Nakon što je sutkinja Irena Kvaternik izrekla i obrazložila presudu bivšem premijeru Ivi Sanaderu i HDZ-u, možemo se zapitati: je li itko iznenađen?
Ako u zemlji Hrvatskoj možda postoji punoljetna osoba iznenađena ovom presudom – kojom je i Sanaderu i HDZ-u nepravomoćno potvrđena krivnja za milijunsku političku korupciju u slučaju „Fimi Medija” – onda treba vidjeti što je to u presudi moglo šokirati našeg Građanina Iznenađenog.
Recimo, šokantno zvuče sutkinjine riječi da „vodeća parlamentarna stranka predstavlja koncentraciju moći u svim segmentima društva”. Zar u demokraciji ta moć nije... malko raspršena? Zar situacija da jedna stranka „predstavlja koncentraciju moći u svim segmentima društva” nije definicija onoga, kako se kaže... totalitarizma?
Nadalje, za tu „vodeću parlamentarnu stranku” sutkinja Kvaternik veli sljedeće:
„Od trgovačkih društava i institucija tražila je da angažiraju Fimi Mediju. Kad su je angažirali, HDZ je dio (novca) zadržavao za sebe, a dio predavao Sanaderu. (...) HDZ je odgovoran za kaznena djela Ive Sanadera i Branke Pavošević.”
Nije li to šokantno? Cijelo vrijeme smo mislili da HDZ taj teško štečeni novac distribuira po Hrvatskoj po načelu dobra gospodara, pa dio ulaže u škole i bolnice, a dio u ceste i tvornice. Kad ono: pola pije, pola Šarcu daje. Odnosno, kako reče sutkinja Kvaternik: dio zadržava za sebe, a dio predaje Sanaderu. Tko bi to rekao?
Ili ovaj dio: „Bez Sanaderovog naloga nije bilo moguće kupiti ni jedan CD.”
Ha? Je li itko ikada i u najluđim snovima mogao pomisliti da je HDZ tako autoritarna stranka, u kojoj muziku diktira isključivo DJ Ivo?
Najbolji hrvatski muževi
Spektakularne novosti saznali smo i iz završne riječi odvjetnika Tomislava Grahovca, branitelja HDZ-ova rizničara Mladena Barišića, optuženog da je „crni novac” od Fimi Medije osobno nosio Sanaderu, bez knjiženja u stranačkoj blagajni. Grahovac je ustvrdio da je Barišić „izričito postupao po nalogu Ive Sanadera”, da pritom „nije dovodio u pitanje Sanaderove naloge”, te je „bio uvjeren da sve radi za dobrobit stranke”.
Shvaćate? Najbolji hrvatski muževi nisu besramno krali za nekakve prizemne osobne interese, već su besramno krali za „dobrobit stranke”. A to, jasno, mijenja kompletnu perspektivu.
Sanaderov nasljednik, šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković, odlučno odbacuje ikakvu vezu „onog” i „ovog” HDZ-a. Ako smo dobro shvatili premijera, ta dva HDZ-a samo slučajno, pukim nemarom administracije, nose isto ime. Inače se apsolutno razlikuju.
„Nema teoretske šanse da sada još nosimo etiketu Ive Sanadera. No way, ovo je drugi HDZ”, poručio je Plenković.
Iz obzira prema premijeru, nećemo spominjati da su samo ove godine izbile dvije velike afere u koju su umiješani visoki službenici tog novog, „drugog HDZ-a”: „Rimac” i „Janaf”.
Zato ćemo spomenuti tezu pokojnog predsjednika SDP-a Ivice Račana da je HDZ „stranka opasnih namjera”, odnosno riječi pokojnog predsjednika HAZU-a Ivana Supeka, koji je još krajem 90-ih precizno definirao odnos HDZ-a prema kriminalu i pljački:
„Da se, kojim slučajem, banda drumskih razbojnika legalno kandidirala na izborima i da ih je, ne daj Bože, osvojila, ona ne bi uspjela ovoliko opljačkati Hrvatsku.”
Bila je to Supekova ocjena prve dekade HDZ-a, one Tuđmanove. Pravorijek druge dekade, one Sanaderove, upravo smo dobili na zagrebačkom Županijskom sudu, te se on u meritumu poklapa sa Supekovim. Kontinuitet je jasan i nepobitan. „No way”, šeretski bi dobacio Plenković, „ovo je drugi HDZ. Tako mi Sanadera!”