao i, recimo tako, osebujan izbor ljudi koji su ušli u Trumpovu administraciju. Tako je za Nacionalnu administraciju oceana i atmosfere imenovao direktora privatne kompanije AccuWeather koji propagira ideju izlaska države iz “biznisa” prognoza. Ideja je da Amerikanci ne dobivaju informaciju o dolasku uragana od javnih servisa nego preko plaćenih servisa, odnosno komercijalnih aplikacija.
Ako se teze iz Lewisove knjige prihvate kao dovoljno uvjerljiva faktografija, vrlo je moguće da Trumpova odluka o suspendiranju financiranja Svjetske zdravstvene organizacije nema veze niti s kakvom ozbiljnom obavještajnom, znanstvenom ili medicinskom analitikom, nego o političkoj procjeni koja je donesena u trenutku kada je Amerika zabilježila 22 milijuna novih nezaposlenih.
Malo je vjerojatno da će takva odluka pomoći u suzbijanju pandemije i odmrzavanju ekonomskog života.
Prije toga Trumpova administracija dobila je diskrecijsko pravo upravljanja ogromnim iznosima pomoći američkim kompanijama, pravo kakvo još nije zabilježeno.